U svom trećem izdanju, Ponta Lopud Jazz Festival, koji se održava od 28. do 30. kolovoza, ugostit će vrhunske svjetske jazz umjetnike na otoku Lopudu. Mladi će glazbenici iz Hrvatske i regije, između ostalih, učiti od Antonija Sáncheza, Shaija Maestra, Túpaca Mantille, Bena Wendela, Sofije Rei, Joea Sandersa, Nicka Campbella, Michaela Mayoa, Jean-Christophea »JC« Maillarda, Robina Baytasa i Andrewa Freedmana, ali i cijenjene bubnjarice, skladateljice, producentice i glazbene pedagoginje Terri Lyne Carrington, koja će biti u ulozi glavne mentorice.

Profesionalnu karijeru Terri Lyne Carrington je započela već s deset godina kao najmlađa članica glazbenog sindikata u Bostonu, a s jedanaest dobila je stipendiju za prestižni Berklee College of Music. Dobitnica je četiri nagrade Grammy, nagrade Doris Duke Artist te Jazz Master, najvišeg američkog priznanja za jazz koje dodjeljuje američka Nacionalna zaklada za umjetnost. Poznata je po iznimno muzikalnom bubnjanju, otvorenosti prema različitim žanrovima i sposobnosti da kroz glazbu uspostavi dinamičan dijalog s drugim umjetnicima. Zahvaljujući svom radu, odlikovana je počasnim doktoratima Berklee College of Music, Manhattan School of Music i Sveučilišta York. Dobitnica je tri Grammyja. Prva je žena koja je osvojila Grammy u kategoriji za najbolji jazz instrumentalni album, za »Money Jungle: Provocative in Blue« iz 2013. godine. Također, objavila je knjigu »New Standards: 101 Lead Sheets by Women Composers«.

Uoči nastupa na Lopudu, Terri Lyne Carrington je govorila za Novi list, između ostalog i o svojem pedagoškom radu. »Najvažnije je pomoći nekome da vidi vlastiti potencijal«, tvrdi. »Kad se žarulja upali i to možete vidjeti i osjetiti u nekome, kreativnost je na djelu, a to je toliko važan dio našeg društva. To je također nešto što se ne njeguje koliko bi trebalo. Kreativnost je ono što će naše društvo učiniti boljim za sve. Bez obzira hoće li netko postati sjajan glazbenik ili ne, iskustvo i alati koje nauči kao kreativno ljudsko biće pomoći će mu da bude dio stvaranja onakvog svijeta u kojem želi živjeti.«

Svirati život

Ona je o jazzu učila na Berklee Collegeu of Music, a o životu jazz glazbenika svirajući sa starijim kolegama poput Waynea Shortera, Stana Getza, Clarka Terryja, Herbieja Hancocka, Dizzyja Gillespieja, Al Jarreau, Pharoaha Sandersa, Cassandre Wilson, Esperanze Spalding i drugih. »U fazi naukovanja važno je svirati s glazbenicima koji imaju više iskustva i koji vas mogu naučiti ne samo o notama, već i o kulturi i značenju glazbe«, objašnjava. »To je nešto što ne možete naučiti u instituciji, ali institucija vam može dati alate za brži uspjeh nakon što sve to spojite. Kul je što mnogi glazbenici koji su vrlo cijenjeni predaju u glazbenim školama i na fakultetima. Studentima se danas pruža malo više iskustva u naukovanju, iako to nije isto kao sviranje na pozornici s velikim glazbenicima. Zato sam pokrenula program naukovanja i članstvo u Next Jazz Legacy u suradnji s New Music USA. Ovaj program pruža mogućnosti naukovanja, kao i stipendije mladim umjetnicima nakon fakulteta, te ih stavlja izravno na pozornicu s nekima od njihovih idola.«

Terri Lyne Carrington je puno naučila od legendarnog bubnjara Jacka DeJohnettea koji je bio njezin mentor, ali i Waynea Shortera s kojim je svirala na početku karijere. »DeJohnette mi nije davao lekcije o glazbi, već lekcije o životu«, prisjetila se. »Nadahnjivalo me samo gledanje kako svira, a biti u njegovoj blizini pomoglo mi je da shvatim značenje onoga što bih trebala raditi. Izložio me glazbi koju inače ne bih slušala u to vrijeme. Odveo me na koncert Burninga Speara, koncert Sweet Honey in the Rock, koncert The Chamber of Music s Keithom Jarrettom, solo gitaristički koncert Kennyja Burrella. To me je drukčije otvorilo jer sam u to vrijeme slušala samo hard-core, straight ahead jazz. Od njega sam naučila koliko je važno biti svestran i cjelovit glazbenik i zato sam mu zauvijek dužna. Ne idoliziram ljude, ali mogu reći da me nadahnjuju Joni Mitchell, Quincy Jones, Tony Morrison, Bill Hooks, Mickalene Thomas, Carrie Mae Weems. No, jedna od mojih najvećih inspiracija je Wayne Shorter od kojeg sam najviše naučila. Bio je prepun podataka, ali sam ga smatrala i duhovnim mentorom, uz glazbu, naravno. Toliko toga što je rekao ostaje mi u sjećanju, poput misli da je ‘glazba samo kap u oceanu života’.«

Shorter joj je ukazao na duhovni aspekt glazbe, a takav pogled na glazbu kod nje je naišao na plodno tlo. »Imala sam jedno izvantjelesno iskustvo dok sam svirala s Herbiejem Hancockom negdje u Kaliforniji«, prisjetila se. »Bend su činili Herbie, kontrabasist Scott Colley i saksofonist Gary Thomas. Kada sam sišla s pozornice, Herbie je rekao: ‘Sada radiš kako treba, sviraš život umjesto glazbe.’ Intuicija je sve što vam je potrebno da biste vjerovali sebi. Također, morate vjerovati ljudima oko sebe. Morate intuitivno znati kako podržati ljude oko sebe. Morate biti ‘mnogi u tijelu, a jedno u duhu’. Pritom, posjedovanje tehnike i znanja je nešto što vam daje alate za hranjenje vaše intuicije i vaših kreativnih zamisli. To je osjećaj koji je neusporediv i teško ga je opisati riječima, ali rekla bih da se to javi kada sve sjedne na svoje mjesto i ne ostvarujete samo sjedinjenje s drugim glazbenicima, već kolektivnu energiju dijelite i s publikom. Dio ste univerzalnog ritma koji ujedinjuje stvari, dio pozitivne sile u svijetu. Zaista nema većeg osjećaja od toga.«

Jazz je duh

Terri Lyne Carrington je utemeljiteljica Berklee Institutea of Jazz and Gender Justice, kroz rad koji se zalaže za rodnu ravnopravnost i veću vidljivost žena u jazzu. »Pokrenula sam Berklee Institute of Jazz and Gender Justice kako bih se pozabavila rodnom nejednakošću na fakultetima, vezano uz mlade žene koje su pokušavale studirati jazz, a nisu bile pravilno podržane«, govori. »Shvatila sam da se seksizam i mizoginija događaju na osnovnoj razini te sam pomislila da se to stvarno treba promijeniti, ne samo na fakultetima, već općenito u tom području. Toliko toga što radim je izvan Berkleeja. Jazz neće u potpunosti ostvariti svoj potencijal dok se ne čuju glasovi žena i svih ostalih koji žele sudjelovati u njemu. Ljudi moraju prepoznati žene kao vizionarke i genijalke, baš kao što to vide kod muškaraca. Kao improvizatorice trebamo dobiti isto poštovanje, podršku i razumijevanje kao i muški vršnjaci jer kad imamo dodatne terete u nastupu ili bilo kojem drugom aspektu naše karijere, to guši potencijal onoga što možemo ponuditi.«

Za snimanje svojeg albuma »The Mosaic Project«, za koji je dobila nagradu Grammy, angažirala je dvadesetak glazbenica. »Htjela sam poslati poruku da postoji puno nevjerojatno jakih žena, glazbenica u jazzu, ali nisam bila baš zainteresirana za ideju da nas segregiramo«, ustvrdila je. »Na taj sam album gledala kao na slavlje mnogih prijatelja i kolega s kojima sam radila tijekom godina, slavlje žena, ali ne i sugeriranje da žene moraju svirati samo zajedno. Primjerice, kada sam program s albuma ‘The Mosaic Project’ izvodila na koncertima, uvijek je bilo nekoliko muškaraca s nama na pozornici. Važnije je shvatiti da žene moraju biti dio glazbe, a ne izolirane ili odvojene.«

Osim što je uključena u rad na rodnoj ravnopravnosti u jazzu, vodi računa o situaciji u jazzu, njegovom napretku i širenju glasa o toj glazbi. Članica je mnogih odbora i sudionica raznih panela, a kroz te aktivnosti pokušava osigurati veću zastupljenost jazza te proširuje publike. Osim toga, vodi radioemisiju pod nazivom »Future Flavors« koja emitira puno modernog i hibridnog jazza nastalog na osnovi spajanja raznih žanrova. »To je jedna od mojih strasti«, kazuje. »Abbey Lincoln je rekla da je jazz duh. Duke Ellington je rekao da je to sloboda izražavanja. Wayne Shorter je rekao da jazz ne znači kategoriju. Nicholas Payton ne koristi riječ jazz nego kaže da je to crnačka američka glazba, kao i mnogi drugi. Abby Lincoln je rekla da je jazz duh. Osjetila sam da je to savršena tvrdnja i zato sam jedan od svojih albuma nazvala ‘Jazz is a Spirit’. Ne brinem se baš zbog te riječi. Možda je potrebno ponovno prisvajanje te riječi ako ćemo je koristiti, ali iza ove glazbe stoji kultura koja je malo drukčija, kao da je povezana s drugim oblicima crnačke američke glazbene umjetnosti. Volim ovu kulturu i trudim se podijeliti je s drugima. Jazz je bezvremenska i još uvijek dirljiva glazba.«

Challenging the system

Poznata kao inventivna improvizatorica i kreativna glazbenica, Terri Lyne Carrington kao da je bila predodređena za sviranje bubnjeva. Naime, odrastala je u glazbeničkoj obitelji. »Ja sam jazz glazbenica trećeg naraštaja«, objašnjava. »Moj djed je svirao bubnjeve, a otac saksofon. Odrastala sam s ovom glazbom u svojoj kući, zajedno s bubnjevima, a izloženost stvarima, uključujući instrumente, pomaže u određivanju onoga što želite raditi. Naravno, mnogi su izloženi i ne biraju to, ali primijetila sam da mnogi napreduju u ovom umjetničkom obliku. Također dolaze iz obitelji s glazbenom pozadinom, a obitelj ih razumije i podržava njihovu želju da budu kreativni glazbenici. No, kao prvo, važno je biti dobro ljudsko biće te imati svrhovit i misijom vođen život.«

Njezin novi album proširena je rekonstrukcija kultnog albuma »We Insist!« bubnjara Maxa Roacha. To je njezin doprinos borbi za ljudska prava. Ta poruka snažna je i aktualna i danas. »Bila je 100. godišnjica rođendana Maxa Roacha i htjela sam to obilježiti«, rekla je. »Odlučila sam napraviti projekt s reinterpretacijom djela iz jednog od njegovih važnijih albuma. ‘We Insist!’ je uvijek bio album koji me je fascinirao, možda i zbog pjevačice Abbey Lincoln. Max je za tu ploču napisao ‘Freedom Now Suite’. Mislila sam da je to, osim što je bila poruka tada, aktualna i sada, pa je imalo smisla proslaviti Maxovo stvaralaštvo na taj način. Nažalost, njihova poruka je važna i danas dok se suočavamo s problemima rasne diskriminacije i pravde u Sjedinjenim Državama. Ali bilo je i drugih borbi za slobodu koje smo prihvatili na ovom projektu, posebno kroz pjesmu ‘Freedom is…’. Ovo je vrijeme kada bi neki ljudi željeli drugima oduzeti slobodu za koju ih se toliko mnogo borilo i umrlo. Ovaj album je moj mali doprinos kolektivnom radu kroz tzv. Challenging the system. Vrijeme je da se zauzmemo za nešto i učinimo što možemo te da se borimo protiv sistemskog ugnjetavanja.«

Najvažniju suradnju u snimanju tog albuma ostvarila je s pjevačicom Christie Dashiell koja je, iako je bila u ulozi Abbey Lincoln, ovim izvedbama dala posve nov, osoban pečat. »Na Christie Dashiell utjecali su mnogi stilovi unutar crnačke američke glazbe«, kaže Terri Lyne Carrington. »Zbog toga sam osjećala da je ona savršena osoba za ovaj projekt. Nisam htjela da zvuči kao da kopiramo original, već suvremeno i reinterpretacijski. Christie je unijela svoje utjecaje iz gospela, bluesa, R&B-a i jazza. Ima nevjerojatan ‘instrument’ i stvarno zna kako izgovoriti tekst. Zamolila sam je da bude autentična i rekla da će tada sve biti u redu. Kad smo tome pristupili na taj način, album je poprimio svoj oblik. Christie je nevjerojatna.«

U najvišoj vibraciji

Max Roach je na Terri Lyne Carrington, kao i na mnoge druge umjetnike, izvršio utjecaj u nekoliko aspekata, ne samo bubnjarskom. Naime, sudjelovao je u stvaranju bebopa, djelovao je na području protestne glazbe, kao i free-jazza, surađivao je sa zborovima, vodio je inovativan kvartet s tubom, udaraljkaški ansambl M’Boom, vlastiti kvartet, Double Quartet s gudačima, briljirao je u duo suradnjama s raznim velikanima, a nastupao je i snimao solo – sve uvijek na visokoj razini. Danas, gotovo dvadeset godina nakon što je preminuo, prevladava osjećaj da je i dalje nedovoljno shvaćen jer njegova umjetnost prelazi granice prosječnog razumijevanja ljubitelja glazbe, granice površnosti.

»Max je bio moj podržavatelj od malih nogu«, govori. »Pokušao mi je pomoći da dobijem ugovor za diskografsku kuću Blue Note kada sam imala 16 godina. To nije uspjelo, ali mi je dalo samopouzdanje i nastavila sam snimati negdje drugdje. Max me je zadužio. Osim toga, utjecao je na mene kao bubnjaricu jer je bio inovator koji je bubnjeve doveo u prvi plan, umjesto da samo drže timeing. Razvio je bebop jezik u danima kada je svirao s Charliejem Parkerom i Dizzyjem Gillespiejem. To je napravilo ogromnu razliku u načinu na koji su bubnjari pristupali pratnji, kao i solo sviranju. On je jedan od rijetkih koji je mogao održati solo koncert na bubnjevima. Izvršio je ogroman utjecaj na mene svirajući neobične taktove, što je bila jedna od njegovih specijalnosti.

Također, bio je aktivist koji je razumio moć glazbe, moć svoje platforme, pa je na mene utjecao i na taj način. Ponekad podcijenimo toliko nevjerojatnih stvari jer su ih ljudi skloni držati u kutiji. Ponekad je ljudima teško razumjeti širinu interdisciplinarnog umjetnika. Ali također to često sustigne ljude i shvati se tek nakon što osoba ode s ovoga svijeta. Max je sigurno bio podcijenjen, ali nije bio jedini, postoji mnogo genija koji su podcijenjeni, posebno zbog rasizma i seksizma. Zato mislim da je najbolje nastaviti obrazovati ljude najbolje što možemo, bilo u instituciji ili neformalno. Moramo nastaviti pokušavati postojati u najvišoj mogućoj vibraciji kako bismo se suprotstavili svim niskim vibracijama koje se sada događaju u svijetu. Glazba ima veliku moć u tome.«