Uskoro, 13. prosinca, navršit će se osamdeseta godišnjica smrti Vasilija Kandinskog, francuskog slikara, grafičara i teoretičara umjetnosti ruskoga podrijetla. Rođen je u Moskvi 1866. godine u imućnoj obitelji trgovaca čajem, a preminuo je 1944. u Neuilly-sur-Seine u Francuskoj. Ubrzo nakon njegova rođenja obitelj se preselila u Odesu. Za vrijeme školovanja pohađao je i školu slikanja.

Nakon položene mature 1885. studirao je pravo, ekonomiju i etnologiju na Sveučilištu »Lomonosov«. Tijekom studija rado je slikao i posjećivao izložbe. Nakon što je 1895. posjetio izložbu francuskih impresionista, Kandinski je odlučio posvetiti se slikarstvu. Nakon te odluke preselio se u München, gdje je studirao na renomiranoj privatnoj školi slikarstva. U to vrijeme München još nije bio središte europske slikarske umjetnosti; u njega se preobrazio tek desetljeće kasnije što je bila i zasluga Kandinskog. Međutim, za taj se grad odlučio i iz drugih razloga: tečno je govorio njemački što mu je omogućilo da s lakoćom stupi u kontakt s ruskim egzilantima. No njegova je želja bila upisati se na Akademiju likovnih umjetnosti. U drugom navratu je položio prijemni ispit i upisao se, no nakon kratkog vremena je shvatio da ne može ništa od željenog naučiti. Već nakon godinu dana je napustio Akademiju i osnovao s umjetnicima istomišljenicima umjetničku grupu Phalanx.

Isprva je slikao postimpresionistički, oslanjajući se na rusku pučku umjetnost i Jugendstil, a u krajolicima bliži fovistima. Godine 1910. započeo je slikati prve apstraktne akvarele. Kandinski je pokušavao svaki motiv slikati tehnikom koja mu odgovara. To je posebno vidljivo u slikama čiji su motivi folklorističke prirode iz njegovog ruskog zavičaja. On ne slika dugim pokretima kista koji su dinamični već više u pointilitičkom stilu, strogo geometrijski i ornamentalno, slično kao u ruskoj narodnoj umjetnosti. U daljnjem razvoju umjetnosti Kandinskog je Murnau am Staffelsee igrao važnu ulogu, a tamo su nastala djela u zajedničkom radu s Mariannom von Werefkin i Alexejom Jawlenskim. Kandinski je iste godine upoznao Rudolfa Steinera čija je teozofija i antropozofija utjecala na njega i inspirirala ga u kasnijim djelima. Na Božić 1908. su Werefkin, Jawlenski, Adolf Erbslöh i Oscar Wittenstein došli na ideju osnovati Minhenski krug. Kandinski je uveo takozvanu »Četiri kvadratna metra klauzulu« po kojoj svaki član ima pravo izložiti dva djela, bez odluke žirija, ako nisu veća od 2 x 2 metra četvorna. Međutim, sve češće je dolazilo do konflikata između članova Minhenskog kruga, posebno oko apstraktnih slika Kandinskog. Članovi su zahtijevali od njega da izlaže »razumljiva djela«. Na ljeto 1911. je naslikao legendarnu apstraktnu sliku »Das jüngste Gericht/Komposition V« veličine 5 metara četvornih čime je povrijedio spomenutu klauzulu. Kandinski je iskoristio aktualnu situaciju i hineći protest istupio iz Minhenskog kruga.

Godine 1907. izlagao je sa skupinom njemačkih ekspresionista Most, a 1911. u Münchenu je osnovao skupinu Plavi jahač i prešao na apstraktno (nefigurativno) slikarstvo, kojemu je jedan od prvih i glavnih predstavnika. Almanah »Plavi jahač« je izašao u svibnju 1912., a iste godine svoju likovnu koncepciju kojoj je težište na čistoj ekspresiji oblika, linija i boja, bez izravnih asocijacija na predmetni svijet, teoretski je obrazložio u djelu »Duhovno u umjetnosti«.

Godinu dana nakon izbijanja Prvog svjetskog rata Kandinski je sudjelovao na izložbi »Armory Show« u New Yorku s »Improvizacijom br. 27« te sa sedam slika u Ersten Deutschen Herbstsalon u Berlinu. Nakon što je Njemačka Rusiji objavila rat, Kandinski je bio nepoželjan u Njemačkoj i nije mogao ostati te je otputovao u Švicarsku. Ni u Švicarskoj nije bio dobrodošao pa je otputovao natrag u Rusiju, u Moskvu. Tamo je dobio različite profesure i osnovao Akademiju znanosti umjetnosti. Nakon ruske revolucije je izgubio čitav svoj imetak. Stanje u novoj Rusiji je za njega bilo sve neizdržljivije zbog zakona koje je donijela nova vlast, kao što je ograničenje u slobodi umjetnosti. Godine 1921. je otputovao u Berlin i 1922. je počeo predavati na Bauhausu u Weimaru. Kandinski je legalno otputovao iz zemlje, ali je uzeo samo 12 slika sa sobom, dok su druge ostale u depou moskovskog muzeja.

Do zatvaranja Bauhausa 1933. od strane nacionalsocijalista je predavao u Weimaru, Dessau i Berlinu gdje je došao u kontakt s ruskim konstruktivizmom. Bauhaus je bila škola za arhitekturu i primijenjenu umjetnost u Njemačkoj (1919. – 1933.), gdje nastaju pokušaji ostvarenja sinteze autonomne umjetnosti i oblikovanja upotrebnih predmeta – dizajn. Riječ »Bauhaus« bi u prijevodu mogla značiti kućogradnja ili gradnja doma. Osnovao ju je arhitekt Walter Gropius 1919. godine u Weimaru, te se preselila u Dessau i tamo trajala do 1933. godine. Za to vrijeme škola je izvršila revoluciju u arhitekturi i estetskim konceptima, kao i praksi. Građevine koje su izgradili ili ukrasili profesori ove škole (Walter Gropius, Hannes Meyer, Laslo Móholy-Nágy i Vasilij Kandinski) snažno su utjecali na modernu arhitekturu 20. stoljeća. Djela profesora i studenata Bauhausa snažno su utjecala na industrijsku proizvodnju i na razvoj industrijskog dizajna u Europi i Americi. Nakon zatvaranja Bauhausa je Kandinski napustio Njemačku i preselio se u Francusku, u Neuilly-sur-Seine. Za Kandinskog je vrijeme u Francuskoj bilo teško jer apstraktna umjetnost nije bila ni popularna ni priznata, a u galerijama su se pretežno susretali kubistički i nadrealistički radovi. Godine 1934. je sudjelovao na izložbi pokreta Abstraction-Création u Parizu, 1936. na izložbama »Abstract and Concrete« u Londonu te »Cubism and Abstract Art« u New Yorku. Godine 1937. su nacionalsocijalisti u Njemačkoj zaplijenili 57 njegovih djela i 14 je izloženo na izložbi o »degeneriranoj« umjetnosti u Münchenu. Zadnja izložba koju je doživio bila je 1944. u pariškoj galeriji »L’Esquisse«. Do kraja srpnja 1944., prije smrti, je slikao svakodnevno.

Kandinski je posjedovao vrlo visoku slikarsku inteligenciju i imao istančan osjećaj za boje i forme. Svim je bojama dao dublji unutrašnji značaj i asocijacije te ih je stavljao pored suprotnih boja: plavo (hladno, nebo, nadčulno, beskrajnost i mir, konzentrično), žuto (toplo, zemaljsko do nametljivo, agresivno, ekscentrično), crno (tamno) – bijelo (svjetlo), crveno – zeleno, narančasto – ljubičasto. Njegova se teorija temeljila na sinesteziji, što znači da je bojama dodjeljivao različite dojmove. Osim toga je tražio pripadnost boja određenim formama: plavo – krug, crveno – kvadrat, žuto – trokut. S rastom stupnja apstraktnosti u njegovim slikama razvio je Kandinski svojevrsnu gramatiku koja mu je omogućila raditi u bespredmetnosti. Kao uzor mu je služila glazba, u kojoj se osjećaji izražavaju notama. Slično kao u muzici je dijelio svoja djela u tri kategorije: improvizacija, iznenadni procesi u »unutrašnjoj prirodi«, u karakteru; impresija, dojmovi iz »vanjske prirode« i kompozicija, polako nastajući izraz karaktera koji skoro pedantno ispitan i razrađen svjesno stoji u prvom planu.

Temeljna ideja je čuti boje, vidjeti zvukove. Cilj umjetnosti je harmonija boja i dodirivanje ljudske duše. »Bojani zvukovi« prerastaju u »Bojane simfonije« koje kao i tonovi i zvukovi u glazbi mogu izazvati harmonične ili disonantne osjećaje (forma – tipka klavira; prodorno žuto – visoki tonovi trube; svjetloplavo – flauta; tamnoplavo – violončelo; duboko plavo – zvuk kontrabasa; duboko, svečano plavo – zvuk orgulje). Svoj umjetnički zadatak Kandinski je ovako precizirao: »Umjetnik ima dužnost da nešto kaže; njegova, naime, zadaća nije svladavanje oblika, nego prilagođavanje oblika sadržaju… Potrebno je da umjetnika ne smatramo gospodarom stvari, nego slugom viših ciljeva. Njegove su dužnosti precizne, velike i svete.«