U zagrebačkom Nacionalni muzej moderne umjetnosti sinoć je izveden performans Dimitrija Popovića pod naslovom “Golgotska noć”, koji je privukao iznimno velik broj posjetitelja i potvrdio trajni interes publike za autorovo dugogodišnje istraživanje sakralnih i egzistencijalnih tema.

Performans Golgotska noć tematski pripada Popovićevu ciklusu Corpus Mysticum, u kojem se umjetnik već više od četrdeset godina sustavno bavi motivom Kristove muke, raspeća i smrti na Golgoti. Riječ je o jednoj od ključnih tematskih okosnica njegova opusa, koju je kroz desetljeća interpretirao koristeći širok raspon likovnih medija od crteža i slikarstva, preko skulpture, do instalacije i performansa. Upravo ta dugotrajna posvećenost jednoj temi omogućila mu je njezinu slojevitu razradu, udaljenu od doslovnosti i otvorenu prema simboličkim, arhetipskim i univerzalnim značenjima.

Za razliku od tradicionalnih pučkih prikaza Velikog petka, koji često teže identifikaciji s Kristovim stradanjem kroz narativnu i figurativnu rekonstrukciju biblijskog događaja, Popovićev performans ne počiva na ilustraciji. Naprotiv, autor svjesno izbjegava doslovnost te se okreće umjetničkoj transpoziciji u kojoj protagonisti ne utjelovljuju konkretne likove poput Krista ili Bogorodice, već predstavljaju stanja – arhetipe žrtvovanja, boli i žalovanja. Upravo u tom odmaku od narativnog i figurativnog očituje se snaga ovog performansa, koji balansira između prepoznatljivog ikonografskog uporišta i apstraktne, gotovo meditativne likovno-scenske forme.

Središnji motiv performansa strukturiran je oko simbolike smrti i žalovanja, s naglašenim referencama na motiv pietà. No, umjesto deskriptivnog pristupa, Popović oblikuje prostor značenja kroz reducirane, precizno definirane elemente, gradeći atmosferu koju bismo mogli opisati kao minimalistički misticizam. Svaki segment izvedbe, od pokreta tijela do zvuka i prostornog rasporeda, nosi određenu simboličku funkciju, čineći koherentnu i promišljenu cjelinu.

U izvedbi su sudjelovali art model Josip Tešija i glazbenica Maja Bajamić, čija je interakcija dodatno produbila ritualni karakter performansa. Tijela protagonista nisu bila u funkciji glume, već su djelovala kao znakovi, nositelji unutarnjih stanja i arhetipskih značenja. Upravo kroz tu transformaciju tijela u simbol, performans se udaljava od kazališne reprezentacije i ulazi u područje vizualno-duhovnog iskustva.

Posebnu dimenziju cijelom događaju dao je sam prostor izvedbe. Atrij Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, smješten u ambijentu Oktogona, pokazao se iznimno prikladnim za realizaciju ovakve ideje. Suglasje između teme, povoda i prostora bilo je gotovo organsko, a svjetovni prostor muzeja transformiran je u ambijent koji je poprimio sakralnu kvalitetu. Transformacija prostora, u kojoj arhitektura postaje aktivni sudionik umjetničkog čina, dodatno je naglasila meditativni i ritualni karakter performansa.

Velik interes publike i snažna prisutnost gledatelja svjedoče o aktualnosti i relevantnosti Popovićeva umjetničkog istraživanja. U vremenu koje često zazire od dubokih egzistencijalnih tema Popovićeva Golgotska noć bavi se univerzalnim pitanjima žrtve, smrti i transcendencije te i dalje izazviva veliko zanimanje i snažan dojam.

Ovim performansom Dimitrije Popović još jednom je potvrdio kontinuitet svog umjetničkog rada i dosljednost u istraživanju jedne od najsloženijih i najzahtjevnijih tema zapadnoeuropske kulturne i religijske tradicije. Više od četiri desetljeća posvećenosti motivu Kristove muke rezultiralo je djelom koje ne samo da reinterpretira ikonografsko nasljeđe, već ga i aktualizira kroz suvremeni umjetnički jezik, otvarajući prostor za nova čitanja i iskustva.