Jure Aras široj je javnosti poznat kao ljudski koncentrat »nezavisnog Zadra« ili središte tamošnje kazališne i glazbene transformativne energije: umjetnički ravnatelj izvedbenog festivala NOSI SE, glazbenog festivala DERIVAT te kazališne organizacije Teatro Verrdi.

Na digitalnim stranicama Teatra Verrdi stoji proglas: »Želimo: uzdrmati, pročistiti, ushititi, zamisliti, zabaviti, nasmijati, razigrati – maštu, osjećaj, stav! Suprotstaviti se: strahu, patnji, zlovolji, bezosjećajnosti, indiferentnosti, mržnji. Razviti: ljubav, razumijevanje, solidarnost.«
Razgovaramo s Arasom u zimskim mjesecima, u vremenu inkubacije novih festivalskih ideja, ali i u razdoblju kad nezavisna scena »hibernira« jer i dalje nema uvjete za rad. No, slično ekološkom pojmu »bioraznolikosti« ili izdavačkom terminu »biblioraznolikosti« ili podrške ne samo ultrakomericijalnim knjigama, opstanak neke kulture ovisi upravo o otpornosti »malih«, nezavisnih i kritički aktivnih izvedbenih scena, o kojima razgovaramo s Arasom.

Kazališna javnost poznaje vas kao osobu vrlo jake festivalske poetike, umjetničkog ravnatelja koji se sustavno usuđuje ući u političku kritiku i državnog i crkvenog nasilja, odnosno čiji izbor predstava s jedne strane ne zazire od prozivke figura moći, a s druge stane sustavno njeguje i stvara podršku nezavisnoj kulturi. Koja je cijena takvog angažmana? Umjetnička, osobna, produkcijska?

– Nema cijene. To je tržište bez kapitala (smijeh). Čak ni onog društvenog. Jer je prostor djelovanja subverzivne umjetnosti u naravi stvari marginalan, iako ima svoju ne tako malobrojnu publiku. Sve i da udaram na sva zvona, odjeci tih vibracija ostaju unutar izvjesnog kruga istomišljenika i samo pojačavaju buku u mojoj glavi. Te buke se moram kloniti zbog vlastitog zdravlja. Plivati u marginalnim vodama, bezopasni za figure moći, je, uglavnom, modus operandi nezavisne kulture. Izuzetak čine umjetnici poput Pakovića ili Frljića koji s predumišljajem ratoborno upiru najdirektnije s konkretnom provokacijom u konkretne probleme i tako ostvaruju snažne reakcije. Međutim, mom senzibilitetu takva vrst angažmana nije posve bliska, a i moj razvojni put na razini struke i utjecaja nije mi omogućio takvu vrst umjetničkog autoriteta. Ja sam svoju ulogu u svijetu umjetnosti prepoznao kao sveobuhvatnu zaobilaznu strategiju suptilnog stvaranja prostora kritičke komunikacije koja jest direktna ali je i sužena. Na sreću prepoznata je kao jaka poetika. Prepoznata je i od publike i od struke. Pa čak i od kulturne politike, ali je istovremeno i pažljivo od iste smještena u rezervat ograničenog djelovanja.

Ne pristajem na privid demokratičnosti

Živa je tek ne bi li poslužila kao privid demokratičnosti i suvremenosti te popunila kućice mikropodataka službene administrativne strukture. Međutim, kad dignete glavu i nekom svojom istinom i kritičkom potrebom uzdrmate temelje konformizma i maskirane stvarnosti, kad kažete »bobu bob, a popu pop«, onda se vrata treskom zatvaraju. Postupci variraju od umrtvljavanja putem jedva dovoljnog financiranja, do otkazivanja termina u javnim prostorima ili nabijanjem suludih cijena najmova prostora potrebnih za realizaciju produkcije kako bi se, za njih nepoželjan tumor slobode i potrebe za promjenom odstranio ili nedostatkom krvotoka pustio da naprosto otpadne kao mrtvo tkivo. Uvijek onako usput, potiho ili s izlikom. Nikad otvoreno i transparentno, da se ne primijeti. Oprezno da se ne pokrene promjena. Srećom za mene i moje kolege, a i srećom za publiku koja nam je bliska, još sam dovoljno živahan i otporan pa se relativno lako i brzo adaptiram na nove okolnosti. Naravno da se borim s osjećajem beznađa i tjeskobe, ali spas nalazim u intimnom krugu koji mi pruža osjećaj smisla i zadovoljstva.

Kad smo kod beznađa, koliko je borbenost temeljni uvjet preživljavanja na hrvatskoj umjetničkoj sceni, a koliko je ta ista stalna borbenost uzrok iscrpljenosti, burnouta?

– Već je i Shakespeare pjevao o tome: »Kad gledam u krzmanju snagu razdrobljenu i umjetnost od vlasti zauzdanu – vapim smrt smirenja.« Nije to ništa novo niti rezervirano samo za naš prostor. Već sam spomenuo konformizam. Meni je on ključan pojam razumijevanja dijalektike osobnog i društvenog. Bez osobnog angažmana i rizika nema ni društvenog pozicioniranja pa tako ni utjecaja, a ako nema utjecaja onda nema ni efekta. S obzirom da naše društveno pozicioniranje ne ide kroz institucije moći, mi smo osuđeni na borbu, na rad u visokom stanju probijanja otpora kako bismo uopće došli u stanje utjecaja.

Ništa bez stalne borbenosti

Borba je naš unutarnji pokretač, gorivo za kreaciju pa se stoga nikad ne smijemo zadovoljiti društvenim položajem s kojeg bi mogli raditi utjecaj – u tome leži paradoks našeg položaja i sva ranjivost strukture djelovanja. To je klackalica uspinjanja i padanja koja mora biti u pokretu. Međutim, zamka je u tome što jednom postignuta društvena pozicija dovodi klackalo u stanje nepomične ravnoteže u kojoj više ne primjećujemo dno u kojem leže mrtvi i obespravljeni niti visine u kojima hvatamo svježi zrak, svježe ideje. Konformiranim strukturama odgovara da im se pridružimo u stanje ravnoteže. Zato čim ostanemo bez tog elementa dinamike klackanja prijeti nam se gotovo pa siguran put u konformizam. Taj put je često i podržan od konformiranih struktura i onaj koji pristane na to sudioništvo u konformizmu, nerijetko uz beneficije, izašao je iz te naše društvene gerile. Nije rijedak slučaj takvih primjera na »nezavisnoj sceni«. E sad, brutalno je da nam čak ni taj začarani krug igre klackanja nije omogućen – toliko su sebični i uplašeni. Kako živimo u siromašnom društvu, ne samo materijalno nego i duhovno, teško se uopće odvajamo od dna, u teškoj muci, znoju i nervozi krzmamo se i pokušavamo pokrenuti klackalo. Sveopća niska razina odgovornosti i razumijevanja društvenih potreba od strane konformiranih dionika u poziciji moći instinktivno, a ponekad i perfidno smišljeno blokira ili u najmanju ruku ignorira naš angažman. I to nas drobi. »Kad vidim ludost kako nadzire umnika… vapim smrt smirenja«, da zaključimo ovo pitanje opet sa Shakespeareom.

Prioritet kritičkog mišljenja

Zanimljivo mi je i da svake godine inzistirate i na takozvanim »diskurzivnim relejima« ili razgovorima o kazalištu, knjigama, glazbi i da su ti događaji mahom veoma dobro posjećeni. Mislim da mnogi ravnatelji kazališnih institucija uopće nisu svjesni da razgovor o kazalištu može biti jednako važan kao i samo kazalište, odnosno da potencijalno začinje mnoge nove predstave, knjige i autorske ideje. Koliko vam je važno to sugovorništvo oko umjetnosti?

– Mislim da su mnogi ravnatelji upravo i ravnatelji jer su konformirani pa je bolje da ih ni ne pozivamo da u toj svojoj uravnilovki samo razvodnjavaju stvar i živu borbenu komunikaciju učine dosadnom. Konformizam i dosada idu ruku pod ruku i hrane se po plićacima. Oni samo naglašavaju onu perfidnu čuvenu agendu: činimo promjene samo da bi sve ostalo isto – u njihovu korist, naravno. Najveća opasnost su pomodne forme koje naoko osuvremenjuju procese promjena, a suštinski samo potvrđuju nepromjenjivost. Bilo bi pošteno otvarati prostor ljudima s potencijalom da svoje autentične pristupe komuniciraju podržani od šire društvene zajednice, a ne da se kopiraju i umrtvljuju. Slažem se da je osim predstave jednom kazališnom činu potreban širi prostor komunikacije, za početak šank – kojeg niti jedna zadarska ustanova u kulturi nema, samo paradu dosadnih catering domjenaka. Kad smo tu stvar riješili onda krećemo u interdisciplinarno povezivanje tema posredstvom zanimljivih stručnjaka iz raznih područja znanosti i kulture kako bi svoju svijest obogaćivali komunikacijom. To je silno važno jer u takvom okruženju dolazi do progresije ideja te povezivanja kreativnih pojedinaca pa tako i do novih umjetničkih djela, pa čak i pravaca. Tome služi »Diskurzivni relej«. I da, prilično je uspješan, posjećen i prepoznat kao poželjno mjesto druženja. No, kako ljudi imaju stalnu potrebu kulturne interakcije, u njihovu navodnu korist strukture tu potrebu iskorištavaju kako bi raznim eventima zaglušili prostor produkcije pa publika mingla unutar bezlične dinamike programa, s tim da je kapital u rukama struktura koje samo mute vodu svojim wannabe »projektima«. Konceptualne pristupe, kojima sad već desetljećima na jedvite jade nezavisna scena teži progresiji i promjeni, sve ono što smo mi na idejnoj razini godinama promovirali u komunikaciji s europskim estetikama i vrijednostima, sve to u novije vrijeme preuzima konformirana institucionalna kultura dobro umrežena u tijekove novca, naročito europskog, i nakalemljenim, površno integriranim idejama ostvaruje svoju dominaciju produkcije društvene stvarnosti – kako se, ponavljam, ništa ne bi promijenilo. Kao da je sve u redu sa svijetom koji živimo pa ga samo malo još treba začiniti umjetnošću i razbibrižnom kritičicom, suvremenim i vedrim intervencijama.

Pa i rokenrol, i grafiti, ulična umjetnost, suvremeni cirkus, čak i anarhistički prostori, na sve se pozivaju i sve iskorištavaju za produkciju kontrolirane umivene kulture. Ništa im nije sveto i nedodirljivo. A nama ništa ne ostaje osim otpora, vjere u vlastitu autentičnost i marginalnu komunikaciju. Ali u tome smo uporni.

Je li moguće kulturu dijaloga koju stvarate protegnuti i izvan festivalskih dana – ili je taj živi, propitivački, refleksivni glas prisiljen ostati samo u rezervatu samog festivala? Možemo li zamisliti NOSI SE u prosincu ili ožujku, a ne samo u ljetnim mjesecima? Što bi značilo Zadru da se takvo »rastezanje« intenzivnih umjetničkih programa prelije na ostatak (neturističke) godine?

– Kad bi to bilo moguće to bi značilo da se svašta promijenilo, to bi značilo da sam postao uvaženi kulturni djelatnik prema mojim mjerilima. To bi značilo da je Zadar počeo živjeti svoju unutarnju autentičnu dinamiku.

Još uvijek bez krova nad glavom

– Interesantno je da mi je nominalno, pred par godina, takva inicijativa od strane kulturne politike čak i predložena kao korisna dinamika unutar godišnje zadarske produkcije. I slažem se da bi to za društveno okruženje bila odlična stvar. Ali to je samo još jedna od wannabe konstelacija koja dokazuje da je razumijevanje sadržajnosti društvenog angažmana i njegove suštine prilagođeno potrebi nakalemljenog maskiranja stvarnosti. NOSI SE se događa ljeti iz jednostavnog razloga – nemamo svoj prostor, niti imamo sustavno pruženu ruku da u nekom od javnih prostora oblikujemo naše prepoznatljivo produkcijsko dvorište čime je onemogućena još jedna mogućnost stvaranja autentične, vibrantne umjetničke sredine. Naradili smo se, zagovarali i namoljakali preko svake mjere. Ja ne mogu pristati da se smucam od nemila do nedraga, skupa s kolegama i publikom nakon što smo više od dvadeset godina beskućnici po raznim neuvjetnim institucionalnim prostorima. Ne želim rukovodećima pružati plodove našeg rada na uživanje u uobrazilji inkluzivnosti i podrške koja je površna i neiskrena i služi im samo za još popunjavanja mikropodataka. K tome je takva inicijativa bubnuta uz podrazumijevanje mog entuzijazma i neplaćenog rada pri čemu bih ja trebao financijski potkapacitiran vršiti pripremu, realizaciju i dokumentaciju u uvjetima posvemašnjeg administrativnog nasilja kroz cijelu godinu. Nema šanse. Osim toga imam ja i osobnih dokoličarsko umjetničkih potreba koje trebaju vremena i prostora da bi se jednog dana iz toga možda i rodilo neko moje umjetničko djelo. Ja se osjećam umjetnikom i ne želim više biti žrtva na braniku obrane kulturne dinamike jednog grada koji me je umorio i razočarao toliko puta. Neću odbiti da po tko zna koji put sjednem za stol na pregovore, ali odavno više naivno ne pristajem na polovična rješenja. Da kažem drsko: »My way or the highway.«

Hoće li zadarski Centar za nezavisnu kulturu riješiti dugotrajne probleme s manjkom umjetničkih prostora u gradu – ili je to bitka koja se nastavlja i na starim i na novim lokacijama? Je li se opasno zatvoriti samo na jedno mjesto?

– Neke praktične probleme će riješiti, ali bitka se nastavlja jer se suštinski ništa neće promijeniti – sve će opet ostati isto, agenda koju smo već spomenuli. Kada bi to »jedno mjesto« bilo naše nezavisno dvorište iz kojeg bi mogli djelovati u svim smjerovima, onda bi to bila idealna pozicija. Ta idealna pozicija uopće nije pretenciozna ni praktično neostvariva, niti preskupa kao ovaj Centar. Ona se pretpostavlja u dvjestotinjak kvadrata klupskog izvedbenog prostora u centru, na Poluotoku, jer se osim svojeg slobodnog dvorišta moramo boriti za naš grad, za centar, za Mediteran. Postoje rješenja, samo nikada pa ni danas nisu podržana od strane kulturne politike. Ovako sumnja u opasnost »jednog mjesta« u tom Centru egzistira kao stvarna prevara. Trebao bi mi cijeli intervju i ponavljanje već izrečenih stavova kroz javno djelovanje na tu temu da elaboriram što je sve krivo u toj priči.

Nisam za polovična, nego cjelovita rješenja

– Ovako, ukratko: prvo, samo ime je diskutabilni kupus – Centar za kulturu, suvremenu umjetnost i mlade. Osobno smatram da mladima u Zadru treba vratiti dug oduzimanja Studentskog kluba i Doma hrvatske mladeži i da ovaj Centar taj dug djelomično može vratiti i to je pozitivna strana ove priče. Dakle Društveno-kulturni centar ili Centar za mlade je okej. Mislim da oni i sadržajno i infrastrukturno tamo mogu ostvariti svoj razvojni društveni prostor. Drugo, dug prema šikaniranju nezavisne scene svih ovih godina ne može se riješiti utrpavanjem suvremenih, buntovnih i angažiranih programa u tako široko zamišljen spektar djelatnosti. Problem nemogućnosti stvaranja autentičnog ambijenta samo razvodnjava potencijal umjetničke i društvene vibrantnosti. Da ne spominjem sve praktične probleme oko termina, koordinacije, raspolaganja prostorom, slobode izričaja itd. Treće, taj veliki prostor fizički je samo spojena trećina zajedničke zgrade pod upravom Gradske knjižnice koja je Ustanova u poziciji moći. To su sukobljene pozicije. Četvrto, prostorno je neuvjetan za naše potrebe, a tehnički je neopremljen i proći će kusur vremena dok se ne pribave sredstva za opremanje – to nas opet stavlja na improvizaciju u prezahtjevnom prostoru i čekanje.

Još jedna agenda je ovdje primjenjiva: ako nekoga želiš umrtviti stavi ga na čekanje. Peto, nema predviđen klupski prostor ni šank… Jedina stvarna dobivena bitka unutar ove priče je da, pod utjecajem činjenice da HDZ nema većinu u Gradskom vijeću, HDZ nije mogao po svom nahođenju osnovati Ustanovu bez modela, kakvog takvog, sudioničkog upravljanja, nego je od oporbe bio prisiljen uključiti dionike scene, točnije predstavnike raznih udruga, u sastavljanje Statuta i time u poziciju utjecaja na model upravljanja. Sam način i presjek prijavljenih i odabranih u tu radnu skupinu je diskutabilan, kao uostalom i sam naziv Centra. Osobno, na primjer nisam dio te radne skupine jer se, eto, nisam sam delegirao. U redu je da nisam u toj skupini, jer, iskreno, tu bitku u takvoj konstelaciji odnosa sada više ne bih mogao voditi. Pred desetak godina možda i bih. Prema tome, nisam optimističan prema rezultatu tog djelovanja koji bi išao u korist »nezavisnoj sceni«. Ipak, činjenica osnivanja radne skupine u težnji sudioničkog upravljanja jedna je mala pobjeda u političkom životu Zadra.

Već nekoliko sezona nastojite pomaknuti festivalsko središte iz Zadra prema Benkovcu, odnosno prevrednovati odnos kulturnog centra i periferije. Pritom svaki put kad dođem u Zadar imam dojam da i njemu nasušno treba velika injekcija kritičkog kazališta. Da budem nešto brutalnija: imam taj dojam i u Zagrebu. Kako razmišljate o tim višestrukim »malomještanskim« fokusima festivalskog programa? Može li festival funkcionirati s dva ili više centara, kao borba protiv zadrtosti na (što) više razboja?

– Može i mora! Mislim da je diversifikacija aktivnog umjetničkog djelovanja danas jedan od mogućih, najodgovornijih i najsmislenijih postupaka u smjeru stvaranja odgovornog i solidarnog društva na nacionalnoj razini jer se u protivnom, u našim dobro uravnoteženim centrima obraćamo sami sebi i zakinuti smo za nova iskustva. S druge strane, manje sredine željne su iskustva koje autonomno stvaraju kao kvalitetu nekim svojim specifičnim nervom i čini se da su otpornije u određenim mikro postupcima prema nametnutim civilizacijskim standardima. U tome vidim njihovu prednost.

Manjina zaslužuje svu podršku

Bez obzira, ili upravo stoga, što sam svjestan mana koje stvara odsustvo nekih standarda u manjim sredinama, mislim da tom specifičnom nervu treba doprinijeti u razvoju i istovremeno od njega učiti i vući inspiraciju. Kako je mana demokracije uobrazilja vladavine većine, tako moramo biti svjesni da u hendikepu što smo manjina pod udarom kapitalističkih eksploatacija moramo tražiti sudioništvo po senzibilitetu gdje god možemo. A gdje da ga nađemo ako ne u kretanju i komunikaciji s manjim sredinama. Stanje kulturne produkcije u Hrvatskoj iscrpilo je s godinama većinu svježine stvarnog umjetničkog angažmana. Centralizirana kultura, ukalupljeni modeli funkcioniranja, ponavljanje istih obrazaca unutar već definiranih područja djelovanja, profesionalizacija čak i malih produkcijskih poduhvata besadržajnim administrativnim nasiljem doveli su umjetničko djelovanje do uravnotežene repetitivne mlakosti i umrtvljivanja produkcijskog tkiva koje umjesto da bude angažirano postaje obnevidjelo »mrtvo puhalo« na koritu financijskog napoja. Mladi ljudi u centrima već su uronjeni u tu mlakost i samo ih otvorena želja za pobunom iz toga može istrgnuti, a tu su osuđeni sami na sebe. Dok mladim ljudima koji dolaze iz perifernih sredina ne preostaje ništa drugo nego da se ili uklope u tu neinspirativnu dinamiku ili, što je češći slučaj, da je tako samodostatnu i neuzbudljivu naprosto ne konzumiraju. Rijetkost je da dolaze snažni i sposobni transformirati centre u koje stižu (kao što je to bilo u vrijeme jugoslavenskog modernizma).

Pod dominacijom medijske »must have« kapitalističke realnosti mnogi pristaju biti ovce u toru za proizvodnju nečijeg profita pri čemu i svoj osobni razvoj neosviješteno pretpostavljaju razvoju poluga moći i osobnog kapitala korporacija ili pojedinaca koji ih iskorištavaju u svoju osobnu korist. Pogledajmo samo analizu vlasničkih udjela radiostanica u Zagrebu i s njima povezanih event produkcija u glazbenoj industriji.

Da bi se ovaj trend promijenio mislim da treba ići na izvore nekontaminirane mladosti koja tome može osviješteno pružiti otpor. Periferija centru tu može pomoći. I centar svoj spas može naći u dijalogu s periferijom. Manje sredine imaju tu uvjetovanu otvorenost zbog direktnijeg osjećaja utjecaja na vlastito okruženje i zbog osuđenosti da se međusobno gledaju oči u oči, gdje nije sve prezasićeno hiperprodukcijom i zamućeno marketinškim floskulama. Pogledajte na primjer Đakovo, ili Sinj ili Benkovac koji spominjete i koji ima Vlajternativu. Svima je zajedničko, osim veličine, da ih kao prvo ne ispire turizam, a onda ni to da su centri raznih korporacija i moći. Benkovac ima vrlo zanimljive grafite, a na samom ulasku u Benkovac stoji grafit »Tourist Free Zone«. Taj je moment zanimljiv jer nije izraz negostoljubivosti. Upravo suprotno, male su sredine poznate po gostoljubivosti. Tu se radi o vrlo odgovornoj poruci da je iskrena težnja za autentičnošću imperativ održivosti lokalne zajednice. Podržati takve sredine u samouvjerenom razvijanju vlastitog samopouzdanja uz razvoj kreativnih potencijala i stjecanjem znanja i vještina kroz umjetničke produkcije, naročito kod mladih, jedan je od mogućih spasonosnih potencijala i nacionalne zajednice.

Promjene odozdo

Koliko god je promjene važno pokretati odozgo, na makrorazini, toliko je još važnije pokretati ih na mikrorazini kako bi se cijeli organizam kojeg nazivamo državom prokrvio i osnažio. Mala mjesta tu itekako imaju što reći. Mene je Benkovac privukao, vezan sam za njega još od djetinjstva i našao sam tamo inspirativno društvo pa ću nastojati na tragu ovih misli ostvariti neki osobni i zajednički rezultat u suradnji s drugima. Primjećujem da uz manje gradove koje sam ranije spomenuo ovakav trend postaje vidljiv na više područja. Istra je taj iskorak davno napravila. Taj smjer je dobar smjer. Mislim da bi nacionalne strategije trebale osim nominalnog bodovanja programa u manje razvijenim područjima više pažnje obratiti na ovakve inicijative. I mislim da bi tim slijedom i lokalne zajednice mogle intenzivnije sudjelovati u uključivanju razvoja nezavisne scene u kulturni sadržaj u svom okruženju. Jednog dana kada mladi ljudi s periferije dođu samopouzdani i drčni u centre doprinijet će njihovoj transformaciji.

Često vas vidim kako fizički pripremate prostor za gostujuće predstave, nosite praktikable, postavljate svjetlo, vodite režijski pult za neke izvedbe: je li umjetnik u Hrvatskoj prisiljen biti multipraktik?

– Ah, fizički posao mi sve teže pada, ali nemam dovoljno sredstava da plaćam stručne osobe i pomoćne radnike pa moram uglavnom sve sam uz pomoć nekolicine podržavajućih prijateljskih ruku. Da, zbog nedostatka sredstava većina nas na nezavisnoj sceni prisiljena je tegliti. Ali ima tu i neke iskrene potrebe da svojim rukama gradimo prostore igre i uspostavu umjetničkog djela. Kod mene je to tim više izraženo što sam zbog, gotovo dječačke strasti prema tehnici, s godinama rada stekao ne samo tehnička znanja nego i vještine primjene u stvaranju umjetničkog djela. Konačno za to sam se i obrazovao na Moving Academy for Performing Arts u klasama Denija Šesnića, Stanka Juzbašića i Idea von Heningena, pa osjećam potrebu i odgovornost da njegujem ta stečena znanja.

Koliko ste svjesni da u festival treba uključiti mlade generacije: koliko im se obraćate na javnim tribinama, koliko ih pohodite (primjerice u srednjim školama), koliko im se obraćate na društvenim mrežama i koliko s njima dijelite svoje iskustvo?

– Nažalost, koliko god da sam svjestan važnosti aspekta utjecaja na društvo kroz rad s mladima slabo sam aktivan u tom području. U počecima, dok sam i sam bio mlad i dok su mi senzori bili izoštreni u sferi kazališne pedagogije imao sam iskustvo rada s mlađima od sebe i postojalo je područje kontakta. S vremenom, usmjeren na stvaranje infrastrukture za razvoj nezavisne produkcije, potrošio sam vrijeme i udaljio se od te vrste angažmana. Mladi su mi sad postali daleki, a vještine koje sam nekada imao su izblijedjele. Doduše, imam sreće da se u užem krugu djelovanja i u intimnom okruženju družim, uglavnom, s dosta mlađim ljudima s kojima dijelim vrijednosti pa iz toga izvlačimo obostranu korist. Osim toga dio mene živi i komunicira posredstvom moje kćeri Maruške, koja je također umjetnica i koja svoju strast i vještine oblikuje kroz umjetničke postupke u kojima smo bliski. Držim da, kad se sve uzme u obzir, ipak ostavljam neki trag. Konačno i većina publike koja prati rad Teatra VeRRdi je mlađa generacija.

Drame mašte i oživljavanja pravednih zakona

Kakvu biste predstavu i s kojim suradnicima napravili u idealnoj konstelaciji, kad bi vam bili na raspolaganju sav novac i svo vrijeme potrebni za stvaranje? I gdje bi sve igrala? Treba li kazalište prostor posve nemogućih (a onda nerijetko i bar donekle ostvarivih) snova?

– Ha, kakvo slatko pitanje, pitanje koje u nama živi kao temelj umjetničkog djela. Pitanje koje dokazuje da samo maštanjem o nemogućem možemo dograbiti mjericu mogućeg. Volio bih imati dovoljno novaca da okupim sebi drage ljude, profesionalce, da dobro plaćeni dvije godine ili više, studiozno, uz proučavanje gomile važne literature iz područja književnosti, sociologije i filozofije zajedno postavimo u nekoj oniričkoj formi dijalektičku dramu na temu pojma Republike koja bi se odigravala pred farizejima između Ha Nocrija i Poncija Pilata u vrijeme mjeseca Nisana. Predstavu koja bi govorila o slabostima čovjeka, o moći, o konformizmu i o razapinjanju. Ima već neko vrijeme da sam proučavajući strukturu funkcioniranja države kao društvenog uređenja s ljutnjom uviđao koliko vrijednih stvari u ustavu pa čak i u zakonu su mrtvo slovo na papiru. Onda mi je sinulo da na vrhu svega stoji osnovno i prvo imenovanje našeg društvenog uređenja, a to je Republika. Tek tu vidimo koliko smo kao društvo gluhi i slijepi za vrijednosti koje nam jasno stoje upisane. Mislim da i umjetničkim djelom tu stvar treba istaknuti.

Autor ste i performer monodrame »Igre proljeća i smrti« prema romanu Vladana Desnice »Proljeća Ivana Galeba«. Možete li ga komentirati kroz njegov slavni citat: »Volja je stvar jakih, želja stvar slabih«? Kako to da ste odabrali igrati baš Desnicu u kontekstu u kojemu ga je veći dio kulturalne elite »zaboravio«? Kakva je to vrsta umjetničkog prijateljstva između vas dvojice?

– Humanističke misli i veliku i važnu umjetnost nužno je iznova oživljavati i otimati zaboravu. Samo još dodatan motiv je i to što je »zaborav« uvjetovan usko nacionalističkim pogledom na društvene vrijednosti tako da je odluka trojaka. Trojaka u tome da je i meni osobno to djelo pomoglo da prebrodim neke životne krize i da oblikujem određeni relaksirajući stav prema životnim teškoćama koji u sebi njeguje životnu puninu. Gledatelji tako skupa sa mnom mogu gotovo kao kroz neku terapijsku seansu ostaviti praktičan život na sedamdeset minuta i kroz predstavu obnoviti osjećaj životne punine. Svi imamo i potrebu i želju da se osjećamo ispunjeno. Sve što je potrebno je da treba imati i volju da nešto po tom pitanju i poduzmemo. Napraviti ovakvu predstavu, odigrati je ili doći je gledati jedan je od načina kako želju možemo zadovoljiti voljom. Svaka želja koja nije zadovoljena voljom, nekom vrstom rada koji toj želji stvara vrijednost je konzumerizam i kratkog je daha.

Kako je igrati neku monodramu kroz mnoge kazališne sezone? Kako predstava sazrijeva i mijenja vas?

– Ja volim reći da ću tu predstavu igrati dok sam god živ ili dok budem mogao. Fizički je jednostavna tako da se mogu zamisliti da je igram i u dubokoj starosti. Veselim se tom periodu. Imam osjećaj da iako sam je dobro promislio i već nebrojeno puta izvagao svaku riječ, moje osobno sazrijevanje i emocionalna osviještenost nad veličinom života, nagomilanih trauma ali i sreće i ljubavi koju život pruža oslobađa duboke emocionalne podražaje u meni. Ponekad (sve više, zapravo) budem dirnut do suza dok kao medij iznosim te misli u kazališni prostor pred publiku koju osjećam prijateljskom i za koju vjerujem da s jednakom ranjivošću proživljava seansu sa mnom. Onaj tko poznaje iskustvo duboke meditacije ili oslobođenja unutarnje napetosti putem bilo kakve aktivnosti, ili dobro obavljenog dugog i teškog posla zna o kojem se miru duše i uma radi. Tako ta predstava djeluje na mene. To želim i publici.

Brehtijanci svih zemalja ujedinite se

Mnogo ste puta ugostili i apartnog dramatičara i redatelja Zlatka Pakovića, igrajući u njegovim predstavama ili ga podržavši produkcijski. Zašto je Pakovićev rad važan za naš javni prostor? I za vas osobno?

– Osobno smo se nas dvojica prepoznali kao »braća u Kristu« na kazališnoj sceni negdje 2014. godine. Njegov autoritet i kreativna mašina utemeljena u filozofiji (jer on je osim obrazovanja u području režije obrazovan i kao filozof) potvrdili su mi temeljno uvjerenje da kršćansko nasljeđe koje nužno, na ovaj ili onaj način, baštinimo možemo i moramo, bez straha, ateizmom uspostavljati kao humanističku poziciju za raskrinkavanje lažnog morala i anomalija u društvu i da u tome ni državne institucije, ni pojedinci u javnom djelovanju pa ni crkva ne smiju biti pošteđeni kritičke analize. Uz to je njegov brehtijanski pristup kazalištu kao dijalektičkoj seansi izvedbeni format koji je utjecao na razvoj moje osobne estetike. Nismo u pogledu na društvenu stvarnost i postupke utjecanja na nju posve jednaki, ali upravo u toj maloj različitosti krije se ravnoteža koja je najbolje vidljiva u zajedničkom ishođenju predstave »Othello: nezakonita liturgija« u kojoj sam skupa s Hrvojkom Begović glumio i koju smo kao izvedbeni trojac sa Zlatkom na temelju Shakespeareove literature i Zlatkove dramaturgije i režije zajedno razradili i uputili svijetu. Držim da je taj rad među ponajboljim njegovim radovima te mi se čini i da je najdugovječniji. Uskoro izlazi online izdanje s engleskim prijevodom i bogatijom opremom koje će biti do kraja prosinca objavljeno na YouTube kanalu Teatra VeRRdi pa pozivam na gledanje.

Dobitnik ste i veoma cijenjene splitske antifašističke nagrade EN FACE – ANFAS za izvaninstitucionalni rad. Na što vas ta nagrada obvezuje?

– Obvezuje me na iskrenost, pa makar i na iskreno odustajanje od daljnjeg angažmana. Obvezuje me da je stavim ispred svih drugih strukovnih nagrada jer dolazi iz iskrene inicijative, mimo lobija i aspiracija, od ljudi koje do tada nisam ni poznavao, a koji kao i ja utemeljenom iskrenošću žele bolje društvo i stoje uspravno i časno na margini. Na simboličkoj razini mi predstavljamo poštenu i nezadovoljnu većinu tihih građana. Ta je počast, koliko god marginalna, najdirljivije priznanje koje sam u javnosti dobio i koje nastojim daljnjim radom njegovati.