Ovogodišnje šesto izdanje History Film Festivala donijelo je obilje dobrih filmova, onih dokumentarnih, povijesnih, koji daju uvid u neke zaboravljene ili manje poznate pojave, ličnosti ili događaje. Takvi dokumentarci, jasno je, teže razotkrivati slojeve određena vremena i određena društva, u vremenskome presjeku, odnosno u danome povijesnom trenutku. Kao i svaki filmski festival općenito, tako i ovaj festival povijesnog dokumentarnog filma još više naznačava određene tendencije u dokumentarnome filmu s obzirom na autore koji pristižu iz različitih dijelova svijeta, pa tako filmovi pokazuju inovativnost u određenom segmentu, bilo da je riječ o samoj originalnoj i zanimljivoj priči, kameri, montaži ili pak zvuku.

Neki od zanimljivih filmova prikazanih na ovogodišnjem History Film Festivalu su, između ostalog, i »Bosanski brodvej« Jasmine Beširević te »Sleeping in Ruins« Horena Ghareeba Raoofa, koji na principu »jučer-danas-sutra« daju uvid u sadašnjost i postaju svojevrsne iskre u vremenu i/ili iskre vremena. Svojim tematskim i emocionalnim dobacivanjem oba filma tako odašilju transnacionalne poruke.

Najbolji nezavisni dokumentarac

»Bosanski brodvej«, film Jasmine Beširević, na ovogodišnjem je festivalu dobio nagradu za najbolji nezavisni dokumentarac, a donosi priču o šesnaestero mladih glumaca i glumica koji su odabrani da sudjeluju u brodvejskom mjuziklu u Bosni i Hercegovini koji se održava u organizaciji i produkciji američkih umjetnika. S obzirom na početak filma i na kraj, vidljiva je promjena u ponašaju mladih glumaca i glumica, jer na samome početku vidljivo su entuzijastični, poletni, puni nade i ushita, dok približavanje samoj predstavi ujedno znači i kraj svega – predstave, a za neke i snova i nadanja.

U tridesetominutnom dokumentarcu naoko jednostavnom tematikom iznesena je puno veća i složenija tematika i problematika, od one koja se tiče aspiracija mladih ljudi općenito, posebice na Balkanu, naznaka kulturoloških dodira te političko-društvene situacije čije se posljedice odražavaju na život mladih i život općenito, uz prisutnu toplinu, emociju i mogućnost poistovjećivanja.

Bosna i Hercegovina, no i cjelokupni prostor Balkana, tako postaju mjesto težnji i aspiracija, mjesto i (ne)otkrivenih talenata i nebrušenih dijamanata koji tek čekaju biti otkriveni. Ta geografska sredina u dokumentarcu, i u stvarnosti, jeste prostor suženih mogućnosti, nerijetko i vidika, a tek dolaskom stranaca postaje prostorom perceptivnih, barem trenutačnih, mogućnosti.

Već uvodna scena dokumentarca prikazuje dvoje sugovornika koji semantički uvode u problematiku – okupljanje različitosti na jednome mjestu te izbjegavanje (po)ratne tematike. Jer, iako je riječ o različitim balkanskim zemljama, njih ne zanimaju različitosti, pa jedan od njih ističe da ne želi priču o tome kako su Amerikanci morali doći da nas, s ovih prostora, okupe. Ipak, različitost njima, kao i Amerikancima, nije bitna, jer naši potencijali istovrijedni su potencijalima bilo koje druge zemlje, pa tako Darko odabire pjesmu koja je iznimno teška za izvođenje i nekom Amerikancu. Ipak, percepcija Amerikanaca o Balkanu nije takva, jer taj prostor Amerikanci doživljavaju kao krug zemalja trećeg svijeta, u kojima je moguće da ljudi niti ne znaju što je plazma TV, otkriva jedan od sugovornika.

Ostvarivanje američkog sna

Nakon uvodne scene već sljedeće scene uvode nas u performativne trenutke šesnaestero mladih koji vježbaju za mjuzikl, pa tako vidimo pokrete glavom, glasovne pripreme, pratnju klavira ili pak istezanje. Prizorna glazba »uštimavanja«, klavira, priče američkih voditelja i producenata te razgovori mladih umjetnika ostat će tako zvukovna podloga gotovo tijekom cijeloga dokumentarca, sve do dijela filma koji prikazuje samu predstavu. Okvir priče, koja se odnosi samo na probe, izmještaju intervjuirani sugovornici na temelju čijih izjava vidimo njihova mišljenja, stavove, želje, htijenja i nadanja, većinom u bolje sutra. Film većinski donosi uvid u život glumaca tijekom njihovih priprema za predstavu, a tek manji dio otpada na samu predstavu i na uvid u njihov život.

U dijelu sa samom predstavom nije korištena prizorna glazba, već izvanprizorni zvuk postupno pojačavajućeg instrumenta koji usporedno prati odsječke predstave i najzanimljivije trenutke. Taj je dio, s obzirom na redateljsku intenciju i na samu priču, donesen u nostalgičnome tonu, sjetnom, tonu koji istovremeno izaziva i sreću i tugu, što je dodatno zaokružio i poentirao udaljeni trenutak pozornice u kojem se ona tek doima kao udaljeni objekt u prostoru tame, ispod okruglog svjetla reflektora koji je znakovito uperen u grupu performera. Taj je trenutak, kao i svaki drugi, prolazan, a ostat će zabilježen i trajno pohranjen u pamćenju onih koji su sudjelovali u njegovu stvaranju, jer nekima je pomogao da nastave dalje tim putem, a neki su opet krenuli starim putevima.

»Bosanski brodvej« možemo ocijeniti kao izvrsno dokumentarno ostvarenje dobrih kutova kamere, precizne i dobre montaže te zanimljive tematike koja razlaže veću i svima poznatu problematiku aspiracije mladih ljudi iz manje razvijenih zemalja u ostvarivanju takozvanog američkog sna koji je, očigledno, i dalje aktualan.

Priča o Mosulu

Film Horena Ghareeba »Sleeping in Ruins« na ovogodišnjem je festivalu potpuno zasluženo dobio nagradu za najbolju kameru, koja je pripala Haideru Omaru i Hardiju Qadiru jer »nas obogaćuje tihim pogledima kamere na lica na kojima nalazimo patnju – i nadu«, stoji u obrazloženju ocjenjivačkog suda. Film, naime, donosi prikaz Mosula nakon oslobođenja od ISIS-a, odnosno pripadnika tzv. Islamske države koji su ondje proglasili kalifat 2014. godine. ISIS je tijekom proglašenoga kalifata uništio brojno kulturno nasljeđe u toj zemlji – mnoge antičke građevine, među kojima i Ninivu koja spada pod arheološku baštinu.

Dokumentarac, dakle, prikazuje stanje u Mosulu nakon oslobođenja grada, nakon što je iračka vojska uz pomoć šijitske vojske oslobodila grad, pa dobivamo uvid u brojne ruševine u gradu, napuštene konje, gužve te stanje na ulicama tog drugoga grada po veličini u Iraku. U priču o Mosulu uvodi nas glas muškoga naratora koji se tijekom filma javlja nekoliko puta ne bi li na što uputio na općenitoj razini, dok se između većinski javljaju brojni sugovornici koji svjedoče o trenutnome stanju u gradu i o teškome stanju tijekom okupacije.

Film tako uvodno započinje kadrovima četrnaestogodišnjeg Abdulla i njegova konja Zuzua kojeg vozi po gradu, pa tako otkrivamo i dijelove grada nakon oslobođenja, kao i, između ostaloga, probleme sa životinjama. U već ionako teškoj životnoj situaciji sugovornici otkrivaju koliko im je bilo teško za vrijeme rata, odnosno okupacije tijekom koje su mnogi, gotovo svi sugovornici, izgubili svoje poznanike, članove obitelji i svoje voljene. Dokumentarac u fokusu ima živote običnih ljudi koji su igrom sudbine rođeni u podneblju stalnih sukoba i nemira.

Iako je taj rat završio 2017. godine, žitelji Mosula još uvijek osjećaju njegove posljedice, i emocionalno zbog gubitka voljenih, i u svojoj okolini, jer mnogi obitavaju u ruševinama, oštećenoj infrastrukturi ili u kućama koje sliče na potleušice, a sam grad pun je smeća.

Rat i njegove posljedice

S obzirom na iskaze sugovornika, vidljivo je kako je rat utjecao na živote svakoga od njih, a u tom su kontekstu posebno dirljivi i naročito emotivni iskazi onih najmlađih, djece, koja većinom, ne uvijek, potpuno staloženo i suzdržano govore o stravičnim događajima napada, ubojstava i ostalih ratnih strahota koje diraju svaku osobu, a djeca takvo što ne bi niti trebala doživjeti, jer u toj dobi i u tom periodu, krucijalnom za njihov emocionalni razvoj, takva trauma može ostaviti velikoga traga.

Kamera tako prati dijelove grada, dijelove interijera i eksterijera, infrastukturu, sugovornike, uz pažljivo odabrane kutove i planove koji dozvoljavaju notiranje detalja i sitnica, ne dozvoljavajući ponavljanje, već mogućnost detaljnijega iščitavanja, bilježenja, dokumentiranja – seciranja društvene situacije u iračkome gradu.

S obzirom na tematiku, režisersku intenciju, kameru i sugovornike, »Sleeping in Ruins« je zanimljivo i vrlo dobro dokumentarno ostvarenje koje daje uvid u složenost rata i ratnih posljedica, u živote onih koji su pretrpjeli posljedice ISIS-ove okupacije i koji još uvijek trpe posljedice na mirnodopski trusnom geografskome području. Intervjuirane u ovome dokumentarcu možemo ocijeniti kao hamartijske žrtve sudbine, a poratna situacije čini se kao tek jedna epizoda u njihovome životu punom stradanja. Poruka filma posve je jasna – svi plačemo iste suze i svi smo od krvi i mesa, koje god boje kože bili, narodnosti, političkoga uvjerenja, seksualne orijentacije ili svjetonazora. Dosta ratova!