Zgrada na adresi Oranienburger Straße 54 u središtu berlinskog distrikta Mitte, građena je petnaest mjeseci (1907. – 1908.) pod nadzorom carskog građevinskog savjetnika Franza Ahrensa. Kompleks se protezao od Friedrichstraße do Oranienburger Straße, s ulazima s obje strane. Bio je to drugi najveći trgovački prolaz te vrste u Berlinu i jedini preostali primjer takve arhitekture u Europi. Troškovi izgradnje iznosili su oko 7 milijuna njemačkih maraka.

Zgrada se smatrala ranim primjerom moderne arhitekture, iako je uključivala i elemente klasičnog i gotičkog stila. Imala je armirano-betonsku konstrukciju i pneumatski sustav za prijenos pošte i materijala unutar zgrade. U njoj su se nalazili mali obrtnici i trgovci, a kasnije je pretvorena u robnu kuću Wolf Wertheima. Ova ambiciozna robna kuća i trgovački prolaz su simbolizirali urbanu modernizaciju prije Prvog svjetskog rata. Nakon Prvog svjetskog rata i hiperinflacije u vrijeme Weimarske Republike, pretvorena je u izlog za električnu opremu.

Mjesto otkupljenja

Do 1930-ih, zgradu su preuzeli nacisti i pretvorili dio u zatvor za ratne zarobljenike. Možda i simbolično – nalazila se u nekadašnjoj židovskoj četvrti. Kasnije je postala sjedište SS-a, nasilnog sigurnosnog aparata Trećeg Reicha. Tijekom Bitke za Berlin podrum je bio poplavljen, a zgrada oštećena, iako velikim dijelom preživjela.

Nakon rata zgradu preuzima Savez slobodnih sindikata (FDGB), a koristile su je razne škole, vojska i tehničke službe DDR-a. Kino u zgradi zatvoreno je 1958., a zgrada je početkom 1980-ih trebala biti potpuno srušena. No 1990. skupina umjetnika pod nazivom Künstlerinitative Tacheles okupirala je zgradu i zatražila njezinu zaštitu kao povijesne baštine. Nakon stručne analize, zgrada je proglašena zaštićenom kulturnom baštinom 1992. godine.

Ironija je da je Tacheles preživio samo slučajem. Njegovo rušenje radi izgradnje autoceste je bilo planirano za travanj 1990., pet mjeseci nakon pada Zida. Tacheles je u međuvremenu postao važan centar berlinske alternativne umjetničke i aktivističke scene. Nakon pada Berlinskog zida 1989., zgradu su preuzeli umjetnici i nazvali je Tacheles, što na jidišu znači “govoriti otvoreno i iskreno”. Njime su željeli istaknuti karakter prostora: mjesto umjetničke slobode, iskrenosti i nefiltriranog izraza, što je Tacheles ubrzo učinilo jednim od najpoznatijih i najutjecajnijih kulturnih skvotova poslijeratnog Berlina. Ta je transformacija od robne kuće, preko ureda nacističkih struktura i ratnog zatvora, do alternativnog prostora simbolično utkala višeslojnu povijest Berlina u sam identitet grada.

Foto Sandra Uskoković

No, 2014. godine vlasnik zemljišta Fundus Group je prodao zemljište njujorškoj firmi, a 2019. započela je gradnja novog kompleksa prema projektu arhitekata Herzog & de Meuron. No, kako nizozemski umjetnik Tim Roeloffs, koji je živio u Tachelesu sve do 2012.godine, kaže: “Što se dogodilo Njemačkoj, dogodilo se i tom mjestu.” U kosturu zgrade leži i ranija, mračnija povijest. Stara zgrada utjelovljuje povijest Berlina, od pretjeranih ambicija, spektakularnih bankrota, nacističkog nasilja i rata, do iskupljenja. “Metafora za sve”, kaže Roeloffs.

Zgradu su renovirali arhitektonski ured Herzog & de Meuron. Kao važna kulturna baština, zgrada je doživjela nove intervencije, ali su ratna oštećenja sačuvana, dok su fasada i neki prostori restaurirani. U izjavi Fotografiske, muzeja suvremene fotografije koji se u toj zgradi nalazi od rujna 2023. godine, stoji: “Kunsthaus Tacheles je zaštićeno kulturno dobro. Stoga je, u bliskoj suradnji s nadležnim tijelima, odlučeno da se fasada i određene prostorije obnove, dok će se ratna oštećenja i umjetničke intervencije iz posljednjih 80 godina zadržati, pa čak i istaknuti.”

Foto Sandra Uskoković

Arhitekti su u obnovu uključili sve faze njegove povijesti uključujući nacističku. Željeli su da se zgrada pretvori u mjesto otkupljenja kroz vlastitu mračnu prošlost. Herzog & de Meuron su bili zaduženi za transformaciju jednog od posljednjih većih praznih prostora u berlinskoj četvrti Mitte, i integraciju povijesne strukture u zatvoreni gradski blok. U svojoj izjavi iz 2016., arhitekti su najavili da će se zgrada Tacheles integrirati u glavni plan i revitalizirati kao kulturni prostor, čime će se ponovo aktivirati duboka povijesna važnost lokacije i razvijati dalje njezina priča.

Iskustvo umjetnosti

Suvremeni švedski muzej fotografije Fotografiska Berlin prostire se na više od 5.500 četvornih metara ove zgrade. U vremenu kada muzeji sve češće traže nove načine da se približe publici, Fotografiska nudi odgovor koji nadilazi klasične muzejske okvire. Ova međunarodna platforma suvremene fotografije, koja povezuje Stockholm, Tallinn, Berlin i do nedavno New York, više je od galerije. Ona je prostor susreta umjetnosti, društva, gastronomije i identiteta. Svaka od njenih lokacija prožeta je lokalnim duhom, no zajednički im je DNK: stvarati iskustva, provocirati promišljanja i redefinirati odnos između publike i umjetnosti. Posebno mjesto u toj mreži zauzima Fotografiska Berlin, najnovija i možda najodvažnija ispostava. Smještena u zgradi legendarnog Tachelesa – simbola berlinske alternativne scene – Fotografiska zauzima šest katova stare zgrade, s galerijama, luksuznim restoranom i barovima. Novi, mnogo veći kompleks uključuje javni trg, stanove s privatnim dvorištima, urede i blještavi trg.

Foto Sandra Uskoković

Renovirana industrijska zgrada, čuvajući tragove svoje turbulentne prošlosti, sada ugošćuje izložbe koje spajaju fotografiju, instalaciju, performans, pa čak i umjetnu inteligenciju. To je prostor u kojem granice između medija, žanrova i identiteta postaju propusne, a publika se poziva da bude više od promatrača – da postane sudionik.

“Zabavljati publiku fotografijom jednostavno nije dovoljno,” izjavio je Yoram Roth, jedan od osnivača Fotografiske. “Naš je cilj potaknuti promjene kroz inovaciju, inkluzivnost, inspiraciju i održivost. Nakon pada Zida, Tacheles je bio dom grupi umjetnika koji su razmišljali izvan okvira. Vrijeme je da taj duh nastavimo. Fotografiska je zajednica otvorena za sve, baš kao i Berlin.”

Foto Sandra Uskoković

Upravo se Berlin svojom poviješću kulturnog otpora, mješavinom avangarde i undergrounda, te neopterećenošću estetskim normama pokazuje kao idealno tlo za filozofiju Fotografiske. Ovdje, više nego igdje drugdje, Fotografiska postaje mjesto gdje se umjetnost ne izlaže, nego živi. Ne radi se više samo o gledanju fotografija na bijelim zidovima. Riječ je o stvaranju atmosfere, dijaloga, pa čak i noćnog života. U istom prostoru u kojem se održavaju izložbe, nalaze se i barovi, restorani, koncerti i performansi, čineći Fotografisku Berlin svojevrsnim kulturnim hibridom.

Ispod slojeva žbuke

Znala sam da idem u zgradu koja je nekada bila Tacheles – kultno mjesto berlinske alternativne scene. To mi je bio jedini kontekst. Očekivala sam tragove tog buntovnog duha, grafite, možda još poneki komadić tog kaotičnog, kreativnog kaosa. I stvarno, nešto od toga i dalje živi tamo – stubište, zidovi, energija koja izbija ispod nove, luksuzne fasade.

Foto Sandra Uskoković

Ali ono što me iznenadilo zapravo je bilo ono što nisam osjetila. Nikakav znak, trag, obavijest o tome da je zgrada nekada bila nacistički zatvor ni da je prije toga bila robna kuća. Apsolutno ništa što bi me uputilo na to.

Tek kasnije, kad sam istraživala više o zgradi, slojevi prošlosti počeli su izlaziti jedan po jedan kao kad kreneš guliti staru tapetu, pa otkriješ što je bilo prije nje. Ta misao mi se zadržala u pozadini cijelog doživljaja, i ponavljala pitanje: kako je moguće da tako snažan prostor, s tako kompleksnom prošlošću, danas gotovo šuti o njoj? Nisam očekivala muzejski vodič kroz povijest zločina, ali neki znak, bar mala fusnota na zidu.

Možda sam previše osjetljiva na takve stvari. Ali ako već govorimo o prostoru u kojem umjetnost “živi”, onda valjda treba priznati i ono gdje je ranije umirala.

Foto Sandra Uskoković