Veliki povratak karizmatičnog Jima Jarmuscha s filmom »Father, mother, sister brother«, nagrađivani grenlandski film »Walls – Akinni Inuk«, potom »With Hasan in Gaza«, film o danas najspominjanijoj i najnesretnijoj enklavi svijeta iz vremena kad je prije četvrt stoljeća nastajala kao potpuno izolirano područje, potom »Khartoum«, film o glavnom gradu Sudana, zemlje koju razara građanski rat, u kojoj stradavaju tisuće, a raseljavaju se milijuni i to potpuno ispod radara zapada kojeg poslovično ne zanimaju katastrofalno nehumani procesi u Africi, te film Igora Bezinovića »Fiume o morte!«. Dio je to popisa filmova na VIFF-u – Vancouver International Film Festivalu koji se održao u prvoj polovini listopada, a čija je misija poticanje razumijevanja svjetskih kultura kroz kinematografiju, promicanje lokalnih i međunarodnih umjetnika te angažiranje zajednica kroz film i događaje. Poticanje dijaloga i povezivanja kroz filmsku kulturu.

Sam »Fiume o morte!« doživio je na taj način i svoju kanadsku premijeru i još jednom – oduševio. Ili kako su istaknuli organizatori: »Hrvatski grad Rijeka ponovo otkriva vlastitu zaboravljenu povijest u ovom divno nekonvencionalnom hibridnom dokumentarcu.« Oduševilo ih je i to da je redatelj Igor Bezinović pozvao stotine mještana na sudjelovanje u dokumentarcu pretvarajući film »u gradsku prigodu sudjelovanja i kolektivnog pripovijedanja«. Ono što je jako važno, i što kako nam se čini, nisu svi do kraja shvatili, a s čime Kanađani poentiraju – film se kreće između apsurdističkih rekonstrukcija i dokumentiranih zapisa, od hirovitih vizualnih gegova do otrežnjujućeg ispitivanja fašizma.

Screenshot Fiume o morte

Ekipa filma se ovih dana vraća sa zapada Kanade, s dijela puta koji vodi prema – Oscaru. Simbolički, Vancouver se nalazi na istom meridijanu na kojem je i Los Angeles, odnosno Hollywood i Dolby Theatre mjesto na kojem se – dodjeljuje najprestižnija nagrada u svijetu filma. K tome, drugi naziv za Vancouver je – Hollywood Nort čime se želi naglasiti kako je on ujedno i kanadsko središte – proizvodnje filmova. Time i sam VIFF dakako dodatno dobiva na značaju.

Najbolja reakcija – bez reakcije

Screenshot Fiume o morte

Ono što je potaknulo najširu raspravu o filmu »Fiume o morte!« na svehrvatskoj razini je činjenica da ga je konačno prikazala i nacionalna televizija – HTV. Bi li se to ikad dogodilo da film nije srušio sve rekorde gledanosti u kinima te da nije, pa i zbog tog razloga, dobio čast biti hrvatskim predstavnikom za Oscar, nije teško odgovoriti. Poučeni iskustvom o centralizaciji svega pa tako i »prava« na kulturu, odnosno »proizvodnju kulture«, naš odgovor na to pitanje bio bi negativan – ne, ne bi ga prikazala. Televizijska premijera je u tih dva sata privukla više gledatelja nego sve prethodne kinoprojekcije zajedno, a reakcije su u jednoj velikoj mjeri bile, iako su mahom dolazile iz centra – provincijalne. Simptomatična, u nekoliko varijanti, jedna od njih bila je ona o tome »kako Hrvatsku na tako važnom ‘natjecanju’ kao što je to Oscar ne bi trebao predstavljati film o tamo nekoj povijesnoj zgodi o kojoj ni većina Riječana nema pojma«. Ništa novo jer domaći mentalni kod u pravilu »ne doživljava« filmove kojima se prije premijere ne prostiru crveni tepisi u zagrebačkom Kaptol centru. No, kako se čini, međunarodna javnost – što je pak dodatna potvrda da nas baš »Fiume« treba predstavljati na globalnoj razini – ima sasvim drugačiji doživljaj o toj »riječkoj povijesnoj zgodi«. Kontaktirali smo i Igora Bezinovića na devet sati vremenske razlike, sve tamo na zapadu Kanade, no o svim tim negativnim reakcijama bio je – bez reakcije. Uostalom u pravu je: njegova najbolja reakcija na sve, njegov je film.

Druga, pomalo nejasna je ona koja kaže kako »film umanjuje značaj užasa fašizma«. Sasvim suprotno, film ne da ne umanjuje strahote fašizma nego na izvjestan način pokazuje kako je upravo ta riječka D’Annunzijevska epizoda bila svojevrsna kolijevka, predigra koja je izrodila totalitarističke sustave koji su pak ubijali na desetke milijuna ljudi. Bezinovićeva ironija kako će prihvatiti sugestiju Italije koja ga je zamolila da »ne pretjeruje sa spominjanjem fašizma« zapravo je poruka kako smo po pitanju totalitarnih procesa u prošlom stoljeću i danas poprilično – dvolični.

Savršen u nesavršenosti

»Nemoguće je izbrojiti ulice u Italiji koje nose naziv ‘Gabriele D’Annunzio’. Ima ih u svim provincijama i većini gradova. Riječ je o izrazito važnoj osobi za talijansku kulturu tako da je i rasprostranjenost ulica nazvanih po njemu razumljiva«, pitali smo UI jer za neka je pitanja najbolje konzultirati umjetnu inteligenciju. S obzirom na to da ona funkcionira samo zbrajanjem činjenica i da je »ne zanimaju« političke, kulturološke, povijesne i njima slične nijanse, odgovori su hladni, laserski precizni i neopterećeni bilo čime što pronalazimo kod ljudi, u njihovoj emocionalnoj sferi. Daljnjim istraživanjem u svim smo gradovima, ali i sasvim malim mjestima pronašli »vie Gabriele D’Annuzio«. Iako je nedvojbeno da je bio poeta, upitno je li baš toliko zadužio svijet lijepe književnost da bi mu se nazivom ulica divili na sve strane velike Italije. Jer nedvojbeno je, kako je dobro primijetio jedan naš dobri, dugogodišnji znanac i prijatelj: pa njega su, njegov stil kopirali svi diktatori koji su se vrlo brzo za njim pojavili, pa tako i Mussolini i Hitler. Iako je primjedba na mjestu, ipak sumnjamo da su ga diktatori formata spomenutog dvojca kopirali jer su njihovi stavovi o sebi samima bili takvi da bi prije sebe kao relevantnog vladara svijeta priznali eventualno nekog rimskog imperatora.

Screenshot Fiume o morte

»Ma stari mrak, film je vrh! Sjela sam, uzela pivo i kao omađijana provela dva sata. Fantastičan film s nizom jako slojevitih poruka u kojima se svi, u nekom razdoblju naših povijesti možemo pronaći.« Bila je to još jedna, tipično pak riječka, reakcija na »Fiume o morte!«. Nikog ne ostavlja ravnodušnim i ma koliko krenuo iz »male Rijeke«, koliko se god zbog nedostatka sredstava stvarao godinama, koliko god imao »tehničkih poteškoća«, upravo u toj svojoj nesavršenosti film je savršen.

I naravno da je jasno zbog čega doživljava relativizaciju. Iz razloga što je kultura ljudska djelatnost s naglašenim parazitiranjem mnoštva. Nemalo je »kreativaca« koji se hrane na državnom i lokalnim proračunima, a da u naravi svijetu oko sebe ne pridonose baš ničim. Naravno da je to mnoštvo kojeg ima posvuda – u Rijeci, Hrvatskoj, Europi, svijetu – zabrinula mogućnost da Bezinović i ekipa s toliko malo sredstava, bez parazitiranja, naprave tako dobar film. Kojem se svijet veseli i definira ga kao »divno nekonvencionalni« film. Što ako još, nakon svega, ni kriv ni dužan prikazan na HTV-u tek kad se to više nije moglo izbjeći, napravljen i mimo birokratiziranog riječkog aparata, što ako takav razbarušen i »tehnički neispoliran« osvoji – Oscar?! Neki će se svjetovi sasvim sigurno srušiti! Mada, nema straha! Ekipa će i dalje bez problema parazitirati i isisavati razne proračune jer oni su – neshvaćene veličine. Sva sreća da pored njih postoje i – shvaćene veličine.

Pustite nas na miru

I na kraju, na neki način replicirajući Sari Marsanich i njenim završnim rečenicama – a zbog čega ne u Rijeci? Zbog čega ne u Rijeci posveta, osvrt, točka na kojoj će se zastati, na kojoj će se će istaknuti: da, na ovom je mjestu živio i boravio čovjek i ma koliko je bio upitnog mentalnog zdravlja, gnjilih zubiju i »nenormalan«, ovdje je stvorio jedan od nukleusa, zametaka totalitarističkih procesa koja su u nekoliko desetaka godina iza toga učinila više zla nego veći dio povijesti prije njih? Uostalom, lijepo bi se ta epizoda uklopila na riječku antifašističku priču koja traje do dana današnjih, uz spomenike na Delti koji šalju poruku kako se totalitaristički procesi mogu ponavljati onoliko puta koliko to mi, svojim nedjelovanjem, dozvolimo. I ako baš hoćete onako kako naš današnji materijalizam to zna tumačiti – D’Annunzio može biti dijelom, pravilno doziran kako je to i Bezinović učinio u »Fiume o morte!«, riječkog urbanog turizma.

Screenshot Fiume o morte

Najbolje se riječke priče, od punk revolucije s kraja sedamdesetih do Bezinovića na putu Oscara, događaju »same od sebe«. Ne onda kad bi to »mudre glave« s proračunskim milijunima željele. Ma ne, Rijeka, ljepota njenog bitka je upravo suprotna – ona stvara kad je se pusti na miru.

Onda kad ih najmanje očekujete pojave se Damir Krizmanić Kriza koji je svojim fotoaparatom kupljenim novcem zarađenim preko »studentservisa« i »omladinske« i samo svojim negativima stvorio fantastični zajednički pozitiv, priču o riječkoj urbanoj revoluciji sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pojavi se i Igor Bezinović koji sa svojim filmom, onako lagano, s koraka na korak, s aviona na avion, ničim izazvan, obiđe i oduševi svijet. Koliko god posljednjih godina prečesto mračno pomislili – »Fiume o morte!«, ona iskonska, izvorna, samobitna i samostalna Rijeka uzvikne – o no, dok je nas, živi i živjet će. Samo nas pustite da na miru stvaramo. Baš onda i baš onako kako mi to želimo.

Slobodanka Mišković: Najbolji hrvatski kandidat za Oscar

»Fiume o morte!« je na projekcijama Art-kina pogledalo gotovo 20 tisuća ljudi – trenutno brojimo 19.239 gledatelja – i zbilja se ja osobno kao i ostali djelatnici Art-kina nismo susreli s negativnim komentarima na film, upravo suprotno – nikad više pozitivnih komentara i zadovoljnih posjetitelja nismo imali! Mišljenja smo, kao i velika većina naših sugrađana, da je »Fiume o morte!« najbolji hrvatski kandidat za nagradu Oscar i jedini koji svojom inovativnom formom, lokalnom pričom svjetskih razmjera, kao i dosad postignutim međunarodnim uspjehom – dodatno i stoga što trebamo imati na umu da festivalski život filma u inozemstvu još uvijek traje – te da ima najveće šanse za ulazak u užu selekciju za ovu prestižnu filmsku nagradu.

Generalno gledajući, dosad se ni o jednom domaćem kandidatu za nagradu Oscar u javnom prostoru nije toliko pisalo i govorilo pa je logično da među tisućama oduševljenih postoji i manji broj onih kojima film iz inih razloga nije sjeo, no uistinu mislimo da su u pitanju pojedinci, a ne većina.

S druge pak strane, nadamo se da će Hrvatska televizija u budućnosti dati više prostora domaćem filmskom stvaralaštvu te na taj način širiti filmsku kulturu i približavati sjajne domaće filmove našim sugrađanima. Možda je i to put k boljem razumijevanju, istaknula nam je Slobodanka Mišković, ravnateljica JU Art-kino Croatia, voditeljica ustanove kojoj se uvelike ima zahvaliti na pomoći u nastanku mnogih dokumentaraca, ali i uistinu veliki trud na širenju filmske kulture, pa tako i prema najmlađima, učenicima osnovnih i srednjih škola. Uostalom, jednog će dana pisati kako je »Fiume o morte!« na put do Oscara krenuo upravo iz – riječkog Art kina Croatia.