Nakon smrti pape Franje Vatikan je zatvorio Sikstinsku kapelu za posjetitelje kako bi počele pripreme za konklavu. Ona će se odvijati u predivnom ozračju – kardinali će biti okruženi veličanstvenim djelima Michelangela i drugih slavnih renesansnih umjetnika. Konklava se, dakle, održava u, mogli bismo reći, inspirativnoj (umjetničkoj) atmosferi. Povod je to da podsjetimo na povijest i važnost Sikstinske kapele, koja je dobila ime po papi Sikstu IV., meceni umjetnosti, koji je nadgledao izgradnju glavne papinske kapele u 15. stoljeću. Kasnije je papa Julije II. naručio radove od Michelangela, koji je između 1508. i 1512. oslikao veličanstveni strop s prizorima iz »Knjige Postanka«, a potom se vratio kako bi naslikao monumentalni »Posljednji sud«.

Sikstinska kapela ili jednostavnije Sikstina je u izvornom značenju papinska kućna kapela u sklopu Vatikanske palače u Rimu. Izgradio ju je arhitekt Giovanni de’ Dolci između 1475. i 1483. godine po nalogu Siksta IV. Slikarske dekoracije započete 1481. godine su pretvorile kapelu u dragocjenu pinakoteku talijanskog renesansnog slikarstva 15. i 16. stoljeća. Već je sam papa Siksto IV. povjerio nekolicini najboljih slikara iz tog doba, kao što su bili Perugino, Botticelli, Ghirlandaio i Rosselli, izradu paralelnih prizora iz Starog i Novog zavjeta koji se sučeljavaju na središnjem pojasu dvaju zidova. Kantorija i balustrada dragocjeni su radovi koje su izradili majstori Mino da Fiesole i Ivan Duknović (Ioannes Dalmata, Giovanni da Trau), sin protomagistra trogirskih kamenara.

Oko 1470. javlja se u Rimu kao zreo majstor, koji se osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo uklapao u vrhove tadašnjega renesansnoga kiparstva. Julije II. naručio je 1508. od Michelangela da oslika svod Sikstinske kapele. Objektivne poteškoće zbog prostranosti i ogoljenosti svodne površine Michelangelo je briljantno svladao izumom koji otkriva svu složenost njegovog genija. Rad na oslikavanju svoda otkriva da je pored slikarstva i kiparstva Michelangelo bio i revolucionarni arhitekt. Proroci, sibile i svi drugi likovi predstavljaju ostvarenja velikog umjetnika koji je znao na izvanredan način spojiti slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu, iskoristivši posebno poimanje svoda za dinamično uklapanje impozantnih likova u prizore. S desne strane, ispod Kristovih nogu, nalazi se sveti Bartolomej koji u jednoj ruci drži oruđe kojim mu je živome oderana koža, a u drugoj ruci kožu koju su mu oderali. Ta oderana koža predstavlja Michelangelov autoportret.

»Posljednji sud« jedinstveno je, veličanstveno i neponovljivo djelo. Tristo likova ispunjaju nacrt zapanjujuće dosljednosti i jasnoće, gdje je prostor organiziran kao istinska arhitektura likova. Međutim, odmah nakon dovršenja počeli su manje slobodoumni pape zahtijevati da se »najsramotnija« mjesta na fresci prekriju tkaninama, pa su duhoviti Talijani slikare koji su to radili, poput Danielea da Volterre, nazvali »braghettone« (slikar gaća). Zanimljivo je, da se ni u 20. stoljeću, pri restauraciji fresaka, ipak nisu usudili skinuti sve »krpice« sa »stidnih mjesta«.

Sikstinska kapela, inače neprekidno pretrpana posjetiteljima, zatvara se za posjete kada se održava konklava, sazvana nakon papine smrti radi izbora njegova nasljednika. Sikstinska kapela postala je sjedište konklava odmah nakon njezina završetka, potkraj 15. stoljeća, zahvaljujući i svojoj kompaktnoj i utvrđenoj arhitekturi koja je učinila osobito pogodnom za tajnovitost te izborne skupštine. Posljednjih stoljeća konklave su se održavale i u Kvirinalskoj palači (papinskoj rezidenciji od 16. do 19. stoljeća). Kad su talijanske trupe zauzele Rim 1870., a pape se dragovoljno zatočile u Vatikanu, Sikstinska kapela je ponovo postala isključivo mjesto izbora papa. Po posebnoj tradiciji rezultat svakog glasovanja u konklavi objavljuje se vanjskom svijetu dimom, nastalim spaljivanjem listića kojima se biralo. Ako papa nije izabran, dim iz dimnjaka Kapele je crn, zahvaljujući dodatku posebnih tvari. Na kraju, kada izaberu papu, spaljuju se samo glasački listići koji daju bijeli dim.