Zvijezda ovogodišnjih ljetnih aktivnosti Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu bio je američki bubnjar, udaraljkaš, skladatelj i glazbeni pedagog Don Moye. Osim što je dva puta nastupio na festivalu Jazz is Back BP, uz Karlheinza Miklina mlađeg bio je predavač na Croatia Drum Campu, a uz gitarista Elvisa Stanića, klavirista Joea Kaplowitza, pjevačicu Lelu Kaplowitz i basista Gorana Rukavinu predavač na Međunarodnoj ljetnoj jazz školi koju je vodio trombonist Luis Bonilla.

Osim što su bile korisne za polaznike Ljetne jazz škole i Drum Campa, njegove radionice u dvorani »Disco«, u grožnjanskom Kaštelu, izazvale su veliku pažnju turista i domaćih, trgovaca koji su sudjelovali na Sajmu antikviteta što se prošlog vikenda održavao u Grožnjanu, biciklista i djece, koji su uživali gledajući kroz prozore, plesali ispred Kaštela.

Bila je to grožnjanska atrakcija ovoga ljeta, uz uvijek održavanu socijalnu distancu i izbjegavanje okupljanja većeg broja ljudi. Naime, »publika« se izmjenjivala pod prozorima sobe, iz kojih je neprestano dopirala glazba koja ih je uveseljavala i uzdizala. Djelić tog ugođaja »virtualna« je publika, koja je festivalske koncerte pratila putem internetskih prijenosa, mogla osjetiti slušajući nastupe na Festivalu. Posebice je uzbudljiv bio završni koncert Croatia Drum Campa na kojem je, u bubnjarskom dijelu, Moye nastupio solo i u triju s Miklinom i iznimno nadarenim dvanaestogodišnjim Makaraninom Lukom Srzićem. U nastavku nastupili su polaznici Ljetne jazz škole te svi profesori i polaznici koje je Moye pripremio za izvedbe u kojima su svirali udaraljke i pjevali u tradiciji afričke glazbe.

Dio povijesti jazza

Višestruki dobitnik uglednih nagrada, Famoudou Don Moye je uvjerljiv svirajući konvencionalnim, kao i avangardnim jazz pristupom. Već u ranoj dobi bio je izložen jazzu jer je njegova majka radila u lokalnom klubu u kojem su svirali glazbenici poput Kennyja Burrela i Jimmyja McGriffa. Odrastao je u glazbenoj obitelji; ujaci su svirali saksofone, a otac bubnjeve, a on je pjevao u crkvenom zboru. Udaraljke je studirao na Državnom sveučilištu Wayne u Detroitu.

Već tada nastupao je u raznim udaraljkaškim sastavima te je svirao u Detroit Free Jazz ansamblu s kojim je otišao na prvu europsku turneju.

Na početku karijere putovao je Europom i Sjevernom Afrikom surađujući sa slavnim glazbenicima kao što su Steve Lacy, Sonny Sharrock i Pharoah Sanders. Nakon što je 1971. preselio u Chicago, Moye je svirao s glazbenicima povezanim s organizacijom Black Artists Group u St. Louisu te je utemeljio udaraljkaški duo s bubnjarem Steveom McCallom.

Poslije je svirao i snimao u raznim jazz postavama, od modalnog preko bebop do free jazza, a suradnici su mu bili Don Pullen, Wadada Leo Smith, Archie Shepp, Mal Waldron, Sun Ra, Von Freeman, Sam Rivers, David Murray, Oliver Lake, Fontella Bass, Abbey Lincoln, Frank Lacy, Cecil Taylor i drugi. Ostvario je suradnje i s uglednim jazz bubnjarima kao što su Billy Cobham, Billy Higgins, Roy Haynes, Jack De Jonette, Philly Joe Jones, Kenny Clarke i Milford Graves.

Godine 1984. postao je član sastava Leaders u kojem su svirale zvijezde suvremenog jazza kao što su Lester Bowie, Chico Freeman, Arthur Blythe, Don Cherry, Cecil McBee i Kirk Lightsey. Snimio je mnogobrojne albume kao vođa benda, ali i Joseph Jarman/Famoudou Don Moye Magic Triangle Banda. Trenutno vodi trio, Odyssey & Legacy Trio i Quintet te ansambl Percussion & Brass Express. Najpoznatiji je kao dugogodišnji član kultnog sastava Art Ensemble of Chicago koji je prošle godine obilježio pedeset godina djelovanja. Sastavu se pridružio krajem 1969. u Parizu.

Otada AEC je godinama djelovao u nepromijenjenoj postavi u kojoj su uz Moyea svirali saksofonisti Roscoe Mitchell i Joseph Jarman, trubač Lester Bowie i kontrabasist Malachi Favors Maghostut. Bila je to jedna od najdugovječnijih postava u povijesti jazza.

»U Parizu su u ranom razdoblju još uvijek djelovali bez bubnjara«, rekao je Moye. »Mene su odabrali jer sam svirao bubnjeve i udaraljke. Nakon što sam nekoliko mjeseci svirao s njima, ponudili su mi da se službeno pridružim sastavu. Naravno da sam pristao. Lester Bowie mi je rekao: »Bit ćemo dio povijesti crnačkog jazza, stvarat ćemo povijest. Želiš li biti dio povijesti jazza?« Odgovorio sam: »Dovraga, naravno da želim!« Rekao je: »Ako ne misliš ozbiljno nemoj se zajebavati s nama!« Odgovorio sam da sam spreman.«

Razmjena iskustva

S tim je sastavom, s kojim je snimio više od sedamdeset albuma, djelovao pod sloganom Great Black Music – Ancient To The Future. »Taj smo slogan odabrali zato jer su ljudi govorili jazz, free jazz, avangardni jazz…, a to nisu nazivi koje su izmislili glazbenici«, rekao je. »Duke Ellington je govorio da ne svira jazz nego američku klasičnu glazbu. Louis Armstrong, Miles Davis i mnogi drugi glazbenici nisu prihvaćali te nazive. Nikad nisu govorili da sviraju jazz. Bebop – što je to? Ponekad je dobro pronaći naziv koji će označiti tvoju kreativnost umjesto da ga netko drugi smisli za tebe.«

Pikantan začin Moye nerijetko daje svirajući razne afričke i karipske udaraljke koje su bile zastupljene i na spomenutom završnom koncertu Croatia Drum Campa. Vođa je skupine Sun Percussion Summit posvećene istraživanju tradicije afroameričke glazbe i udaraljki, a svoj stil bubnjanja naziva »Sun Percussion«. Poliritmičkim pristupom Moye je u Art Ensemble donio novi polet i koheziju te je odmah dodao eksplicitniji ritmički senzibilitet. Zahvaljući njemu svi su članovi svirali i udaraljke što je donijelo promjene u zvuku i pristupu njihove glazbe, a u nekim su se trenucima potpuno pretvarali u udaraljkaški ansambl.

»Bilo je to zato što smo svirali moje skladbe koje su bile zamišljene za udaraljkaške izvedbe«, rekao je. »Osim što smo uvježbavali naše skladbe, imali smo udaraljkaške probe. Za svakog člana sastava pripremio sam udarajkaške dionice i svakog sam podučavao tehniku sviranja pojedinih udaraljki. Imali su dobre zamisli, ali za sviranje udaraljki, kao i bilo kojeg drugog glazbala, potrebna je dobra tehnika. Potom sam odlučio utemeljiti sastav u kojem će moje skladbe svirati samo udaraljkaši. Svi afrički bubnjari s kojima sam svirao znaju i plesati i pjevati. Za njih je sve to u osnovi isto.

U kubanskoj, portorikanskoj i brazilskoj glazbi svi sviraju udaraljke, a tek potom melodijska glazbala.«
Velik dio svoje karijere Moye je posvetio istraživanju afričke kulture, između ostalog i zahvajujući sudjelovanju u radu Udruženja za unapređenje kreativnih glazbenika (AACM) koje je utjecalo na njegovu glazbenu filozofiju. Još kao mladić bio je član African Cultural Ensemblea u kojem je surađivao s glazbenicima iz afričkih zemalja. Glazbeni obrasci, rituali, jezici, pjevanje i ples – svi ti elementi koje je učio na izvorištu, tijekom mnogobrojnih putovanja u razne afričke zemlje – prožimaju se u njegovom stvaralaštvu do današnjih dana.

»Jezik je glazba i glazba je jezik«, rekao je. »Povijest glazbe i zemlje potrebno je naučiti prije nego netko otputuje tamo. U Afriku sam odlazio podučavati i učiti, jer da sam dolazio samo učiti, svrstali bi me u grupu s
djecom.

Odlučio sam ih učiti o mojoj tradiciji i zato sam mogao upoznati poznavatelje njihove tradicije koji su željeli naučiti nešto novo. Morate ići s namjerom da razmjenjujete iskustva. Za mene je to uvijek bila razmjena. Tada su mogućnosti najbolje. Donosio bih sa sobom ploče, svoju glazbu, svirao bubnjeve i podučavao.«

Timothy Leary

Iskustva koja je stjecao dijelio je s članovima Art Ensemblea, a sastav je na svojim nastupima koristio te simbole što je očitovao odijevanjem u afričku odjeću, bojanjem lica, afričkim tradicijskim motivima na naslovnicama albuma, plakatima… »Bio je to odraz naših osobnosti«, rekao je. »Mi smo Pan-Afrikanci i zato je na nas utjecala afrička tradicija, narodna, izvorna.«

O afričkoj je kulturi učio i od slavnog jazz pijanista Randyja Westona koji je godinama živio u Maroku, gdje je vodio jazz kub, i ostvario suradnje s afričkim glazbenicima. S njim je svirao tijekom 1970-ih. »Preko Randyja Westona upoznao sam glazbenike iz naroda Gnawa, Berbere i razne druge kulture«, rekao je Moye. »On nam je jednom pomogao da se vratimo iz sjeverne Afrike. Naime, kad sam bio u Tangeru u Maroko je došao Timothy Leary s gomilom bogate bjelačke mladeži i rekao da će tamo započeti novo društvo – slobodna ljubav i droge na plaži u Tangeru, svi hipiji će doći i biti slobodni, svakodnevno konzumirati LSD, pušiti kief i hašiš, ali marokanska je policija rekla: »Dovraga, to neće ići tako!« Za svakoga u Maroku tko je imao dugu kosu mislili su da je hipi, a dvojica iz naše grupe imali su dugu kosu.

Neki od nas bili su afričkog podrijetla, ali s nama su bili i bijelci. Uvijek smo se prepirali s policijom koja je tvrdila da smo hipiji, a mi smo govorili da nije tako, da sviramo jazz. Nisu mogli znati. Trebali smo se ukrcati na brod za Algeciras u Španjolskoj, no čekali smo tri dana jer nam nisu dozvolili ukrcaj. U međuvremenu nam je netko ispričao da, kad ljudi siđu s broda, uzmu njihov auto, rastave ga na dijelove, izvade motor, vrata i krenu u potragu za drogom. Tako ostaneš bez auta. Sav očajan nazvao sam Randyja i zamolio ga za savjet.

Rekao mi je: »Ovako ćeš napraviti – moj prijatelj, lučki kapetan napisat će ti dozvolu za sljedeći trajekt. Posada trajekta će ti biti pri ruci. Kad dođeš na carinu, otiđi na izlaz broj deset i nemoj se zaustavljati.« Otišli smo na izlaz broj deset – ja sam vozio – i prošli bez zaustavljaja. U svakom drugom slučaju prošli bismo kao većina drugih. Naime, uz cestu smo vidjeli puno rastavljenih automobila kojima su bila izvađena sjedala, motori… Kad ih tako rastave i pregledaju, ako ništa ne nađu kažu da je sve u redu i da možete nastaviti (smijeh). To nam je bilo jako važno jer u autu smo imali svu svoju prtljagu i glazbala. Što bismo u Algecirasu bez auta?!«