Filmski, kazališni i književni festival Nosi se, umjetničkog ravnatelja Jure Arasa, ove se godine nije održao u Benkovcu, kako je planirano, nego u nizu fizičkih i virtualnih javnih prostora. Kulturni program festivala organiziran za Benkovac već je prvog dana zamijenjen veteranskim performansom: ometanjem glumačkih priprema za predstavu »Ubu ovo ono« redatelja Dražena Krešića (inače žanrovski određenu kao »sajamska farsa«), nastavio se povicima »Za dom – spremni!«, prijetnjama novinarki i organizatorici festivala Meliti Vrsaljko (»kurva«, »treba je bacit’ pod auto«) te policijom koja žižu sukoba na licu mjesta ni na koji način ne obuzdava, ne legitimira, a kamoli privodi ulične agresore koji glasnim povicima afirmiraju ustaštvo i nastoje zabraniti program festivala. Ni u kasnijim izjavama, policija nije prepoznala problem vlastite pasivnosti (iako je petorica muškaraca dobila zabranu pristupa novinarki Vrsaljko). Bi li policija imala isti stav da su zastrašivači pokušali spriječiti liječnika pred vratima bolnice da uđe na dogovorenu operaciju (recimo jer liječnik nema dostatan pijetet prema Domovinskom ratu)? Bi li služba za čuvanje javnog reda i poretka pokušala spriječiti muške osobe odjevene u crno, sa zastavama u rukama, dok kliču ustaški pozdrav, od provale u sudnicu i namjere obustave sudskog procesa, recimo zato što im se ne sviđa kako je sudstvo odradilo svoj posao?

Kostimografija

Ili je samo u kulturi struka (ono što se stječe školovanjem i radom) glatko anulirana kao nebitna? Svakako je činjenica da jedan dio veterana misli da je kultura toliko važna da traže kontrolu nad kulturom i umjetnošću oko bilo kakvog »prikazivanja Domovinskog rata«. Koordinacija braniteljskih udruga grada Splita, recimo, upravo je pokrenula inicijativu prema Vladi da se svi sadržaji u kulturi podvrgnu Deklaraciji o Domovinskom ratu, kao preliminarnoj političkoj cenzuri ratnog narativa. Svaki rat rađao je pokušaje da ga se prikaže isključivo u pozitivnom svjetlu, ali nijedna ekipa veterana nikada nije postigla kontrolu nad kulturom i umjetnošću, jednostavno zato što u njih nisu upućeni. Kao što o pilotiranju ne odlučuje udruga poljoprivrednika, tako ni o kulturi ne odlučuje bivša vojska. Veterani u Benkovcu nisu izašli na ulicu u svojoj civilnoj odjeći, niti recimo u tradicionalnoj odjeći benkovačkog kraja (što bi recimo bio signal da im je stalo do lokalne kulture), nego su odjenuli crno ruho branitelja, a moglo bi se reći i da su »nosili zastave« kao element scenografije. Kazališno gledano, bilo im je jako stalo da izgledaju zastrašujuće i još k tome da se pojave u grupi, kao »organizirana postrojba«, dakle da kazalištu (točnije: nekolicini glumaca) daju do znanja da nastupaju kao bivša vojska i da ih se treba bojati.

Naravno, to je bila kolektivna glumačka uloga, jer veterana Domovinskog rata u Hrvatskoj ima oko pola milijuna (a ne tridesetak) i razlike među njima su ogromne: benkovačka grupica sigurno ih sve ne predstavlja. Prema statistikama, svaka treća osoba muškog roda koja danas živi u Hrvatskoj bila je tijekom Domovinskog rata branitelj, dakle tridesetak ljudi iz Benkovca mogu samo glumiti ili simulirati da predstavljaju ovu kompleksnu društvenu skupinu. Njihova je izvedba, međutim, toliko uznemirila i okupljene građane i glumačke goste, da su se zajednički povukli s mjesta veteranske parade.

Reakcija i glumaca i publike, dakle, veoma je različita od ideje »mirnog prosvjeda« koji danas ista ta grupa pokušava prodati medijima, u stilu: »Samo smo malo stajali, ali nismo imali nikakve loše namjere.« Obrnuto: sva svjedočanstva ukazuju na to da su imali isključivo loše namjere zastrašivanja i zabrane festivala. Faktički, kazališne predstave su se u povijesti kazališta otkazivale i zabranjivale samo kad su na vlasti bili totalitarni režimi, u doba kuge i u periodu COVID-a. U sva tri slučaja, kazalište je, kao oblik javnog kritičkog mišljenja, našlo nove modalitete postojanja.

Festival koji je na kraju otkazan / Foto : JURAJ ARAS

Kultura u Benkovcu

Cenzura uvijek značajno pojača njegov doseg i utjecaj. Ili, kako su nedavno izjavili bračni par Khalezin i Koliada, osnivači Bjeloruskog slobodnog teatra: »Ako želite naškoditi nekom umjetničkom sadržaju koji vas nervira, nikako ga nemojte pokušati cenzurirati. Time pojačavate publicitet onoga što vas smeta. Najviše ćete postići ako ignorirate umjetnost s kojom se ne slažete; ako joj ne poklonite pozornost.« Srećom, benkovački veterani nemaju uvida o tome kako funkcionira kultura.

Kao publika, u benkovačkoj smo priredbi shvatili i širi kontekst koji je uprizoren pasivnom podrškom policije teroru benkovačke grupice veterana. Prvo, rat je završio prije trideset godina, ali mnogi su veterani još uvijek njegovi zarobljenici, što ima i svoju tragičnu dimenziju. Tome ne pomaže što na stranicama Ministarstva branitelja službeno stoji da je vizija ovog Ministarstva »osigurati da zasluge (branitelja) u obrani domovine budu trajno i dostojanstveno vrednovane, a njihova žrtva nikad zaboravljena«, dok je svrha Ministarstva zaštititi »interese i dignitet svih sudionika rata i dosljedno provoditi javne politike u cilju osiguravanja adekvatne zdravstvene i socijalne skrbi onima kojima je Hrvatska najzahvalnija«. Ne spominje se, dakle, da branitelj nije zanimanje, nego naziv za osobe koje su organizirano sudjelovale u obrani teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta Republike Hrvatske. Nakon rata, bivši branitelji postaju dio zakonskog poretka mira svoje države. Kao i ostali građani, imaju zakonsku i etičku obavezu graditi budućnost mira. Ne samo obnavljati sjećanja na rat. Drugo, veterani su u Benkovcu kao svoje saveznike prepoznali nogometne navijače, dakle ponovo jednu malu skupinu, čije se »slavljenje sporta« često premeće u vandalizam i ekstremni nacionalizam, na koji se kod nas dekadama gleda nadasve blagonaklono. Treće, patrijarhalno društvo smatra da je posve normalno da grupa muškaraca vrijeđa žene (jednu novinarku, drugu glumicu) i da za to nitko nikada ne treba odgovarati. Kao i obično, kazalište točno uprizoruje svoju zajednicu.

U Benkovcu, zajednica građana nikada nije dobila terapijsku ni umjetničku podršku, ni nakon Drugog svjetskog rata ni nakon Domovinskog rata, kao što nijedna od država koja je dosad imala upravu nad tim područjem nije pomogla iz/graditi benkovačku kulturu. Aktualna ministrica kulture dala je izjavu da se nipošto ne slaže s uprizorenim nasiljem prema festivalu Nosi se, ali nije došla u Benkovac podržati festival. To nas navodi na pomisao da joj baš nije stalo ni do festivala, ni do Benkovca. Samo do tankog sloja formalne pristojnosti. Šteta, jer upravo je ova izvedba pokazala da Benkovcu nasušno nedostaje kultura. Benkovački glazbeni festival Vlajternativa, lokalna knjižnica, Zavičajni muzej i lokalna klapa Asseria definitivno ne pokrivaju sve mogućnosti za redoviti i suvremeni kulturni program u obnovljenom i praznom benkovačkom Domu kulture.

Priprema susreta

Govoreći, pak, kritički o konceptu samog festivala, čini mi se da priprema za temu rata u Benkovcu kao ratom duboko pogođenom području ne bi trebala preskočiti prethodne razgovore s nevladninom scenom udruga na tom području, posebno s udrugama branitelja, ali i s mladim žiteljima Benkovca, kako bi se čitava zajednica senzibilizirala za dijalog s umjetnošću i njezinom temom ratne devastacije. U neposrednoj blizini Benkovca je Škabrnja, lokacija jednog od najsurovijih ratnih zločina iz 1991. godine, za koji su Milan Babić i Milan Martić, kao vođe samoproglašene Srpske krajine u sjevernoj Dalmaciji, u Hagu osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne. Govoreći o izvedbama ratnog sjećanja, benkovački kraj obiluje spomenicima hrvatskim ratnim stradalnicima, koji doista apsolutno zaslužuju poštovanje i obilazak u kontekstu otvaranja tematike ratnih godina.

Dobar primjer socijalno osjetljive prakse je kazališni rad Marine Petković Liker u selu Darda i njezina predstava »Razgovaranje« (2020.), u kojoj su ratnu tematiku zajednički otvorile Hrvatice i Srpkinje, no nije nevažno da su za scenskim stolom na kraju procesa pregovora sjedile samo žene, dok je muškarcima iz istog baranjskog područja takva vrsta komunikacije i dalje ostala nezamisliva. I ženska strana Darde, međutim, mnogo se više bavila prešućenim iskustvima rata i poraća, negoli naporom da se javno iznesu sva pretrpljena stradanja.

Zato bi za ambiciozni festival kakav je Nosi se ubuduće bilo važno etnografski pažljivo pristupiti društvenom terenu na kojem festival gostuje (riječ je o manifestaciji koju organizira udruga Tearto VeRRdi iz Zadra), pa i uključiti u ovakav projekt Centar za mirovne studije ili domaći ogranak UN-ova Ureda za izgradnju mira. Jer namjera Jure Arasa i njegove udruge oko oživljavanja kazališne, filmske i književne kulture Benkovca sigurno jest plemenita, zbog čega ju je potrebno (posebno nakon recentne scene konflikta) ne samo pažljivo održati na životu, nego i unaprijediti. I obližnja mjesta (Obrovac, Biograd na Moru, Posedarje, Karin itd.) već su dugo na minimalnim dozama kulturnih sadržaja. Ono što nije poharala besperspektivnost provincije, zatukao je masovni turizam. Nije, dakle, svejedno događaju li se festivali poput Nosi se događaju u dalmatinskom zaleđu ili Zagrebu (u koji je gradonačelnik Tomašević galantno pozvao Arasovu manifestaciju). Važno je da se dogode upravo na periferiji, a ne u centru.

Izvedba bezakonja

Kako je konkretno izgledala veteranska izvedba bezakonja u Benkovcu? Svake večeri umjesto festivalskog programa, zabranitelji (nova riječ u hrvatskom jeziku, udomaćena u posljednjih desetak dana) su na javnom prostoru iza Gradske knjižnice u Benkovcu izvodili govor mržnje. Umjesto zakazanih filmova i predstava, veterani su »svom« Benkovcu »patriotski« (stvarno ne znam koja se to točno domovina »voli« mržnjom) priredili program ulične bande: sjedili su u vrijeme zakazanih izvedbi na praznom trgu, u praznom gledalištu, nazdravljajući jedni drugima i priželjkujući »obračun« s umjetnicima. Može li doista ratni veteran u javnom prostoru jedino izvoditi nove borbene okršaje? Ne vjerujem. To je obično izraz očaja. Kako to da osoba koja je prošla rat i njegove strahote nema najjaču moguću averziju na agresiju, kao i izrazito jaku potrebu mira, suživota, demokracije, obnove, uvažavanja kulturnih institucija? Sudeći po Benkovcu, ratni veteran naprosto je simbolički zarobljenik lažno »neprekinutog« ratnog stanja. Razumije li takva osoba program jednog kulturnog festivala koji se odvija u miru? Sudeći iz priloženog, ne.

Jer na festivalu je trebao biti prikazan dokumentarni film »Mirotvorac« Ivana Ramljaka, inače ove godine nagrađen Zlatnom arenom u Puli, dakle mimo manifestacije Nosi se ovjenčan javnim lovorikama. Film je zaokupljen faktičkim, krajnje nepravednim političkim ubojstvom načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira i naporom da se istina o tome konačno iznese na vidjelo. Nakon filma bio je najavljen razgovor o ratu kao državnom nasilju, što je standardna i nimalo provokativna politička tema. Trebale su biti predstavljene i dvije knjige s temom rata (»Suhozid« Staše Aras i »Hipofiza u egzilu« Sofije Kordić), jedan kratki film o vrtovima koji ostaju nakon rata (»Divlje cvijeće« filmske umjetnice Karle Crnčević) te film »Dečko iz rata« Jelene Jureše, usmjeren na politike sjećanja. Nakon ovih filmova, Melita Vrsaljko i Barbara Matejčić trebale su razgovarati o ratnoj fotografiji. Što također nije kontroverzni moment. Posljednjeg dana festivala trebala se odigrati predstava »Mrzim istinu« Olivera Frljića, inače jedna od najdugovječnijih, najnagrađivanijih i najkvalitetnijih predstava Teatra &TD u posljednjih petnaest godina, nakon čega je trebao biti održan razgovor na temu »Istinom protiv nasilja«, u kome sam i osobno trebala sudjelovati, zajedno s filozofom Markom Vučetićem i glumačkom ekipom Frljićeve predstave.

Format festivala, dakle, u nekoliko se diskusijih formata programatski slobodno otvorio svima koji o temama žele govoriti, pa onda svakako i braniteljima. Osim toga, najavljene su filmske, kazališne i literarne umjetničke forme koje problemski pristupaju ratnoj tematici, ni za što ne »agitiraju«, ne zagovaraju neku agendu, već nastoje o društvenim ranama govoriti otvoreno, nesmiljeno i istinito. S poštovanjem prema složenosti svih ovih tema. Performans veterana pokazao je da zapravo nisu upućeni što točno donose kulturni sadržaji koje strastveno žele zabraniti, niti ih je u Benkovcu zanimao format dijaloga (na koji se, s velikim zakašnjenjem, ovih dana poziva Ministarstvo branitelja). Veterani zapravo nemaju dostatnu kulturnu pismenost da prepoznaju što jest, a što nije napad na njihove vrijednosti. Retorika im se svodila na baratanje »općenitim« stavom o tome tko je i što je »naše«, a što »njihovo«. Iz priložene veteranske perspektive, »naše« je sve ono što slavi Domovinski rat. »Njihovo« je sve drugo. Naravno da nije sramota biti neznalica, ali sramota je inzistirati na tome da je tvoje neznanje ustvari patriotizam. Patriotizama, naime, ima mnogo vrsta. Osim onog vašarskog, u kome se ljudi busaju u prsa i pjevaju napjeve o pogromu susjeda, postoji patriotizam posvećenog rada, stvaranja, brige za vlastite sugrađane, edukacije, slavljenja kritičke tradicije hrvatske kulture (spomenimo samo Matoša i Krležu, čiji je pandan u 21. stoljeću Miljenko Jergović), brige za ranjive skupine našeg društva, oblikovanja uvjeta života u kojem mladi ljudi žele ostati u zemlji mira. Rat i patriotizam zapravo u zdravom društvu nikada nisu sinonimi.

Mir kao realnost

Jedno od glavnih obilježja rata – od Eshilovih drama do ratnih tekstova Ivana Vidića – jest kaos. I izvan teatra, kaos već nekoliko milenija smatramo najgorim mogućim poretkom. Pokušaji ekstremističkih veteranskih udruga da prošire kaos i normaliziraju govor mržnje, zabrane kulturne festivale (ne samo Nosi se, nego i šibenski festival Fališ), kao i anonimni grafiti s prijetnjama smrću čija je namjera ugroziti sigurnost književnika Miljenka Jergovića (o čemu se već pismom Vladi Republike Hrvatske očitovalo i Hrvatsko društvo pisaca i pismom podrške Jergoviću Društvo hrvatskih književnika, za divno čudo oko nečega složni), govore nam da državni poredak kronično nije svjestan vlastite odgovornosti za uspostavljenu agresiju prema kulturi, baš kao ni za propast hrvatske provincije. Vlada ima na raspolaganju niz pravnih mehanizama i Ustavnih obaveza kojima bi trebala čuvati demokratski integritet vlastite kulture; jednako tako i provoditi programe podrške mirovne integracije u društvo nekadašnjih branitelja.

Kad govorimo o europskom kontekstu izgradnje mira, uzori bi nam trebali biti Hugo Throssell, René Cassin, Erich Maria Remarque, Emilio Lussu, Erich Kuttner, Ferruccio Parri i mnogi drugi veterani koji su po završetku rata postali posvećeni pacifizmu i demokraciji. Najuže patriotski gledano, postoji javno dobro inkluzivnosti i ono se u demokratskim državama provodi zakonskim sprečavanjem bilo kakvog progona na osnovi etniciteta, rase, religije, drukčijeg mišljenja, roda, klase, dobi itd. Ako nije u pitanju vojni puč, nemoguće je zamisliti da ulična rulja, kako god da ona samu sebe naziva, zaustavlja umjetničke festivale i prijeti sudionicima fizičkim obračunima. Demokratska zrelost nekog društva izgrađena je na zakonskoj sigurnosti svih građana. Sve društvene grupe i svi pojedinici u jednakoj mjeri su legitimni dio društva, dakle ne postoje »hrvatskiji« i »manje hrvatski« građani Hrvatske, niti su oni koji su stradali i borili se u Domovinskom ratu automatski neupitni patrioti. Ne postoji varijanta demokratskog patriotizma koja mrzi dio svojih sugrađana, niti varijanta plemenitog domoljublja koja prijeti smrću novinarima i piscima. Jedini patriotizam koji služi društvu sličan je univerzalnom bratstvu, kako je pisao još Mark Twain (ukazujući na njegove kršćanske premise), a ne ubijanju svojih susjeda, progonu intelektualaca i nipodištavanju političkih manjina. Ako Benkovac ikad ponovo dobije priliku pogledati Frljićevu predstavu »Mrzim istinu«, patriotski čin bit će otići u kazalište.

Festivalsko povećalo

Festival koji se »nije« dogodio razotkrio je koliko nemar hrvatske Vlade prema ratom devastiranim područjima nije ni nečija tuđa briga (ne mogu incijative malih udruga kao što je Teatar VeRRDI nadoknaditi sistemsku devastaciju kulture), niti je kulturna pustoš provincije stvar prošlosti. Benkovac bi morao biti dio iste državne politike koja financira Dubrovačke ljetne igre i Splitsko ljeto, samo što se vlast ponaša kao da velik dio njezinih malih gradova zapravo ne postoji. To su mjesta koja ne žive ni od mrvica kulture, nego od dugotrajne gladi. Znaju li građani Benkovca da ih dekadama na državnom vrhu vodi i izdaje stranka koja glumi (možda je točnije reći: glumata) svoj patriotizam? Stranka koja bez ikakve odlučne akcije promatra kako se »neprijateljima naroda« proglašavaju baš oni koji u Benkovac donose kulturu, samopoštovanje, kritiku zapuštenosti? Sumnjam da znaju. Inače bi se itekako borili za festivale poput Nosi se. Možda je čitav ovaj krah kulture u zadarskom zaleđu odličan argument za njezinu elementarnu uspostavu – od nule. Bolje rečeno, od točke u kojoj rat nije tabu ni isključivo trauma. Nego prošlost od koje treba učiti, stalno učiti, stostrukim kritičkim i mirotvornim očima.