Početkom ove godine, 2. veljače, u Ateni je preminuo jedan od najvećih i najznačajnijih, ne samo pravoslavnih, teologa današnjice Janis Zizijulas, titularni (bez pastve) mitropolit pergamski u Carigradskoj (Vaseljenskoj) patrijaršiji, predani promotor i zagovornik ekumenizma, osoba ogromnog enciklopedijskog znanja, pisac velikog broja znanstvenih, teoloških i filozofijskih studija i knjiga, vrstan retor koji je svoje sugovornike, pa i one brojne koji se s njim nisu slagali, dapače, oštro ga kritizirali, imponirao snagom uma, kritičkog duha i fascinantnom erudicijom stalno okrenutom istraživanju novog i nepoznatog, a sve na fundamentima rane kršćanske, prije svega svetootačke misli (4. stoljeće) kapadokijskih mudraca.

Pravoslavna tradicija

Naravno, kao svaki intelektualac od formata, Zizijulas je bio iznimno uvažavan, nositelj brojnih, uglednih priznanja, počasnih doktorata najvažnijih svjetskih sveučilišta, član niza akademija znanosti i umjetnosti, ali istodobno malo je tko bio tako osporavan i napadan kao on, a posebice su u tome bili žestoki i često krajnje nepravedni predstavnici teoloških zajednica pojedinih pravoslavnih, pomesnih crkava, prije svega Ruske pravoslavne Crkve (RPC)/Moskovske patrijaršije i Srpske pravoslavne Crkve (SPC), jer je njegovo, bez sumnje inspirativno, ali i provokativno djelo izazivalo u tim redovima, posebice strukturama visokih crkvenih prelata, sumnje i dvojbe da »napušta autentičnu pravoslavnu duhovnost i tradiciju«, a sve kako bi osigurao primat (i čast i moć) Vaseljenske (Konstantinopoljske/Carigradske) patrijaršije nad ostalim pravoslavnim pomesnim crkvama i kako bi time postala više od onoga što danas jest: »primus inter pares«.

Istodobno, zamjerali su mu preveliko približavanje zapadnoj teološkoj i filozofskoj misli; »koketiranje« s papom i Vatikanom te tumačili zagovor ekumenskih nastojanja kao pokušaj da se uspostavi jedinstvo kršćanskih crkava pod okriljem Rimokatoličke Crkve i papinim primatom. Zarad toga protivnici i oponenti su ga »častili« titulom ideologa Fanara (gradska četvrt u Istanbulu, u kojoj su živjele bogate grčke obitelji pošteđene prilikom turskog zauzimanja Carigrada 1453. godine, do 1925. i sjedište Vaseljenske patrijaršije), asocirajući na etiketu fanarioti, to jest grčke svećenike, a kasnije i sve Grke koji su zauzimali važne položaje u turskoj upravi i tako kolaborirajući s »nekrstima« (po)činili izdaju. Sličnu, kao kada su 1920. godine priznali tzv. obnovljence, to jest komunističku državnu Crkvu ranog SSSR-a.

»Advocatus diaboli«

Važno je napomenuti kako je Carigradska patrijaršija, na svom Prvom saboru (381.) bila priznata kao četvrta u diptihu pravoslavlja, nakon Rima, Antiohije i Aleksandrije, tako da iz te tradicije »vuče« svoj privilegirani položaj među pomesnim crkvama na pravoslavnom Istoku. Naravno, Zizijulasa su »krstili« i drugim epitetima, primjerice kriptounijat koji svoju bogoslovsku misao oblikuje pod utjecajem papističkih, modernističko-ekumenskih teologa, prije svega idejama kardinala Henri-Mariea de Lubaca, da se napaja njegovom euharistijsko-ekleziološkom mišlju i samim time ne odražava duh »pravoslavnog Istoka«, već se ponaša kao kriptopapist, u rusko-srpskoj verziji »ideolog NATO-pravoslavlja«, i time izražava sluganski odnos Fanara prema Washingtonu te uopće američkoj imperijalističkoj politici koja u ime »grabežljivih geopolitičkih i ekonomskih ciljeva razara pravoslavne zemlje i narode«, kako bi ih lišila duhovne svijesti i savjesti te tako definitivno ponizila i uništila. A u svemu tome najpodliju i najlicemjerniju ulogu ima Vaseljenska patrijaršija, danas na čelu s patrijarhom Bartolomejom, koji samo nastavlja ono što je još 1965. započeo patrijarh Atenagora, koji je zajedno i u dogovoru s papom Montinijem (Pavao VI.) skinuo anatemu koju su Konstantinopolis/Carigrad i Rim bacili jedni na druge 1054. godine i tako krupnim koracima krenuli k »dijalogu ljubavi« i time po uvjerenju konzervativaca i tradicionalista, krajnje nepripremljeni, pokrenuli procese ujedinjenja crkava; time nitko nije profitirao, samo je Fanar izdao svoje poslanje i žrtvovao Istinu (pravoslavnog svijeta i učenja) zarad uvećavanja vlastite moći, vlasti i prestiža.

A, do nedavno je Zizijulas bio svojevrstan »advocatus diaboli« nastavka tih procesa, zapravo teološki »spiritus movens« koji je sve političke i filozofsko-metafizičke ideje transformirao i transponirao u neko novo spiritualno ruho ne bi li time zavarao prave nakane patrijarha Bartolomeja. Razlika je u tome što je Pavao VI. na vrijeme shvatio kako prebrzo približavanje Carigrada i Rima može izazvati nepotrebne raskole, još veće i od postojećih, prije svega na Istoku, te da se dobar broj pomesnih, pravoslavnih zajednica s time teško miri. Veliki broj svetogorskih (s Atosa) monaha i kaluđera u znak prosvjeda prestao je komunicirati s Carigradom smatrajući Atenagoru heretikom. Stoga je Pavao VI., za razliku od Bartolomeja, »malo prikočio«; zadužio je kardinala Willebrandsa da porazgovara s vođama pomesnih crkava kako bi pojasnio (s)misao ekumenizma, kako ga Rim doživljava te u čemu se sastoji Atenagorina »pomoć« i suradnja na tom poslu.

Ukrajinska autokefalnost

Tadašnji (1971.) poglavar Grčke pravoslavne crkve, Jeronim I., papinom je izaslaniku jasno stavio do znanja; nismo protiv ekumenizma, ali: »Postupci crkvenih vođa bivaju blagoslovljeni i donose plodove samo onda kada odgovaraju osjećanjima i vjeri čitavog tijela Crkve koji su u suglasju s očekivanjima i vjerom tog naroda. Pokušaji da se nešto učini bez tog suglasja donose samo štetu… Ekumenizam ne može prihvatiti jedinstvo koje bi bilo plaćeno cijenom kolateralne štete novih razdora«. Tu je lekciju dobro zapamtio Zizijulas shvativši kako na Istoku postoji jako i jasno odbijanje nametanja jednog ili jedinstvenog crkvenog središta (bilo da je u Rimu ili Carigradu, ili da se pojavljuje Moskva kao neki novi, »Treći Rim«), koje bi pretendiralo postati jedinstvenom instancom crkvenosti, kulture, kanonske ili liturgijske cjelovitosti. Zizijulas, inače ekspert i za hermeneutiku, dobro je očitao »znakove na crkvenom putu Zapada i Istoka« u želji, ali i realnim mogućnostima postizanja crkvenog jedinstva; dobro je procijenio kako treba »preusmjeriti« ekumenske staze i bogaze novim pravcima te ih obogatiti novim sadržajima od životnog značaja za cjelinu kršćanstva, jer koliko god ekumena imala slabosti i nedorečenosti, Crkvi drugog puta nema, ako želi o(p)stati u nadolazećim vremenima gdje su sekularna iskušenja tek »mačji kašalj«, u odnosu na sve ostale opasnosti koje joj prijete.

Ruska agresija na Ukrajinu i prateći vjerski, pravoslavni »rat« Moskovske patrijaršije protiv ukrajinske autokefalnosti, samo su ubrzali te procese o kojima je Zizijulas davno prije pisao, stoga nikoga tko i malo poznaje političke (ne)prilike unutar pravoslavnog svijeta nije iznenadilo to da je Bartolomej kao »primus inter pares« Istoka »ukrajinskim raskolnicima« poklonio Tomos o crkvenoj samostalnosti i time po pravoslavnim fundamentalistima izazvao veliku krizu u odnosima među pomesnim zajednicama, čime su se, smatraju u Moskvi i Beogradu, »otvorila vrata za negativne procese koji moraju dovesti do konačnog i bespovratnog razbijanja pravoslavnog jedinstva uopće«. Ruski patrijarh Kiril uz Ukrajinu, prije svega misli na baltičke crkve, Moldaviju itd., a poglavar SPC-a Porfirije na Kosovo i Crnu Goru, no ni pitanje makedonske autokefalnosti, usprkos svemu, još nije do kraja definirano. Miladin Mitrović, svećenik i teolog SPC-a, kao da sažima sve strahove koje po tim pitanjima dominiraju u jednom, ne tako malom dijelu pravoslavnog svijeta: »Danas postaje jasno da je akt davanja samostalnosti ukrajinskim raskolnicima dio velikog plana usmjerenog na slabljenje pozicije Moskovske patrijaršije u Ukrajini doprinio da princip kanonske teritorije kao jedan od najvažnijih principa za Pravoslavnu Crkvu polako gubi svoju važnost i prestaje imati obavezujući karakter… Ništa manje i surovije bitke se nastavljaju i na crkvenim frontovima… Sve su one usmjerene isključivo na slabljenje pravoslavne vjere, podrivanje njezinog autoriteta i položaja na međunarodnoj sceni.«

Avangardne novotarije

Političko-teološku podlogu i opravdanje za takve poteze, po uvjerenju ne samo pravoslavnih »talibana« već i dijela umjerenog klera, treba tražiti i u »heretičkoj misli« Janisa Zizijulasa koji je svojim velikim utjecajem, kao profesor brojnim srpskim, pa i ruskim bogoslovima »otvarao primamljiva vrata pakla«, perfidno ih nastojeći podvući pod skute ekumenskog dijaloga po mjeri i interesima rimokatoličanstva, dakako uz asistenciju Fanara. Zizijulas je tako formirao snažnu, agresivnu »sektu« (unutar SPC-a se u njegove vatrene pristaše broje episkopi Ignjatije Midić i Maksim Vasiljević), koja dalje unutar same crkve »unosi i širi učenje strano pravoslavlju«. Ali nije samo u pitanju ekumena, već je Zizijulas agilni promotor i zagovornik ljudskih, a u tom sklopu tzv. ženskih i uopće rodnih prava, pitanja ravnopravnosti spolova, tolerantnijeg stava prema homoseksualcima i njihovih vjerničkih i ostalih prava, što je samo dio »avangardnih novotarija« koje se Zizijulasu »nabijaju na nos«. Ali on se time ponosio smatrajući da je konačno došlo vrijeme da se pitanja ekologije, feminizma, uopće civilnog društva i sličnih stvari unutar pravoslavnog svijeta prestanu tretirati kao neprijateljske, upozoravajući kako se na sličan, negativan način prema tim temama odnose i u rimokatoličkoj zajednici (poimanje žene kao »drugotne« u odnosu na muškarca) te bi se svi zajedno u mnogočemu trebali ugledati na protestantski svijet, koji je ta pitanja daleko primjerenije (raz)riješio.

Janis Zizijulas rođen je 10. siječnja 1931. u Katafigiou, u Grčkoj; studij teologije započeo je u Solunu, a diplomirao je na sveučilištu u Ateni (1955.), da bi zatim nastavio školovanje u SAD-u, gdje je na Harvardu magistrirao i doktorirao s tezom »Kristologija Maksima Ispovjednika«. Prije odlaska u Ameriku nastavio se obrazovati na Institute Oecumenique u Bosseyu (Švicarska), koji je bio osnovan 1946. godine na inicijativu generalnog sekretara Svjetskog savjeta crkava Willema Vissera Hoofte, na imanju koje je kupio i poklonio spomenutom savjetu John Rockefeller mlađi te ujedno donirao milijun dolara za njegov rad »kao laboratorija ekumenskog pokreta«. Institut je pohađao i aktualni vaseljenski patrijarh Bartolomej.

Pod patronatom slavnog teologa Georgija Florovskog, na Harvardu je proučavao patristiku, tako da je 1965. po povratku u Atenu iznova obranio doktorsku disertaciju »Jedinstvo Crkve u svetoj euharistiji tijekom prva tri stoljeća kršćanstva«, a istodobno je nastavio intenzivno surađivati s glasovitim američkim Društvom za bizantološke studije »Dambarton Oaks«. Osim Florovskog, na Zizijulasa su kao teoretičara ekumenizma snažno utjecale i teologije Vladimira Loskog i Nikolaja Afanasjeva, općenito predstavnika tzv. Pariške bogoslovne škole. Tijekom 1966. počeo je predavati na Bogoslovnom fakultetu sveučilišta u Ateni, a zatim je uslijedila bogata i razgranata znanstvena i profesorska karijera; predavao je dogmatiku na sveučilištu u Edinburghu (1970. – 1973.), bogoslovnu sistematiku u Glasgowu (1973. – 1987.), paralelno i na Kings Collegeu u Londonu, a od 1984. do 1998. godine dogmatiku na Aristotelovom sveučilištu u Solunu. Držao je i predavanja na čuvenoj teološkoj školi na otoku Halki, pored Istanbula, sve dok je 1971. nisu zatvorile turske vlasti. Tijekom 1993. postao je član Atenske (Grčke) akademije i umjetnosti (od 2002. i njezin predsjednik), a počeo je i predavati na Gregorijani u Rimu, sveučilištu u Genevi, da bi zapravo gostovao u gotovo svim najznačajnijim akademijama te sveučilišnim katedrama filozofije i teologije.

Kamen spoticanja

Za episkopa Carigradske patrijaršije je izabran 1986. kao titularni mitropolit pergamski; od 2000. godine vodio je »predstavništvo« Vaseljenske patrijaršije u Ateni, da bi potom postao predsjednik njezinog Ekumenskog međunarodnog vjerskog i znanstvenog savjeta. Upravo je Zizijulas zbog svojih sjajnih sposobnosti, »minulog rada«, a i kao poliglot (engleski, francuski, njemački, ruski, klasični jezici, hebrejski, arapski, aramejski itd.) bio prava osoba na pravom mjestu. S te je pozicije imao i veliku ulogu u organizacijskim i teorijskim pripremama 8. Vaseljenskog sabora, a od 2016. godine bio je dopredsjednik Mješovite međunarodne komisije za dijalog pravoslavne i rimokatoličke crkve. Od 2014. je sudjelovao i na zasjedanju poglavara pomesnih, pravoslavnih crkava na kojem je odlučeno o sazivanju Svepravoslavnog sabora (2016.), a sam Zizijulas je bio izabran za predsjedavajućeg komisije koja je trebala dogovoriti i pripremiti sve točke dnevnog reda, pri čemu su se dodatno zaoštrili odnosi između RPC-a i Vaseljenske patrijaršije, jer je mitropolit pergamski prozvao Ruse da eskiviraju prava pitanja i probleme, posebice ona vezana za ekumenske procese, te da ne posjeduju adekvatne odgovore za suvremene društvene izazove.

Posebno je poglavaru Moskovske patrijaršije teško palo pitanje crkvenog primata; odbio je »poziciju prvenstva u obliku kako ga tumači Carigradska patrijaršija«, smatrajući to glavnim kamenom spoticanja u odnosima crkvenog Istoka i Zapada. Budući je RPC najmoćnija i daleko najbrojnija pravoslavna zajednica te samim time ima ogroman utjecaj na ostale pomesne crkve, Zizijulasu je bilo jasno da se bez kompromisa s patrijarhom Kirilom stvari neće pomaknuti s mrtve točke. Stav RPC-a, ali i dijela ostalih crkava, kako »istočna kršćanska tradicija nikada nije priznavala univerzalno prvenstvo primata«, Zizijulas je komentirao riječima: »Od samog početka crkvene tradicije postojali su kanoni u kojima je rečeno: u Crkvi nikada ne biva Predstojatelj bez Sabora i nikada ne biva Sabor bez Predstojatelja. Harmonija između Predstojatelja i sabora je dar Duha Svetog. Ovo je bila naša ekleziologija od samih početaka.« Ujedno, Zizijulas je naglasio kako ove ideje nemaju nikakve veze sa sekularnim konceptom demokracije, što su u »protivničkom« taboru žustro negirali, ukazujući kako prvenstvo papinskog primata, bilo rimskog, bilo u »prerađenom« vaseljenskom obličju nad kršćanskim crkvama nosi jasan sekularni karakter, to jest izražava volju za moći i vlašću.

Pergamskom mitropolitu zamjeraju što ima visoko mišljenje o aktualnom papi Franji (Bergogliju), tvrdeći kako on svojim ponašanjem svima jasno stavlja do znanja kako mu nije stalo do »rimokatoličkog crkvenog imperijalizma«, a također je negirao analogije kako patrijarh Bartolomej pretendira na posebno prvenstvo, ne samo po časti već i po vlasti, unutar pravoslavnog svijeta. Ekumenizam, pisao je Zizijulas, nije samo pokret, dijalog, približavanje u različitostima; predstavlja i (su)život rada, teoloških refleksija, patnje, svjedočanstava i iznad svega »vizija koje crkve moraju ostvariti, ne samo ispovijedanjem Jednog Gospoda već i Jedne Crkve«. Poseban je problem za pravoslavne što (do sada) nisu formulirali jedan, jedinstven Simbol vjere na religijskoj osnovi; dapače, na djelu je svojevrstan »duhovni terorizam« usmjeren protiv ekumenizma, a najveću odgovornost za to (s)nose RPC I SPC.

Ličnost ontološki prethodi esenciji

Kad se govori o Zizijulasovoj »(post)modernističkoj i avangardnoj misli«, ona je, tvrdi poznati francuski, pravoslavni teolog Jean Claude Larchet, nekakav miks patrističke teologije, tj. kapadokijskog, svetootačkog učenja, personalizma Nikolaja Berđajeva, Martina Bubera, Emmanuela Levinasa, ali i Etiennea Gilsona i Emmanuela Mouniera, kao i Sartrovog i Heideggerovog egzistencijalizma, pri čemu je važnu ulogu (od)igrao i poznati grčki teolog i filozof Hristos Janaras, po mnogočemu bliski Zizijulasov duhovni srodnik, posebice iznalaženjem poveznica između misli Martina Heideggera i Dionizija Areopagite. Temeljna poruka Zizijulasove filozofije glasi: ličnost ontološki prethodi esenciji; i Janarasovo i Zizijulasovo učenje pravoslavna je protuteža zapadnoj teologiji, ali brojni istočni teolozi odbijaju takvo »poopćavanje«, smatrajući da se radi samo o novim oblicima stare skolastike u kojoj je »ličnost precijenjena«, jer se pretvara u simbol slobode, dok je priroda sinonim nužnosti i time se gubi »suptilna ravnoteža« na kojoj se temeljilo i odr(a)žavalo svekoliko pravoslavno predanje kroz niz stoljeća, i po cijenu teških teoloških borbi i mučeništva, a to, kaže Larchet, i Zizijulas i Janaras (o)lako odbacuju. Na koncu je Jean Claude Larchet konstatirao: »Ukidajući ravnotežu, dajući prednost ličnosti na štetu prirode; Janaras i Zizijulas su razvili jednu modernu herezu; herezu usiomaha (protivnika prirode). Ali, kako nas uči povijest Crkve, svaka hereza kvari ravnotežu u dogmi i lančanom reakcijom dohvaća sve što se na nju odnosi. Drugim riječima: svaka hereza sadrži mnoštvo drugih hereza, koje jedna drugoj ponekad čak i proturječe. Na taj je način više pravoslavnih teologa u Zizijulasovoj misli otkrilo ‘monarhijanstvo, triteizam, nestorijanizam, doketizam, monoenergizam i monotelitizam’ (hereze iz prošlosti kršćanstva), a zamjerili su mu također kako on poriče pravoslavnu teologiju božanskih energija, a da podržava one katoličke teologe koji u ime tomističkog učenja, pomiješanog s personalizmom, odbacuju pravoslavni pojam ‘oboženja’.«

Pojam ipostasa

Po Zizijulasu, nužno je pronaći način za prevladavanje razlika između Božanskog i čovječanstva, a to je pomoću bića/suštine nemoguće, i u cilju/telosu povezivanja Boga i čovjeka on je poručio: »Božje bivanje je korelativno; nemoguće je govoriti o njegovom bivstvovanju izvan koncepta ‘općenja’… Božanska suština ima ‘odnošajni karakter’, tako da je i Crkva u korelativu stvarnosti.« Zizijulasovi kritičari smatraju kako njegovo poricanje Božje suštine širom otvara vrata »drami ateizacije«, jer u postmodernim doktrinama, stvarnost ne sadrži u sebi sud o istini. Svjestan prigovora kako ga ti »revolucionarni« stavovi (od)vode s pravoslavne pozicije, tvrdili su njegovi kritičari, izlaz je potražio (i našao) u učenju i autoritetu svetih otaca koji su u dolini Ihlara (današnja Turska) živjeli i djelovali u mnoštvu pećinskih crkava, odnosno nastambama izgrađenim u špiljama i(li) stijenama, nastalim kada su kršćani bježali pred progonima rimskih vlasti. A upravo se to pokazalo uistinu »revolucionarnim«, zapravo monumentalnim poduhvatom i u tom je duhu napisao tomove knjiga, od kojih za ovaj skromni ogled ističem dvije: »Dogmatske teme« (2009.) i »Ekleziološke teme« (1981.) koje su bile svojevrstan uvod u veliku svetootačku sintezu učenja i misli kapadokijskih otaca koji su »udarili« temelje i dali poseban pečat soteriologiji, to jest naučavanju o spasenju ljudi od vječne propasti i pakla. Ali njihov bogoslovni doprinos je najznačajniji, po mišljenju Zizijulasa u poimanju ličnosti i to po pitanju terminologije, jer su Kapadokijci izraz ipostas, koji je bio povezan s izrazom suština i do tada gotovo imao identično značenje, prenijeli na pojam ličnosti; drugim riječima poistovjetili su izraze ipostas i ličnost, koji je do tada, sam po sebi, za mnoge bio »sumnjivog karaktera« (u starogrčkom jeziku je označavao lik, masku koju glumac nosi na sceni), ali tom identifikacijom pojam ipostas zadobio je ontološko značenje. Dakle, ipostas označava da nešto ili netko uistinu postoji i da istinski posjeduje svoje stvarno biće. A ipostas je ono što tomu daje potpuni ontološki sadržaj. Također je veliki doprinos kapadokijskih otaca što su počeli naučavati kako svako »Lice Svete Trojice« posjeduje potpuni ipostas, ali ne samo to već i da Ličnost Oca predstavlja uzrok postojanja Boga; znači smatrali su kako načelo postojanja Boga počiva u Ocu, odnosano u jednoj ličnosti. I kad je u pitanju dogmat o Svetoj Trojici, istočno, odnosno svetootačko bogoslovlje prestaje upravo s Kapadokijcima u čijem je učenju postiglo svoj vrhunac. Zapravo autentični doprinos pravoslavnog bogoslovlja sadržan je u tome što ostavlja po strani zapadni personalizam i što pojam ličnosti uzima, kako je to zapisao Ziziojulas u »Dogmatskim temama«, iz »trojičnog bogoslovlja kapadokijskih otaca i na taj način čovjek jest po obrazu i podobi Božjoj«.

Nakana Zizijulasa bila je, na temelju nepreglednog mnoštva, prave riznice, danas gotovo zaboravljenih svetootačkih spisa, izvući na površinu »zanemarene riječi i značenja« i tako pokazati/ukazati na autentične sadržaje koji nam mogu pomoći potvrditi kako ličnost/ipostas ima prvenstveno ontološku ulogu, »jer u Bogu ne prethodi suština, već ličnost Očeva koja omogućava da suština postoji«. Po Zizijulasu, kapadokijski oci su još u 4. stoljeću stvorili specifično bogoslovlje i tako unijeli radikalne novine, to jest dali su novo značenje riječima koje su trebale novi smisao. Priroda nije ono što određuje ličnost, već ličnost poprima prirodu i tako ipostazira i božansku i čovječansku prirodu. Čovječanska priroda, piše Zizijulas, »biva uzvišena do stanja Boga, biva obožena«. Dakle, tu se radi o antropološkom maksimalizmu i upravo je Zizijulas jedan od njegovih najeminentnijih predstavnika. Time je Zizijulas otvorio posvema nove teološke i filozofijsko-metafizičke vidike koji i na Zapadu, a još i više na Istoku, tek trebaju biti prihvaćeni za ishodište novog razumijevanja tradicije, ali i moderniteta.