»U umjetničkom smislu, ja sam u Rijeci sam«, izjavio je to svojedobno nedavno preminuli umjetnik Zatko Kutnjak, buntovnik i kritičar društvene zbilje, te ujedno podcrtao svoju izoliranu poziciju na riječkoj sceni.

A da je bio jedinstvena pojava, podsjetili su nas to na komemoraciji u MMSU-u održanoj u njegov spomen povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Nadežda Elezović, umjetnik Damir Stojnić te likovni kritičar i kustos Branko Cerovac koji su s umjetnikom bili u kontaktu za njegova života, poslovno ili privatno.

Za izložbu »Umjetnost je – umjetnost nije«, odabrani radovi 1970. – 2006., koja je održana 2006. godine u MMSU-u, čiji je kustos upravo Cerovac, umjetnik je dobio nagradu »Ivo Kalina«, a ta je izložba samo jedna od autorovih značajnijih, jer, kako će reći Nadežda Elezović, imala je prilike s tim izrazito »osebujnim, autentičnim, zanimljivim, intrigantim umjetnikom surađivati«, a sredina svakako duguje zahvalnost Kutnjaku na njegovome radu.

– Povjesničar umjetnosti Branko Cerovac zapravo je iznio jednu platformu unutar koje Kutnjaka smješta u kontekst hrvatske postkonceptualne postavangardne umjetnosti, u kontekstu nekakvih promjena koje Kutnjak uvodi u riječku scenu.

Kutnjak je zapravo baštinik avangardi, gdje je umjetnost vrlo, vrlo bliska sa životom i življenjem, i to je nešto što je u njegovoj kritičkoj poziciji, jer je on zapravo sljedbenik ove tradicije kritičkih umjetničkih praksi, nešto što je izrazito važno, ističe Elezović.

Njezina je prva suradnja s istaknutim umjetnikom, govori, bila upravo u povodu postavljanja spomenute nagrađene izložbe kad je kao novinarka radila razgovor za Novi list, a dodirna točka nje i umjetnika, prisjeća se, bio je esej hrvatskog umjetnika Vlade Marteka koji je posvetio svim neprilagođenim umjetnicima razasutim diljem svijeta, a bio je »idealna polazniša točka za razgovor suodnosa etike i estetike za koju smatram da je Kutnjak zapravo jedna od osoba koja itekako ima što za reći«, kaže Elezović te dodaje kako u autorovu radu prepoznaje sraz subverzivnog i poetskog.

I Cerovac i Elezović naglasili su kako nedostaje adekvatne šire recepije i teorijskog postavljanja cijele priče o Kutnjakovu radu, kako o slikarskom opusu, tako i perfomativnih akcionističkih praksi, no razgovori, poput onoga koji je u našem listu vodila Elezović, ocjenjuje, vrijedni su jer pomažu razumijevanju njegova rada, posebice zbog toga što kreću iz subjektivne pozicije.

Nagrada koju je Kutnjak primio za izložbu 2006. godine bila je važna i njemu samome, napominje Elezović, »zbog osjećaja dijeljenja slične subordinirane ili ekscentrične izmaknute iz centra pozicije umjetnika u našoj sredini, u odnosu od glavnih tijekova centara moći, primjerice Zagreba kao ključnog mjesta.«

– Upravo taj odmak od dominantnih pozicija koje, čini mi se da prepoznaje u Kalininu radu, jesu ključna odlika i njegovog rada; odmak od pozicije moći, odmak od dominantnih sustava u području umjetničkog izražavanja

. A u kontekstu postavangarde u njegovom jeziku sraz tekstualnog, linvističkog, vizualnog, odnosno likovnog, i isto tako performativnog, ključ po kojem on zapravo izmiče od granica medijskog i u kontekstu dokidanja tradicionalnog shvaćenog medija. Kritika, kritičnost, subverzija jesu jezici avangarde koje on dosljedno provodi u svome radu, pojašnjava Elezović.

Uz nju, i Cerovac je nekoliko puta naglasio važnost umjetnika općenito, a posebice za Rijeku, jer »Kutnjak kao pokretač akcionističke prakse kroz performanse postaje jedinstven i avangardan u sklopu mainstream scene u Rijeci«, a »u godinama početaka njegovih akcija Rijeka je slovila za bogat industrijski grad u kome je i likovna umjetnost bila razvijena, premda je scena bila dosta manje alternativna od ostalih europskih prijestolnica, primjerice Beča, pa i Jugoslavije.«

A o Kutnjaku najbolje govore njegova djela kroz koja i autorova energija progovara koja se i dalje, ocjenjuje Damir Stojanić, osjeća.