Hrvatska kino premijera

Izgubljena u prijevodu: Novi film Jasmile Žbanić hrvatsku premijeru ima u riječkom Art – kinu

Dragan Rubeša

Art-kino vratilo je filmu »Quo vadis, Aida?« dignitet kakav on zaslužuje



RIJEKA – Da bismo uživali u najnovijem komadu Jasmile Žbanić na festivalskom (velikom) platnu, valjalo je lani potegnuti do venecijanskog Lida, gdje mu se dogodila svjetska premijera u konkurenciji Mostre. Ta ista avantura podrazumijevala je negativan PCR test, koji nas je tada koštao suludih 700 kuna, bez kojeg hrvatski novinari nisu mogli računati na Mostrinu akreditaciju. Možda je i zato autor ovog teksta bio jedini hrvatski (negativni) novinar, koji je na monumentalnom platnu Sale Darsena prvi na »ovim prostorima« vidio autoričin potresni komad »Quo vadis, Aida?«. Iako nisam bio jedini hrvatski kritičar na Mostri.


Paralelna selekcija »Giornate degli autori« aka »Venice Days« nanovo je ugostila armadu mladih EU-kritičara s pečatom »27 Times Cinema«, među kojima je u njezinu lanjskom izdanju sudjelovala i Riječanka Dina Uglešić. I kad smo se ponadali da će »Quo vadis, Aida?« nakon venecijanske svjetske premijere krenuti u jesenju kinodistribuciju na tim istim »prostorima«, uključivši i hrvatske multiplekse koji su poput mreže nezavisnih kina izbjegli nezahvalnu sudbinu kafića-to-go i teretana, što on itekako zaslužuje, izvanredan komad Jasmile Žbanić postao je žrtva pandemijske online euforije. Umjesto mraka kinodvorana završio je na »on-demand« platformi kinomeetingpoint.ba. Kao da se tim istim streaming servisima na koje je bila osuđena »Aida« ne nazire kraj, nalik nekom virusu koji je mutirao u novom digitalnom soju i više ga nismo u stanju zaustaviti.


Tragedija Srebrenice


Jer film koji se toliko oslanja na potresne masovne scene genocida, koje predstavljaju velik iskorak u autoričinu ratnom opusu (šifra: »Grbavica«), a kojima jedini prirodni habitat ostaje veliko platno, bio je osuđen na još jednu streaming platformu i sve naše laptope. Kao da se tragedija Srebrenice, koju pokazuje Žbanić, stavlja al pari s tverkanjem neke tinejdžerke na Tik Toku.




Ali nikad ne reci nikad. Svjesni činjenice da »on-demand« opcija nije i ne može biti dostupna svima niti je riječ o idealnom rješenju, riječko Art-kino vratilo je filmu »Quo vadis, Aida?« dignitet kakav on zaslužuje. Time Art-kino postaje jedino hrvatsko kino, ali i šire, koje u »on-demand« histeriji donosi taj film na veliko platno.


Žica i jezik


Dosad su takav privilegij imali samo festivalski gosti, ali ne i kinopublika, jer je film Jasmile Žbanić nakon Mostre nastavio svoj festivalski itinerar u Torontu, korejskom Busanu i Viennaleu (navedimo samo one najrespektabilnije adrese). Time je Art-kino zadalo snažan kroše lokalnim distribucijskim politikama, koje u gladi za profitom preferiraju online opciju, svodeći kina na nekakve elitne (distancirane) prostore, ali i tretirajući laptop kao jedini epidemiološki spas.


Možda ta vražja maska koju moramo nositi tijekom projekcije nije idealno rješenje. Ali ona je još uvijek manje zlo od bodljikave žice iza koje je usred nepodnošljivo sparnog ljeta bila zbijena srebrenička raja. Možda će etničku podjelu kasnije zamijenti ona nogometna, s klincima koji na stadionu nose dresove Partizana i Crvene zvezde. Iako Žbanić pokazuje neki drugi zatvoreni teren na kojem ulogu suca preuzima UN. Jer poput »Grbavice«, tako i »Quo vadis, Aida?« igra na razoran dijalog povijesnog i intimnog. I Esma (Mirjana Karanović) i Aida (Jasna Đuričić) tragaju za istinom. No dok je Esmin lik više fokusiran na misaonu i unutarnju komponentu, Aidin lik više je fizički. Združuju ih njihove oči i nervozne kretnje. U Aidinu slučaju, tu su žica i jezik. Iako u dijalogu između nizozemskih postrojbi UN-a i srpskih monstruma inkarniranih u Mladiću postoje riječi koje Aida nije u stanju prevesti. Upravo je nasilje to koje se prenosi dijalozima.


Svaka fraza koju ona prevodi postaje neka vrsta potresa u njezinoj glavi. Izgubljena u prijevodu. Jer Aidin izbor, koji priziva onaj Sofijin iz potresnog komada Alana Pakule, pokazuje opscenost srebreničkog genocida gotovo istom žestinom kojom Pakula pokazuje opsecnost holokausta. Quo vadis, Aida? Aida odlazi u učionicu predavati nekim novim generacijama, kojima se valjda neće dogoditi Srebrenica. Od lokalne kinodvorane ostaje tek onaj jezivi »Sad će film!«. Iako zvuci tog »filma« dopiru izvan kadra, dok Žbanić promatra prazne gradske ulice. One iste prekrivene snijegom kojima će kasnije koračati Aida, ušavši u svoj bivši stan u koji se uselila srpska obitelj, gdje će na stubištu prepoznati Mladićeva krvoloka.