Ove je godine svijet želio na dostojan način obilježiti dvije velike obljetnice: 250 godina od rođenja dva istinska genija, dva monumenta naše civilizacije; kompozitora Ludwiga van Beethovena i filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela, ali pandemija je pokvarila sve planove; brojne manifestacije osmišljene kako bi se odala dužna počast dvojici titana odgođene su ili bitno reducirane do simboličke razine.

Ali, usprkos svemu, vodeće svjetske tiskovine i općenito mediji poklanjaju dužnu pozornost i Hegelu i Beethovenu; tiskaju se brojne studije o njihovom životu i radu, izdaju novi radovi, odnosno CD-i s novim izvedbama i obradama iz ogromnog kompozitorova opusa, a posebno se pozorno publiciraju reprinti starih izdanja koja su po općem sudu na najbolji mogući način prezentirala ideje i radove samih autora.

Biblioteka Hegeliana

S Hegelom, gotovo se unisono slažu brojni autori najrazličitijih »idejno-teorijskih« provenijencija i pisci opsežnih studija, ljudska se misao uzdigla do »nebeskih visina«; ostvarila je savršene oblike koje nikada nitko, ni prije (uključujući i Platona i Aristotela), a niti poslije njega nije dosegao.

Hegelova se misao, koja je postala kanonskim mjestom u povijesti filozofije, kao obrazac tzv. njemačkog klasičnog idealizma različito nazivala (filozofijom apsolutnog duha, panlogizmom, fenomenologijom duha i sl.), jer je po svom unutrašnjem sadržaju i kritičkom problematiziranju ideja postavila teško dokučive standarde, za koje je pretpostaviti kako ih više nitko neće moći (ili barem jako teško) nadmašiti.

Nakon Hegela, o njemu u njegovoj filozofiji ispisane su doslovno na stotine tisuća stranica tekstova i njegovo se djelo danas još više (možda više nego ikada ranije) istražuje, analizira i problematizira, tako da se ta nepregledna biblioteka Hegeliana stalno nadopunjava i svjedoči u najmanju ruku o dvije bitne stvari.

Prvo, kako je ta misao (još) uvijek iznova i u svakom vremenu svježa, provokativna i inspirativna i drugo, možda još važnije: što se više njome bavimo, saznajemo koliko je slojevita, duboka, praktički neizreciva, jer ima toliko »lica« koliko opstoji njenih interpreta i da ju je i nakon protoka od već dva stoljeća nemoguće ukalupiti.

Svako novo čitanje otkriva nam novog Hegela, o čemu recimo svjedoči i obimna (800 stranica) uistinu monumentalna studija Klausa Viewega »Der Philosoph der Freiheit, Biographie« (Beck verlag Muenchen, 2019.), naravno samo jedna u nizu mnogih koje su tijekom prošle i ove godine tiskane, dakako najviše u Njemačkoj, ali ne zaostaju ni francuski, američki, engleski autori, a posebice bih ukazao na činjenicu da je prisutna i velika recepcija Hegelove filozofije u Srednjoj Europi.

Istina, ima dosta autora nesumnjiva ugleda i znanstvena formata koji se krajnje, čak radikalno kritički odnose prema Hegelovom stvaralačkom nasljeđu, ali kako se uobičava reći: bili mi za ili protiv Hegela, bez njega je naprosto nemoguće ozbiljno i kritički (pro)misliti naš svijet, svekoliku duhovnu i materijalnu zbilju.

Naravno, ukoliko nismo krajnje negatorski raspoloženi prema njemu, kao što je to svojedobno bio nesumnjivo genijalni Bertrand Russell koji je u svojoj »Povijesti filozofije Zapada« lakonski konstatirao da je sve što je veliki njemački filozof napisao pogrešno, te da nema ambicija na tu promašenu ideju zaludno trošiti vrijeme.

Treba možda podsjetiti i na Karla Poppera koji je Hegela uvrstio među totalitarne mislioce nazvavši njegovu filozofiju »fašističkim bućkurišem«, ali to su ipak primjeri, koji kako se kaže, potvrđuju pravilo.

Usprkos njima, mora se priznati da je Hegel na neponovljiv način artikulirao univerzalnu sliku čovjeka i svijeta, razvoja povijesti naše civilizacije (duha) koja se dijalektički razvija kroz različite faze umnosti i kao takva, njegova je misao izvršila fundamentalni preobražaj »dinamičkog poimanja samog bitka (logosa) kao totaliteta društva i prirode, naše zbilje kao takve«.

Odatle i slijedi njegova (samo jedna u nizu) glasovita teza: »Sve što je umno jest i zbiljsko; sve što je zbiljsko jest i umno«, koja jasno implicira suštinske probleme njegova mišljenja koje se u bitnom oslanja na korespondenciju, dijalektiku i fenomenologiju identiteta.

Fenomenologija duha

G. W. F. Hegel rođen je u uglednoj protestantskoj obitelji (otac mu je bio visoki državni službenik) 27. kolovoza 1770. u Stuttgartu i u rodnom je gradu stekao izvrsno, klasično obrazovanje. Tijekom 1788. upisao je studij teologije i filozofije na sveučilištu u Tubingenu gdje se upoznao i družio (zajedno su stanovali) sa slavnim njemačkim pjesnikom Holderlinom i filozofom Schellingom, a obojica su vrlo mladi postali slavni i to dosta prije Hegela.

U svojoj već spomenutoj studiji Vieweg je ukazao na posebnu bliskost Hegela i Holderlina preko kojeg je upoznao »silu i moć poezije« i kojem je nesebično nastojao pomoći kada mu se zdravstveno stanje (psihičke krize) sve više i brže pogoršavalo. Hegel je sa Schellingom počeo uređivati i tiskati Kritički filozofski časopis koji je imao znatnog odjeka, ali međusobni odnosi su uvjetovali prekid suradnje.

Po svršetku studija, Hegel se nije okrenuo svećeničkom pozivu, već je počeo raditi kao kućni učitelj u plemenitaškoj obitelji Steiger, a potom i kod bogatog trgovca Gogela u Frankfurtu. Tijekom 1801. habilitirao je na Sveučilištu u Jeni; postao je privatni docent, a tu je objavio i svoj prvi veliki rad »Razlika između sistema Fichteove i Schellingove filozofije«.

Kada već spominjemo Jenu, valja napomenuti kako su u vrijeme francuske okupacije ovoga grada Napoleonovi vojnici opljačkali svu Hegelovu imovinu tako da je praktički ostao bez nasljedstva koje mu je ostalo nakon očeve smrti i od tada se stalno nalazio u nezavidnoj materijalnoj situaciji.

Vladajuća konzervativna akademska sredina nije s odobravanjem gledala na Hegelove »vratolomne duhovne akrobacije« u mišljenju, to je bio razlog što su mu priječili da postane profesor na nekom od istaknutijih sveučilišta.

Tek na inzistiranje samoga J. W. Goethea, uspio je 1804. dobiti katedru, a tri godine potom objavio je slavno, mnogi kažu prevratničko, svakako najcjelovitije djelo u povijesti filozofije, »Fenomenologiju duha«.

Od 1807. do 1808. radio je u Bambergu kao urednik tamošnjih novina, da bi kasnije prešao u Nurnberg, gdje je postao profesor na tamošnjoj gimnaziji, a tu je napisao i svoje drugo kapitalno djelo »Znanost logike«.

U međuvremenu se (1811.) oženio s puno mlađom Mariom von Tucher, s kojom je dobio dva sina, ali valja podsjetiti da je prije toga u izvanbračnoj vezi s Christinom Burkhardt dobio sina koji je kasnije tragično stradao na putu po Indiji.

Sabrana djela u 19 tomova

Dvije je godine (1816. – 1818.) predavao na Sveučilištu u Heidelbergu gdje je završio svoje treće veliko djelo »Enciklopedija filozofskih znanosti«, a u to se doba upoznao i s francuskim filozofom i revolucionarom Victorom Cousinom kojem je pomogao da ga nepravedno optuženog puste iz njemačkog zatvora; vremenom se između njih razvilo veliko prijateljstvo, tako da je 1827. Hegel posjetio Pariz i održao niz predavanja na glasovitoj Sorbonnei.

Valja napomenuti; iako su ga zvali da održi predavanja u svim najvećim sveučilišnim centrima toga doba, Hegel je sve to odbijao smatrajući da vrijeme koje ima na raspolaganju mora maksimalno iskoristiti za svoj stvaralački rad, a ne gubiti vrijeme na putovanja, tako da je za života posjetio samo još Bruxelles i Beč.

Kad je prešao u Berlin, objavio je »Osnovne crte filozofije prava« (1820.) i tu je bio sveučilišni profesor (kasnije i rektor) sve do svoje smrti 14. studenoga 1831. Umro je najvjerojatnije od kolere.

Posmrtno, u razdoblju 1832.- 1840. njegove su pristaše i učenici, uz pomoć njegova sina Karla, sakupili, obradili i tiskali njegova predavanja iz estetike, povijesti filozofije, filozofije povijesti, filozofije religije, a također su dopunili i tzv. »Jenske spise« te »Pravne i političke spise«.

Hegelova sabrana djela u kritičkom su izdanju prvi put bila tiskana u 19 tomova u razdoblju 1832. – 1887.

Sljedba hegelijanaca

Hegel je svojom mišlju i svojim idejama djelovao možda više nego ijedan drugi autor u povijesti filozofije na čitav niz škola, pravaca i struja; možemo govoriti o pravoj sljedbi tzv. hegelijanaca koji naravno nisu predstavljali jedinstvenu cjelinu i u biti su se (po)dijelili na tzv. desne, konzervativne mladohegelijance (H. F. W. Hinrichs, G. A. Gabler, K. F. Goschel, K. L. Michelet…) i na lijeve mladohegelijance (D. F. Strauss, B. i E. Bauer, M. Stirner, A. Ruge, L. Feuerbach), koji su pozornost poklanjali kritičkom pojašnjavanju i propitivanju pojedinih kategorija njegove filozofije, posebice tumačenju povijesnih izvora kršćanstva.

Karl Marx je pripadao tzv. revolucionarnoj struji mladohegelijanaca i upravo je na njegovim duhovnim temeljima (iz)gradio svoj sustav dijalektičkog i historijskog materijalizma.

Naravno, na Hegela su tijekom njegova školovanja i sazrijevanja djelovali brojni autori, uz antičke filozofe, posebice Heraklita i Parmenida, veliki su upliv imali i Holderlin i Lessing, a svakako treba istaknuti i njegove »idealističke« prethodnike kao što su bili Kant i Fichte, te prosvjetitelj J. J. Rousseau.

Osim filozofa i književnika, Hegel se nalazio i pod utjecajem engleske političke ekonomije, a posebno je cijenio radove A. Fergusona i A. Smitha, međutim, posebno je uvažavao Kanta, naročito njegovu etiku dužnosti, bez obzira što ju je žestoko kritizirao, smatrajući da njegove tzv. maksime (kategorički imperativi) zbog apstraktnih kriterija ne iskazuju na adekvatan način »vlastitu rascijepljenost« i zbog toga nisu mogle imati nikakve praktične konzekvence, a od morala i etike se očekuje prije svega mogućnost praktične primjene.

Primjerice, imperativ koji glasi: »Postupaj samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon«, postavljen je preopćenito, odnosno bio bi uporabljiv, ali samo pod uvjetom kada bi nam unaprijed na dispoziciji bili principi o onome što je potrebno (u)činiti. A to nije slučaj.

Um i zbilja

Po Hegelu, ideja, um, umnost je bit(ak) svijeta; ona je sveobuhvatni Apsolut, jedinstvo svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, dijalektički se razvija i dinamički je proces, i tek na kraju dolazi do svijesti o sebi.

Čovjeka prožima ista umna osnova; um i zbilja su istovjetni i samo na toj osnovi moguća je relevantna spoznaja. Dakle, svijet prožima jedinstvena zakonitost i utoliko za Hegela logika jest isto što i ontologija.

To je suština tzv. panlogizma koji je Hegel formulirao riječima: »Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest, jest um sam«. Uz panlogizam, dijalektika je bitna odrednica njegove misli, ona je sveobuhvatna zakonitost po kojoj se sve zbiva, odnosno ona je put samorazvoja apsolutne ideje.

Po svojoj strukturi je tročlana (teza/afirmacija, antiteza/negacija i sinteza/negacija negacije), međutim, sinteza nije svršetak, uvijek je ujedno i novi početak tročlanog niza (više razine), tako da je dijalektika ujedno i put samouspostavljanja bitka, ona je, kako su tvrdili predstavnici ktitičke teorije društva, »frankfurtovci«, moć tzv. negativnog (revolucionarnog) mišljenja.

Neprestano se ističe kako je osnovna odrednica Hegelove filozofije sistematičnost i to najviše moguće razine, a sve s ciljem da se filozofija uzdigne do nivoa znanosti (logosa). Istina je cjelovita, tvrdio je Hegel, i na toj premisi izveo je svoju enciklopediju filozofskih znanosti u kojoj je svaka disciplina samo »karika« u lancu cjelovitog razvoja.

Enciklopedija (dijeli se na logiku, filozofiju prirode i filozofiju duha, a svaki od ovih pojmova iznova se dijeli, širi i razvija tročlano), prati (samo)razvoj ideje od apstraktnog do tzv. apsolutnog duha, pri čemu je filozofija najviši oblik njegova ispoljavanja. U tom smislu svjetska povijest nije ništa drugo do napredovanje svijesti o slobodi, jer bit (fenomenologije) duha je sloboda.

Hegel je »uvezao« sudbinu bitka s usudom čovjeka, tako da kategorijalnu aparaturu njegove filozofije čine: duh (subjektivni, objektivni i apsolutni), razvoj, sloboda, istina, iskustvo, posredovanje, identitet, dijalektika, znanje, svijest, mišljenje, um, razum, priroda, znanost, vrijeme, država, religija, društvo…

Utoliko Hegelovo djelo »Fenomenologija duha« (kako neki nazivaju i cjelinu njegova učenja) nije tek obična knjiga, već predstavlja kapitalno djelo naše civilizacije kroz koje je ovaj genijalni filozof objavio samu suštinu svoje doktrine: ona je istodobno i propedeutika, ali i dijalektika koje zajedno manifestiraju bit mišljenja u tehničkom, ali i dinamičkom smislu.

To je put razvoja povijesti koja si postupno krči put i napreduje prema svijesti o slobodi. Utoliko je povijest filozofije »krug krugova«, labirint u kojem se nalaze, kriju, ali gdje se jedino i mogu otkriti sve tajne čovjeka i svijeta.

Filozofija, tvrdio je Hegel, mora odgovoriti na tri temeljna pitanja: koji je cilj svjetske povijesti, koja su nam sredstva potrebna za ostvarenje tog cilja i na koncu, kako se povijest razvija? A, budući je sloboda bitak duha, sukladno tomu slijedi i jasan odgovor: svjetska je povijest moguća samo kao napredovanje svijesti o slobodi. To je zadaća kroz koju je sublimirana svekolika dotadašnja povijest filozofije/mišljenja, ali je ujedno i anticipacija njene uloge u budućnosti.

Filozof s mnoštvom lica

Hegelova filozofija se već gotovo dva stoljeća uvažava kao »vrhunaravno mišljenje«, ali u početku nije bila tako vrednovana; prve su kritike na njegovo djelo bile izrazito oštre i mnogi su ga nazivali »idiotom među filozofima«, a kako mu je slava rasla, uz njega se vezao pojam »opasni idiot«, što je samo dokaz, kako je napisao njegov biograf Vieweg »da Hegel zapravo ima mnoštvo lica« koja odudaraju od danas uobičajenih stereotipa o ovom filozofu.

U već spomenutoj biografiji Vieweg je naglasio kako su brojni Hegelovi interpreti zanemarili da je i on sam svoj (moderni) svijet shvaćao daleko emocionalnije nego što je to do sada bilo prihvaćeno.

Ako se o tomu i ranije govorilo, govorilo se samo kroz prizmu njegova izrazitog antifeminizma, ali to je bilo doba koje jednostavno nije vodilo računa o tzv. ženskim pravima, što naravno nije isprika, ali od toga Hegela praviti ženomrscem naprosto je izvan pameti.

Čovjek, pisao je Hegel, svoju sudbinu drži u rukama, što je samo po sebi velika obveza i odgovornost; međutim, učinio je i korak dalje tvrdeći: nismo samo ono što radimo, već smo i to kako se kroz svoju praksu predstavljamo drugima. Čeznemo za tim da i drugi čeznu za nama, ne samo stoga jer smo egoisti (a egoizam nije samo mana), već stoga što takva čežnja »konstituira naš status«. U tom smislu, egoizam nije karakterna osobina, već sociološka činjenica; on je vid naše prosječnosti, ali i nositelj svijesti o časti svakog od nas ponaosob.

Velikan naše civilizacije

Upravo je Velika francuska revolucija (1879.), odnosno njena interpretacija, bila tlo iz kojeg je nikla Hegelova filozofija, a njen osnovni moto je glasio: »Kada mislimo (ako uopće mislimo), mi mislimo mišljenje, mišljenje drugih, na isti način kao što i osjećamo osjete drugih«.

Naše se mišljenje oslanja na mišljenje drugih, a naša su sjećanja dio uspomena drugih. Ništa nije izvan nas i upravo se na ovoj točci (s)lomila interpretacijska tradicija; naime, na stranicama njemačkog tjednika Die Zeit američka filozofkinja Judith Butler pokušala je objasniti zašto i danas treba čitati Hegela, naglašavajući da čovjek (p)ostaje čovjekom samo ukoliko ga drugi uvažavaju, odnosno primjećuju, te da humanost i sloboda nisu osobine koje su nam naprosto dane, već moramo znati kako »moja sloboda svršava tamo gdje se prestajemo interesirati za slobodu drugoga«.

Vieweg je u istom tjedniku odgovorio kritički tekstom; pozdravio je stav J. Butler o našoj, ljudskoj potrebi za uvažavanjem, ali zamjerio joj je što nije krenula putem Hegelove logike koja je temelj za razumijevanje cjeline njegova djela.

Ako bismo ostali samo pri ovom stavu prijeti nam opasnost, ustvrdio je Vieweg, da čovjeka pojedinačno pojmimo robom, ili zarobljenikom društva, što se onda manifestira i odnosom prema drugim ljudima.

Hegelova je aktualnost drugdje (kako bi rekao Kundera »život je negdje drugdje«): ukazao je na činjenicu kako postoje ne samo ljudi koji su u zabludi, već i egzistiraju cijela društva koja su na stranputici i čija su temeljna načela problematična i koja stoga treba propitati i(li) odbaciti.

U tom kontekstu temeljnom je zadaćom čovjeka suprotstaviti se vlastitoj ranjivosti i »probiti se« do svijesti o kvaliteti vlastitog mišljenja i odgovornosti. Upravo je stoga važno ići tragom Hegelove logike koja razumijeva dijalektiku, ali još i više dinamiku mišljenja, a pritom istrajava na stavu da »u temeljnim strukturama mišljenja odzvanja sama zbilja«.

Ovaj stav ima, napisao je Vieweg, najmanje dvije značajke: tvrdi kako je stvarnost socijalno konstruirana (ironično zaključuje kako je istina ono što »izguglamo«), ali, ne zaustavlja se na toj interpretaciji, već napominje kako jedino kod Hegela struktura (p)ostaje strukturom mišljenja, a jednako tako se ni socijalna struktura ne mijenja.

Mi smo slobodni upravo (u)toliko i zato što se »jedno ne prekriva drugim« i tu se krije temelj Hegelovog mišljenja kao takvog.

Kroz polemiku Viewega i Butlerove zorno možemo prepoznati u čemu je i po čemu je Hegel istinski velikan naše civilizacije i vodeće ime u bogatoj povijesti filozofije; pokazuje nam kako je moguće vlastitim mišljenjem prekoračiti granice svoga bića, ali i granice društva, a da to istodobno ne znači postaviti se protiv društva, već biti svjestan neovisnosti o onim snagama koje bi nas porobile.

A, cijeli taj složeni proces oslobađanja i razvoja duha (ideje) na fascinantno neponovljiv način p(r)okazala je Hegelova misao.