Nekad ti pamćenje ne da ni da se sjetiš što se jučer jelo za ručak, a nekad su slike stare nekoliko desetaka godina žive kao da je bilo maloprije. Pamti se tako da je osamdesetih četvrtkom navečer, tamo negdje nakon Dnevnika, kompletna obitelj, k’o po nekoj zapovjedi, sjedala pred televizor. Čekala se »Kviskoteka«, kviz taman takve naravi da bi majka progledala kroz prste podmlatku glede kasnijeg spavanja.

Znanje je to, to što se u kvizu nudilo, a ako je znanje ne može biti nego korisno barem koliko i zdrav san. I onda bi krenulo: igra detekcije, asocijacije, pitanja i odgovori… Cijelo kućanstvo se svojski trudilo pokazati da nešto i oni znaju, a to kako bi se ocu smiješio brk kad bi recimo kakvu asocijaciju pogodio brzo skoro k’o natjecatelji, e to se pamti zavazda. Samo, ima ohoho godina da »Kviskoteke« nema. Kako uopće današnjim klincima, onima što pub kvizove pohode i gledaju junake »Potjere«, objasniti svu tu draž kviza kojem uspijeva barem jedan dan u tjednu obitelj držati na okupu!? Možda tako da ih se odvede na izložbu.

HRVATI I KVIZ

U Hrvatskom školskom muzeju, točnije u Galeriji »Školica za 5«, kustosica Kristina Gverić i opet je osmislila izložbu koju će voljeti svi. Kako i ne bi voljeli ono što se zove »Sjećanje na Kviskoteku«. Kvizovi se u nas vole, sveznajući igrači su svojevrsne zvijezde koliko god se ovo društvo trudilo nikome ne priznati ama ništa, taman da veselje bude svratiti na izložbu i naletjeti na lovca Krešimira Sučevića Međerala. Mlađahno izgleda naš lovac koliko god da mu je godina, taman da ga se pita sjeća li se on uopće »Kviskoteke«!?

– Kako ne! Ja imam 45 godina, skoro 46, taman se moje djetinjstvo poklopilo s »Kviskotekom« i baš kad sam ulazio u neko doba da bih mogao postati natjecatelj, e tad je to završilo. Ali sam ipak ulovio onaj zakašnjeli vlak na Novoj TV 2016. – priča Krešo.

Zarazio se, kaže, »Kviskotekom« u startu.

– Kod nas doma se svaki četvrtak navečer sjedilo na kauču i gledalo »Kviskoteku«. To je bio ritual. Naravno, ja k’o klinac nisam mogao puno igrati, a onda već u višim razredima osnovne bi bilo: »A vi to ne znate!?« Tad sam shvatio da možda i imam neko znanje – smješka s Krešo.

Njemu, doduše, nije k’o autoru ovog teksta najnapetija bila igra asocijacija. Kako pravom kvizašu dolikuje on je jedva čekao odlučujuću igru zvanu pitanja i odgovori.

– Tu su se stalno natjecatelji smjenjivali u vodstvu. Prije toga je sve bilo malo sporije – veli Krešo.

Nego, Hrvati i kviz. Nije ta ljubav od jučer i sve se čini da uvelike ta ljubav ovisi i o tome ima li kakav dobar kviz na televiziji.

– Ove godine slavimo 60 godina od prvog kviza na Hrvatskoj televiziji, odnosno na Televiziji Zagreb. Šezdeset godina to traje i gotovo da nije bilo godine, a da nije bilo kviza. Postoji publika, postoji dovoljan broj natjecatelja, a tu je na kraju krajeva i pub kviz scena već 20 godina – kazuje Krešo.

Jedno hrani drugo, mudro će on. Pritom nudi zanimljiv podatak da je Hrvatska po broju pub kvizova treća zemlja u Europi, odmah nakon Velike Britanije i Belgije. Hrvati i kviz se, dakle, definitivno vole. Ostade Krešu još pitati je li mu u sjećanju posebno ostala neka epizoda, neki natjecatelj?

– Pamtim naravno Radoslava Dodiga i njegovo rješavanje asocijacija nakon jednog otvorenog pojma. Pamtim čak i Mladena Vukorepu kao mladog srednjoškolca – sa smiješkom će Krešo.

KOLEKTIVNA MEMORIJA

Ode Krešo, ali tu je Kristina Gverić, ona uz čiju pomoć ćemo rekonstruirati što to bi »Kviskoteka« i zašto nam se toliko urezala u onaj lijepi dio kolektivne memorije. Premda, već i izloženo na izložbi govori puno i daje odgovor na štošta. Na zidu tako i odgovor na pitanje što je »Kviskoteka«?

– »Kviskoteka« je najgledaniji televizijski kviz znanja u bivšoj Jugoslaviji, koji se prikazivao na Televiziji Zagreb, ali su ga prenosile i sve ostale jugoslavenske televizije. Prva emisija emitirana je 3. travnja 1980. te je u kontinuitetu trajao 15 godina, sve do 1. lipnja 1995., kada je prikazana posljednja emisija. Iako je najavljena nova sezona, koja je trebala započeti 14 prosinca 1995. ona nikada nije realizirana. U sezoni 2006. prikazana je u sličnom formatu na Novoj TV – kaže definicija.

A »Kviskoteka« se pamti i zato jer je kviz imao svoga Kviska. Takve maskote drugi nisu imali, a ako su je i imali nikada nije dosegla toliku popularnost. Autor Kviska, onog »Kviskotekinog« Kviska, velikan je Miroslav Šutej. Samo, i prije Kviska bi Kvisko! Evo i njega na izložbi!

– Prvi Kvisko bila je maskota iz 1972. godine u također Golužinom kvizu »3-2-1 ali vrijedan«. Prva je to maskota nekog televizijskog kviza ikada u nas – priča Kristina.

Toj prvoj kviz maskoti ikada, prvom Kvisku autor je Velimir Chytil, rad je dio fundusa muzeja, a donirala ga je Maja Jurković, supruga Laze Goluže, čovjeka koji je alfa i omega, i autor i urednik ne samo »Kviskoteke« već skoro pa svega što je u nas od televizijskih kvizova bilo vrijedno, pa još da je našeg uma i ruku djelo, a ne da je licenca. I ako je Lazo Goluža otac, onda je Maja Jurković majka, ona koja je bila urednica mnogih zabavnih, mozaičnih emisija, televizijskih igara i kvizova znanja, ona koja je na koncu s Golužom uredila 140 od sveukupno 199 emisija »Kviskoteke«. Spomen Goluže neminovno vodi do još jednog dobrog razloga za ovu izložbu.

– Mi ovdje obilježavamo i 60 godina od pojave prvog televizijskog kviza u nas. To je bilo 1965. godine, Televizija Zagreb i »Poziv na kviz«, također autora Laze Goluže. Zanimljivo je da je voditelj i tog kviza, i najdugovječniji voditelj kvizova u nas, i drugi voditelj »Kviskoteke« koju je najprije vodio Ivan Hetrich, bio Oliver Mlakar – kazuje Kristina.

VAŽNE GODIŠNJICE

Uvezalo se tu u istu priču nekoliko važnih godišnjica. Tu je tih 60 godina od prvog televizijskog kviza u nas, pa je tu 45 godina od početka emitiranja »Kviskoteke«, tu je i 30 godina od posljednje emitirane »Kviskoteke« na Hrvatskoj televiziji, a tu je i 25 godina od izložbi o »Kviskoteci« u Hrvatskom učiteljskom domu. U fundusu Muzeja ostao je dio radova pristiglih na ondašnje izložbe, sve te maskote Kviska što su ih diljem zemlje radili učenici i učiteljice, djeca u vrtićima, ljubitelji »Kviskoteke«. Kvisko od kinder jaja, Kvisko od ambalaže za Cedevitu, Kvisko od novinskih isječaka, Kvisko s likom Olivera Mlakara, Kvisko od plutenih čepova, Kvisko od kovanica… Te davne 1990., a onda i 1991. godine u Hrvatskom učiteljskom domu ne samo da je stručni žiri dijelio nagrade najboljim radovima ne , već je u malo dana izložbu vidjelo rekordnih 20.000 posjetitelja! Šutej s Kviskom i Goluža s »Kviskotekom« jednostavno su učinili čudo. I to »čudo« je i dalje živo, makar ne treba očekivati i opet 20.000 posjetitelja na izložbi.

– Kad sam krenula raditi priču meni je bilo bitno shvatiti same početke, kada je kviz nastao i kako, pohvaliti se s našim izložbama, a onda i izložiti ekskluzivu, posudbu gospođe Jurković – veli Kristina.

Ekskluzivno je tako to onaj veliki Kvisko kojeg je dobivao pobjednik sezone, pa oni nešto manji što su ga dobivali pobjednici emisije i onaj najmanji kojeg je zaslužio svaki natjecatelj. Tu je i ona spomenuta maskota iz 1972., a tu je i pravi raritet maskota Kviskice, ona koju je na dar dobila Maja Jurković. Autor je umjetnik iz Siska Stanko Krneta. Gledatelji su jednostavno voljeli »Kviskoteku«. A zašto!?

– »Kviskoteka« nije bila samo kviz – bila je kulturni fenomen, televizijska čarolija koja je okupljala generacije pred malim ekranima, pobuđivala znatiželju i slavila znanje – reći će tako za katalog izložbe ravnateljica Školskog muzeja Anita Zlomislić.

– »Kviskoteka« je naša prva enciklopedija radoznalaca – izjavio je pak onomad Igor Mandić, uz dodatak da je »Kviskoteka« postala simbol intelektualne potrage za znanjem, ali i platforma na kojoj su sudionici, iako motivirani različitim željama, mogli zadovoljiti svoju radoznalost.

DOBITNI MODEL

Autori su jednostavno osmislili dobitni model kviza kao takvog. Jedan kviz, a u njemu nekoliko različitih kviz formata, igara, taman da se ima zašto zvati obiteljskim kvizom. Krenulo bi sve igrom ABCD pitalice, natjecatelji bi birali jedan od ponuđena četiri odgovora pa skupljali bodove trudeći se osvojti barem sedam i osvoti Kviska. Zatim bi se igrala igra asocijacija, publici možda i najmilija. Uslijedila bi igra detekcije, ona u kojoj bi tri osobe uporno tvrdile da su istoga imena i prezimena, a na igračima je bilo da ih rešetaju pitanjima i pogode koje je osoba prava. A veliko finale bilo bi igra pitanja i odgovora, ona koja je nosila najviše bodova koji su se zahvaljujući onom Kvisku mogli i uduplati. Kviz taman takav da se gledateljima čini da i oni mogu tako. Samo, nije se u »Kviskoteku« ulazilo tek tako. Testiranja su se provodila u brojnim gradovima Jugoslavije, na tisuće kandidata pristupilo bi testiranju da bi se u konačnici odabrala ona 64 natjecatelja za cijelu sezonu. Da se pak ništa nije prepuštalo slučaju, svjedoči i suradnja s eminentnim stručnjacima, s psiholozima poput Vesne Lamza Posavec i Krunoslavom Matešićem koji su bili odgovorni za provedbu testova. I da, pazilo se i na to da onih četvoro natjecatelja u emisiji dadu dobru dinamiku i da svatko od njih ima priliku pokazati svoje sposobnosti i interese.

– Valjan je sudionik kviza ona osoba koja ima jaku intelektualnu znatiželju i ujedno memoriju u koju može pohraniti sve ono što je doznala o najrazličitijim područjima ljudskog znanja – definirao je onomad Pavao Pavličić.

Tako je i bilo. A bilo je i natjecateljica, premda vazda manje nego natjecatelja. Navodno je znalo biti muškaraca i ljubomornih na natjecateljice tim više što su ljepše bile. Istina ili ne, činjenica je da je novinar Večernjeg lista Radovan Radovinović 23. listopada 1987. godine u najavi nove sezone napisao: »Žena je samo osam, ali dobro da ih je i toliko. Jer već i prijavljivanje na taj test stvar je odvažnosti kakvu žene u patrijarhalnom svijetu rijetko imaju.« Koliko je danas drugačije, nek’ je svakom na prosudbu.

MOĆAN TIM

»Kviskoteka« je jednostavno bila sjajna i zbog ljudi koji su je radili. Lazo Goluža oko sebe je okupio moćan tim. Na sadržaju su među ostalim kreativno surađivali i Zdenko Šenoa, Pavao Pavličić, Boris Senker, Žarko Domljan, Milivoj Pašiček, Đelo Hadžiselimović, Dubravka Oraić Tolić, Renato Baretić… Tu su i ostali poput dvojca Dragan Žalac i Ognjen Županić koji su od starta upogonili kompjuterski software. No, onako kako je Kvisko bio zaštitni znak »Kviskoteke« tako je simbol kviza bio i Oliver Mlakar. Ona tvrdnja da se pazilo na sve, svaki detalj odnosi se tako i na odabir glazbe. Valjalo je stvoriti odgovarajuću atmosferu, pa je kao uvodna korištena pjesma »Child of Vision« grupe Supertramp koja je savršeno oslikavala napetost kviza, dok je za ulazak natjecatelja odabrana pjesma »Hindustan« Teda Heatha taman da se podcrta dramatičnost trenutka. Sve to bilo je potaman da gledanošću »Kviskoteka« bude al pari neprikosnovenu Dnevniku. Jedina zamjerka puka bio je termin emitiranja, onaj malo prije 21 sat. Radni je narod vapio da to bude i ranije.

Godina 1995. posljednja je godina emitiranja »Kviskoteke«. Tko zna što joj je presudilo. Zato se zna da je u toj zadnjoj godini emitiranja »Kviskoteka« po gledanosti bila odmah iza emisije »Slikom na sliku«. Tiskovine su imale ankete u kojima je 43 posto gledatelja kazivalo da im nedostaje »Kviskoteka«, a njih 330 posto je tražilo da im se vrati kakva je bila, posve istog formata. Nije se dogodilo.

Na izložbi i rekonstrukcija dnevnog boravka onako da je nalik onima iz osamdeset i neke. Dvije fotelje, televizija oblog ekrana, na zidu sat s motivom Kviska, na stoliću Modra lasta, u regalu Rubikova kocka i LP Azre. Četvrtak obitelj kao po nekoj zapovijedi sjeda pred televizor. Ide glazba, ide Oliver Mlakar, ide Da-Ne pitalica koja pita jesu li se mogli sresti Shakespeare i Gundulić. Ide »Kviskoteka«… Zaželi se čovjek svega opet, ma bit će da je u pravu Krešo kad veli da tako to bude s onim što je u našem sjećanju ostalo ukorijenjeno kao pozitivno. »Ako ideš prčkati po tome, ljudi se boje da će time sve to upropastiti«, veli Krešo. Bit će da ima pravo.

STARIJI OD 16

U »Kviskoteci« su sudjelovali učenici stariji od 16 godina, studenti, apsolventi te odrasli svih obrazovnih profila i zanimanja. »Kviskoteka« je iznjedrila nekoliko uspješnih kvizaša među kojima se ističu Robert Pauletić, Mirko Miočić, Predrag Marković, Mladen Vukorepa, Sven Hauptfeld, Igor Aure, Mira Bogunović i Radoslav Dodig. A poredak natjecatelja po uspješnosti i znanju je ovaj: studenti i inženjeri elektrotehnike, zatim natjecatelji medicinske struke, srednjoškolci te ekonomisti i ljudi s filozofije.

U KINIMA – »PRAVAC MEKSIKO«

Na dan kada je prikazana prva emisija »Kviskoteke«, tog 3. travnja 1980. godine, u zagrebačkim kinima igrali su američki filmovi »Pravac Meksiko« s Jackom Nicholsonom te »Norma Rae«, socijalna drama inspirirana slučajem radnice koja se bori za prava radnika i bolji položaj žene. Za tu ulogu Sally Field nagrađena je Oscarom. Samo mjesec dana nakon emitiranja prve emisije, 4. svibnja 1980., preminuo je Josip Broz Tito.