Umjetnica Paulina Jazvić trenutačno u Galeriji »Kranjčar« ima izložbu koju je naslovila »Autistični pejzaži«. Zagrebačka umjetnica, uspješna je slikarica, ali istodobno sklona kiparstvu i instalaciji. Od svega najbolje joj stoje provokacija i ironija, prisjetimo se samo njene sklupture, odnosno instalacije u Francuskom paviljonu, stol sastavljen od mnogo identičnih sjekira koje pozivaju na samoposluživanje u maniri popularnih švedskih stolova. U ciklusu »Autistični pejzaži« njene likove gledamo u apsurdnim pozama, položajima i situacijama.

Trenutačno izlažete u Galeriji »Kranjčar«, a prije tri mjeseca imali ste izložbu »Ja se ničega ne bojim«, moglo bi se kazati kako jurite s jedne izložbe na drugu i svaki se put predstavljate na drugačiji način. Kako te različitosti doživljavate kroz proces stvaranja?

– Riječ je o dvije posve različite izložbe. U Galeriji »Kranjčar« premijerno izlažem svoj najnoviji slikarski ciklus. Za razliku od nje, izložba »Ja se ničega ne bojim«, koja je bila postavljena u Čakovcu, prikazala je presjek mojih ranije nastalih radova u izboru kustosa Marijana Špoljara. Ne bih stoga rekla da jurim iz izložbe u izložbu, a smatram kako je uvijek zanimljivo i stimulativno svoje radove predstaviti i u nekom drugom gradu. Osim toga, nešto učestalije izlaganje čin je svojevrsnog prkosa zagrebačkoj situaciji u kojoj su mnogi izlagački prostori uslijed potresa još uvijek zatvoreni.

POTRES I PANDEMIJA

U Galeriji »Kranjčar« izlagali ste i prije 10 godina, što se sve od tada do danas promijenilo?

– Dosta se toga promijenilo, a opet sve je nekako po starom. Najstresnije promjene bili su potres i pandemija… S Galerijom »Kranjčar« surađujem svih ovih deset godina, kako na skupnim izložbama – primjerice »Intima« ili »Eterični narativi« – tako i na sajmu Nesvrstani u Laubi. Elvira »Kranjčar« galeriju vodi s velikim entuzijazmom, stoga mi je s njom uvijek ugodno surađivati. Također, njezina je galerija jedan od ljepših izložbenih prostora u Zagrebu.

Završili ste dva fakulteta, najprije ste studirali na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, a onda ste upisali Akademiju, što vas je odvelo drugom mediju?

– To je bio logičan put, ako modu gledate kao na umjetnost, a ne veliki biznis. U mladim godinama jedino tako i gledate. Osim toga, u tom smislu i ne predstavljam veliki izuzetak. Ima suvremenih umjetnica i umjetnika s identičnim profilom obrazovanja. Uvijek se rado sjećam svojih profesorica na TTF-u Zlatke Mencl Bajs i Jadranke Bačić, koje su također bile istinske umjetnice.

Diplomirali ste u klasi Miroslava Šuteja, kako je bilo biti njegovom studenticom, kojim radom ste diplomirali?

– Bilo je jako lijepo kod njega studirati. Profesor Šutej bio je smiren, a opet lucidan, što mi je odgovaralo. Diplomirala sam na smjeru grafika s instalacijom »Mala trgovina užasa«, koja je uz mnoštvo kutija i drugih predmeta sadržavala i grafičku mapu. Šutej je na studiju dopuštao kreativnu slobodu, o čemu najbolje svjedoče njegovi brojni bivši studenti kojima je zajedničko jedino to što su gotovo svi odreda odlični umjetnici.

U svojem likovnom izrazu služite se različitim dovitljivim temama, osobno se sjećam jedne vaše izložbe u Rijeci gdje ste izlagali muške košulje sa žiletima, a nedavno ste imali rad koji se sastojao od stola ispunjenog sjekirama. Što vam je privlačno u oštricama?

– Košulje imaju naslov »Identity«, a sjekire »This is not another party«. Oba rada sadrže oštrice, ali predstavljaju dvije različite priče. Žileti aplicirani na košulju simboliziraju unutarnje mehanizme obrane koji su nam svima s vremena na vrijeme itekako potrebni, dok sjekire raspoređene duž površine velika stola, poput hrane na nekom švedskom stolu, sugeriraju nesigurno i potencijalno opasno vrijeme u kojemu trenutačno živimo. Nikada, naime, ne znate kada će netko posegnuti za dostupnom mu sjekirom…

CRNI HUMOR

Aktualna izložba »Autistični pejzaži« u potpunosti je suprotna tome, prevladavaju pastelni svijetli tonovi. O čemu ovisi vaša interpretacija?

– Mislim da se ne radi o suprotnim ugođajima… Na ovim slikama doista ima pastelnih, pa čak i nježnih tonova, ali tematika je u osnovi slična. Možda je u slikama tek nešto veći naglasak na ironiji, katkada i crnom humoru, dok su spomenute instalacije osnovnu ideju prenosile posredstvom konkretnih predmeta, odnosno njihovih karakteristika.

Ironija je, čini se, poveznica svih vaših radova, što ujedno predstavlja i vaš vrlo optimističan životni stav?!

– Svaka misleća osoba nužno mora posjedovati određenu dozu ironije, koju smatram pozitivnom karakteristikom. Ona je svojevrsni lijek protiv razočaravajućiih situacija kojima smo izloženi, a tjera nas i na kritički odnos naspram stvarnosti.

U kojem su vremenskom razdoblju nastajala djela izložbe »Autistični pejzaži«?

– Slike su nastale tijekom posljednje dvije-tri godine.

Svojim izložbama nadjevate zanimljiva i pomalo neočekivana imena poput »Sweet dreams«, »I recommend vodka«, »Sumrak civilizacije«…

– Teško mi je ponuditi konkretan odgovor. Do naziva izložbi dolazim na najrazličitije načine. Ideja može doći iz filma ili knjige, razgovora s prijateljima, neke banalne situacije… Volim kada naslov odražava neku pomalo bizarnu situaciju, ili pak životni stav, možda neku neizravnu sugestiju…

Koliko vas općenito »drže« faze?

– Nema pravila. Inspiraciju crpim iz životne svakodnevice, pri čemu nikada ne mogu predvidjeti u kolikoj će mi mjeri i na kakav način ona biti stimulativna te koliko će to trajati.

Jedna likovna kritika povezuje vaš rad uz objašnjenje kako se volite obračunavati s predodžbom »lijepe malograđanske slike« koja visi u salonu?

– Ovisi što mislite pod »lijepa malograđanska slika«. Slike su ili dobre, ili to nisu. Obračunavam se, zapravo, s lošim ukusom koji slikarstvu pristupa na pogrešne načine.

MAJČINSTVO DAJE FOKUS

Još kao studentica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu dobili ste međunarodnu nagradu, Smirnoff International Fashion Award, kakvo je to bilo iskustvo?

– Odlično iskustvo pogotovo što su ljudi oko mene bili John Galianno, John Rocha i Stella Mccartney, a ja sam imala samo 21 godinu. Nagrada je uvijek poticajna pogotovo mladoj osobi. Poticaj da guraš dalje.

Vrlo ste rano postali majka, zapravo bili ste vrlo vrijedna studentica koja je uz majčinstvo završila dva fakulteta. Kako biste opisali to razdoblje, odnosno općenito majčinstvo?

– Prvo sam završila Dizajn odjeće, tek sam na Likovnoj akademiji bila mlada mama. Majčinstvo daje fokus, bolje barataš s vremenom jer znaš da imaš samo par sati za učenje, a ostalo si posvećen drugim obavezama. Moj sin Jan koji je danas glumac i ima 29 godina, uvijek mi je bio podrška. Od prvog dana bili smo jako povezani te se danas čujemo svaki dan iako on živi u Miamiju.

IŽ JE MALA OAZA

Rođena ste Zagrepčanka, ali ljeta provodite u svojoj kamenoj kućici na otoku Ižu, kako bi glasio vaš opis otočnog života?

– Kućica na otoku Ižu je mala oaza jer nema baš turista. Nema sadržaja koji odvlači pažnju tako da je to pravi odmor.

Koliko je slikarstvo, umjetnost, za vas terapija?

– Najbolja terapija mi je kada sam zadovoljna sa slikom koju sam naslikala. Inače, čin slikanja ne doživljavam kao terapiju, to je moj rad, to sam ja.

Kao profesorica jeste li sudjelovali na nedavnim prosvjedima?

– Svakako neću ništa originalno reći, ali mislim da su profesori premalo plaćeni za svoj društveno itekako važan rad. Osim toga, stalno im se povećava odgovornost, a smanjuju ovlasti. Jako nezahvalna situacija! Stoga sam dala potporu spomenutom prosvjedu.

Što konkretno vidite kao najveći problem u prosvjeti?

– Mnogo je toga problematično. Ponajprije ono što sam navela u prethodnom odgovoru, ali također i nedovoljno osmišljeni nastavni programi. Kvantiteta prevladava nad kvalitetom. Također, sramotan je broj nastavnih sati posvećen umjetničkim predmetima. Čini mi se kako na taj način dodatno dehumaniziramo naše društvo.

BIOGRAFIJA U PAR REČENICA

Paulina Jazvić aktivna je na području mode i vizualnih umjetnosti od kraja 1990-ih. Diplomirala je na odsjeku Dizajn odjeće i tekstila na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, a onda i grafiku u klasi prof. Šuteja na Akademiji likovnih umjetnosti. Trenutačno je zaposlena kao izvanredna profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu, pri Zavodu za dizajn i projektiranje tekstila i odjeće, na kolegijima Kreiranje odjeće i Modna ilustracija na preddiplomskom i diplomskom studiju.

ŠVRĆO KAO INSPIRACIJA

Bilo bi nepravedno da ne spomenemo i vašeg ljubimca Švrću, kraljevskog pudla, koji je bio i vaša slikarska inspiracija…

– Švrćo mi je bio inspiracija samo za jedan rad »Top dog/Under dog« koji je bio postavljen u MUO-u u sklopu ciklusa suvremeni umjetnici u stalnom postavu, ali dogodio se potres tako da je veći dio muzeja bio zatvoren, a ostale su stepenice. Švrćo se tamo lijepo uklopio kao neka pozitiva koja čuva muzej. Inače sudjeluje u procesu nastanka radova jer je ravnopravni član naše male obitelji.

DUHOVNA HRANA

Volite putovati, što vam je u putovanjima najuzbudljivije?

– Otkrivanje novih mjesta i novih kultura iako je danas u većim gradovima sve jedno nalik drugome. Putovanja su za mene duhovna hrana.