Zgrada Torre, otvorena 2018., označila je završetak arhitektonske intervencije studija OMA, na čelu s Remom Koolhaasom, koji je nekadašnju destileriju iz 20. stoljeća pretvorio u glavno izložbeno mjesto Fondazione Prada.Zgrada visoka 60 metara izgrađena je od bijelog betona i ima devet katova, od kojih je šest zamišljeno kao izložbeni prostori. Svaka etaža oblikovana je drugačije – kombinacijom različitih tlocrtnih rješenja, visina i orijentacije – kako bi se stvorili specifični uvjeti za pojedine izložbe. Dio prostora ima trapezoidni tlocrt, a dio pravokutni. Visina stropova postupno raste od 2,7 metara na prvom katu do čak 8 metara na vrhu zgrade. Fasade kombiniraju beton i staklo, pa svaka etaža ima drukčiju izloženost dnevnom svjetlu, dok je gornji prostor osvijetljen zenitalnim svjetlom.

Zbirka Atlas

Zbirka Atlas koja se nalazi u Torre (tornju) okuplja izbor radova suvremenih umjetnika koji potiču izravan dijalog između različitih vizualnih jezika, arhitektonskog prostora i publike. Projekt se oslanja na povijest i identitet Fondazione Prada, obilježen eksperimentiranjem s prostorom i tematskim istraživanjima, te istražuje odnos između umjetničkih djela i prostora unutar Torre u kojem su izložena.

Foto Sandra Uskoković

Atlas uključuje instalacije, slike, tapiserije i skulpture. Radovi su organizirani prema dva kriterija: monografske prezentacije pojedinih umjetnika i neočekivana povezivanja radova različitih autora.

Umjetnička djela međusobno komuniciraju kroz sličnosti i kontraste koji povezuju različite jezike, teme i kontekste. Tako nastaju neočekivani susreti umjetnika poput Carle Accardi, Jeffa Koonsa, Waltera De Marije, Goshke Macuge, Betye Saar, dueta Fischli/Weiss, Claesa Oldenburga, Alexa Da Cortea, Johna Baldessarija i Carstena Höllera.

Foto Sandra Uskoković

Zbirka obuhvaća radove nastale između 1960. i 2022. godine te predstavlja svojevrsnu mapu ideja i vizija koje su oblikovale djelovanje Fondazione Prada od njezina osnutka 1993. Projekt Atlas zamišljen je kao otvoren i dinamičan proces koji se može razvijati kroz nove intervencije, tematske projekte i uključivanje radova drugih institucija. Time Fondazione Prada istražuje kako se izložbeni prostor može kontinuirano transformirati i reinterpretirati.

Deveti kat, deveti krug

Od svih prostora u tornju, najdublji dojam na mene ostavio je upravo deveti kat. Već sam prolazak prema instalaciji »Gljive naopačke« Carstena Höllera djeluje gotovo destabilizirajuće: prolazi se kroz potpuno zamračeni hodnik u kojem se gubi osjećaj orijentacije, kao da ulazite u neku vrstu crne rupe. Moram priznati da sam u tom prostoru osjetila priličnu nelagodu – gotovo zastrašujući osjećaj koliko je malo potrebno da izgubimo stabilnost vlastitog pogleda. Prolazeći kroz taj potpuno tamni hodnik prema devetom katu, nakratko sam pomislila na Dantea, na njegov deveti krug, mjesto potpune dezorijentacije prije nego što se ponovo pojavi svjetlo.

Foto Sandra Uskoković

A onda se prostor iznenada otvara. Pred vama se pojavljuje prostorija u kojoj s plafona vise rotirajuće gljive, velike reprodukcije gljive Amanita muscaria, dok su svjetla postavljena na podu. Cijeli prostor djeluje kao da je okrenut naglavačke. Dojam je gotovo halucinantan – kao da ste zakoračili u neku epizodu »Alise u zemlji čudesa«, gdje se granica između stvarnosti i mašte počinje lagano topiti. Naime, gljiva je jedan od ključnih simbola u knjizi »Alisa u zemlji čudesa« Lewisa Carrolla. U toj priči gusjenica sjedi na gljivi i govori Alisi da će je jedna strana gljive povećati, a druga smanjiti. Drugim riječima, gljiva je simbol promjene percepcije i destabilizacije identiteta.

Carsten Höller, umjetnik koji je po obrazovanju biolog, upravo takvim intervencijama manipulira našom percepcijom. Njegove instalacije uvode element nesigurnosti u svakodnevno iskustvo i podsjećaju nas koliko je krhka naša sigurnost u vlastitu percepciju svijeta.

Foto Sandra Uskoković

U susjednoj instalaciji »Plava linija« John Baldessari koristi reprodukciju Holbeinove slike »Mrtvi Krist u grobu« kako bi podsjetio na prolaznost ljudskog postojanja, povezujući suvremenu umjetnost s dugom tradicijom zapadnog slikarstva i njegovim promišljanjem tijela, smrti i vremena.

Možda je upravo zato deveti kat vrhunac cijelog tornja: prostor u kojem umjetnost ne traži objašnjenje, nego nas suočava s vlastitim osjetilima i granicama percepcije. Prolazeći pored ogromnih rotirajućih gljiva, osjećala sam se zaigrano poput djeteta i pitala se nije li možda upravo to trenutak kada umjetnost zaista djeluje – kad nas dotakne prije nego što je pokušamo objasniti.

Foto Sandra Uskoković

Suvremeni kabinet čuda

Nakon intenzivnog iskustva u tornju Torre, gdje prostor vodi posjetitelja od svjetla prema mraku i natrag prema iznenadnom bljesku boje i pokreta, pogled se prirodno zaustavlja na zlatnoj kući unutar kompleksa Fondazione Prada. Ta mala zgrada, presvučena zlatnim listićima, djeluje gotovo nestvarno među industrijskim volumenima nekadašnje destilerije – poput arhitektonske fantazije koja je slučajno sletjela u dvorište suvremenog muzeja.

U zlatnoj kući unutar kompleksa Fondazione Prada – zgradi koju posjetitelji često nazivaju »zlatnom kulom«, a koja je zapravo povijesna kuća presvučena zlatnim listićima – nalazi se jedan od najintimnijih dijelova zbirke. Ta zgrada, poznata kao Ukleta kuća, iznutra je podijeljena na niz malih prostorija i katova u kojima su izložena djela koja djeluju gotovo mitološki i arhetipski, kao da pripadaju nekoj paralelnoj povijesti umjetnosti.

Foto Sandra Uskoković

U tim prostorima posebno se ističu skulpture američkog umjetnika Roberta Gobera, čiji radovi uvode elemente svakodnevice u prostor sna i simbolike.

Njegovi objekti – fragmenti tijela, kućanski predmeti ili arhitektonski detalji – djeluju gotovo ritualno, kao relikvije neke privatne mitologije.

U takvom ambijentu mala zlatna kuća postaje prostor koji podsjeća na suvremeni kabinet čuda. Svaka prostorija otkriva drugačiji fragment umjetničkog imaginarija: slike koje djeluju poput vizija, skulpture koje nalikuju arhetipskim znakovima i prostori u kojima svjetlo i sjena stvaraju gotovo sakralnu atmosferu. Upravo ta kombinacija povijesne kuće, zlatne fasade i intimnog izložbenog prostora daje ovom dijelu Fondazione Prada posebnu, gotovo začudnu dimenziju.

Foto Sandra Uskoković

U tom prijelazu – od vertikalnog kretanja kroz katove tornja do tihog, gotovo kontemplativnog prostora zlatne kuće – cijeli kompleks Fondazione Prada otkriva svoju pravu dramaturgiju: umjetnost se ovdje ne doživljava samo kao niz izložaka, nego kao putovanje kroz različite ritmove prostora, percepcije i pažnje. Na izlazu iz kompleksa postaje jasno da Fondazione Prada nije samo prostor izložbi, nego i prostor u kojem se polako mijenja način na koji gledamo umjetnost.Infobox ():