Iako zasad nagradu Oscar nije osvojio, jedan od najpoznatijih južnokorejskih redatelja današnjice nedvojbeno jest Park Chan-wook. Ovaj sada već svjetski poznat redatelj svekoliku je publiku osvojio kompleksnim uracima čija kvaliteta počiva na žanrovskome koktelu te smjelo izvedenim filmskotehničkim odrednicama, što (i) čini njegov prepoznatljiv autorski rukopis.

Najpoznatiji po svojoj neformalnoj tzv. trilogiji osvete, koju čine filmovi »Simpatija za g. Osvetu« (2002.), »Oldboy« (2003.) i »Simpatija za gđu. Osvetu« (2005.), ovaj korejski sineast vizualno impresivan trolist koji počiva na motivu osvete i pitanju moralne ambivalencije transcendirao je u anale korejske i filmske povijesti, a upravo odjek koji su izazvali ti uraci bitan je faktor u nastavku pozicioniranja korejske kinematografije kao neosporivo svjetski bitne, druge, nakon one holivudske.

O važnosti filmova koji samo motivom osvete čine trilogiju (jer filmovi se ne moraju gledati kronološki ili povezano) svjedoče i brojna priznanja, od kojih svakako valja istaknuti Grand Prix nagradu na Filmskom festivalu u Cannesu za film »Oldboy« 2004. godine, no tu su priznanja i za autorove druge filmove, od posebne nagrade žirija za triler »Žeđ«, BAFTA nagrade za »Handmaiden« (2016.) kao za najbolji strani film, kao i za redateljev noviji film »Dvostruka prijevara« (2022.) osvojena nagrada za najboljeg redatelja na Filmskom festivalu u Cannesu. Ne treba dodatno kazati da je svaki od redateljevih filmova uvršten na gotovo sve popise onih filmova koje valja pogledati, kao i popise najboljih filmova u dvadesetprvome stoljeću, a one koji se tek odluče upoznati s radom ovog redateljskog maga očekuje izniman užitak gledanja. Naravno, tu su i televizijske serije na kojima je redatelj radio, primjerice »Mala bubnjarica« (2018.) ili »Simpatizer« (2024.).

Ustaljene preokupacije

Sve ono što je odrednica autorovih ranijih filmova – ustaljene i intrigantne tematske preokupacije, vizualno impresivni uraci (kao rezultat tehničkofilmske izvrsnosti), odnosno iznimne režije, kamere, scenarija, montaže i glume – vidljivo je i u autorovu novome filmu pod nazivom »Bez izbora«/»No Other Choice«, koji je trenutačno u našim kinima. Film koji je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Venecijanskom filmskom festivalu na ovogodišnjoj dodjeli nagrade Zlatni globus bio je nominiran za nagradu za najbolji strani film, a glumac Lee Byung-hun bio je nominiran u kategoriji za najboljeg glumca. Uz to, film je bio i južnokorejski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji za najbolji strani film, no nažalost (nepravdom?), na kraju nije bio i nominiran. S obzirom na njegov uspjeh i neminovan značaj i za korejsku i za svjetsku kinematografiju, i ne čudi činjenica da je upravo ovome južnokorejskom redatelju pripala čast da bude prvi iz svoje zemlje koji predsjeda žirijem prestižnog Filmskog festivala u Cannesu, njegova ovogodišnjeg 79. izdanja.

IMDB

Ovaj stilizirani uradak koji je najbolje opisati kao žanrovsku mješavinu drame, (psihološkog) trilera, uz krimi elemente te elemente crnog humora, donosi priču o obiteljskome čovjeku Man-suu (Byung-hun Lee) koji nakon više od dvadeset godina rada u papirnoj industriji, točnije dvadeset i pet, dobiva otkaz kao višak. Već sami početak filma i uvodni kadrovi u atmosferi ponešto zaodjenutom lirizmom sugeriraju život sretnog obiteljskog čovjeka kojemu je, čini se, apsolutno sve posloženo – karijera, ima posao koji voli, ima višečlanu složnu obitelj, predivnu kuću s okućnicom i, ništa manje bitno, dva psa. I sam će tako već na početku u jednome okupljanju ispred same kuće na tratini u grupnome obiteljskom zagrljaju istaknuti – »imam sve«. Time, dakako, sugerira životnu puninu sredovječnog muža, oca i očuha te zaposlenika kompanije Solar Paper.

Ista ona kompanija koja mu na samome početku daje jegulju za lojalnost i predan rad, nešto kasnije bit će naznačena kao kompleks postrojenja i teške mašinerije koja proizvodi različite vrste papira, te apostrofirana prodorom stranog kapitala utjelovljenog u Amerikancu koji na pripremljeni monolog dugogodišnjeg i nagrađenog radnika Man-sua o kulturološkoj razlici u shvaćanju otkaza kratko odgovara – nema izbora.

I zaista, izbora neće biti ni za njega kao poslodavca koji mora dati otkaz, pa posljedično ni za Man-sua koji, iako je svoj život posvetio papiru, otkaz dobiva. A izbora neće biti ni za one druge konkurente koji se prijavljuju za isti posao koji i Man-su želi, jer za industriju papira itekako su kvalificirani, dobar dio života posvetili su upravo toj industriji koja im je život označila, stoga i pretežu takvome poslu.

IMDB

Kulturološki uskličnik

Kad spominjemo lik stranog poslodavca, Amerikanca koji u kontekstu Južne Koreje označava strani kapital koji nemilosrdno gleda na one koji su dio toga sustava, radnike, valja kazati kako spomenuti kratak i jasan odgovor poslodavca u Man-sua djeluje poput zareza britve stvarnosti, a protagonistov nastup kojim razlaže težinu otkaza (Koreja – Amerika) kulturološki je uskličnik kao i (prijevremeno) nadopisivanje onoga što će uslijediti – pitanje zaposlenja te, još važnije, konkurentnosti u južnokorejskome društvu koje sve nemilosrdnije gleda na pojedinca, a pravila igre postaju sve stroža.

Baš zato, ne bi li izbjegao osjećaj kao da mu je netko simbolično odsjekao glavu (što će mu poslužiti za naglašavanje shvaćanja osjećaja koji se javlja u trenutku dobivanja otkaza), protagonistu ne ostaje ništa drugo, nego se na svoj način pobrinuti ne bi li postao broj jedan na listi onih koji biraju najpoželjnijeg kandidata u industriji papira. I sam će naznačiti kako se radi o preživljavanju, odnosno ratu za obitelj. A u ratu je, kaže se, sve dozvoljeno, stoga i ne čudi da i ovaj film parkovski destabilizira one uobičajene moralne kategorije. Uklanjanje konkurenata postupno poprima obilježja birokratske procedure, čime nasilje prestaje biti kakva devijacija te (p)ostaje logičan nastavak tržišne racionalnosti.

Rat je to, naime, za obitelj za koju je protagonist mukotrpno radio cijeloga života, odnosno rat je to za osiguravanje onih mogućnosti koje su, baš zbog protagonistova cjeloživotnog rada, dotad uživali – mogućnosti da prije svega otplaćuju kredit, da žena Mi-ri ne bude u radnome odnosu te da može ići na satove plesa i tenisa, mogućnosti da kći Si-one može ići na satove violončela, da Man-su može biti pretplaćen na jedan časopis, da posinak Si-one može i dalje biti pretplaćen na Netflix, kao i mogućnosti da hrane dvoja pseća usta. Koliko trenutak u kojem se zbog gubitka posla sve preokreće možda najbolje pokazuje autistična kći koja se zbog odlaska ljubimaca toga dodatno povlači u sebe te je obuzima tuga.

IMDB

S obzirom na činjenicu da protagonist odluči stvar uzeti u svoje ruke, to neminovno znači i njegov dvostruki život, od kojih se jedan odvija tajno, što će zbog različitih znakova postupno pobuditi sumnje supruge čak i u njegovu vjernost. Uz onu osnovnu narativnu liniju koja se tiče protagonistova rješavanja konkurencije, film u određenoj mjeri, posve dostatno i prikladno, daje uvid i u lik protagonista kao supruga i kao oca. Kad govorimo o njegovome braku, kostimirana scena muža i žene na plesnom podiju te sljedeća scena bračnog para kasnije u kući izvedena je besprijekorno te daje onaj potreban narativnobračni okvir.

Glumački ostvaraji

Dijalozi su skladni, dostatno razvijeni, gdjekad sugestivni i simbolični, a radnja je također logičnoga slijeda bez nekih viškova. S time su povezani i glumački ostvaraji, koji su izvrsni, a najviše se u tom smislu ističe uloga Man-sua kojeg Byung-hun Lee (znamo ga kao negativca iz svjetski popularne Netflixove serije »Igra lignje«) tumači posve autentično s obzirom na njegovu situaciju, tako da uspijeva minuciozno portretirati promjene raspoloženja s obzirom na situacije koje ga zahvaćaju, od odlučnosti i uvodne nježnosti obiteljskoga čovjeka, bunila koje vlada nakon novonastale situacije kojom ga tržište rada baca doslovce na ulicu, pa sve do čovjeka kojeg katkad hvata nesigurnost i neodlučnost tik pred strašan čin. U svojoj je ulozi izvrsna i Son Ye-jin koja tumači ženu, također početno u životnoj sladunjavosti i zanosu sreće, potom odlučnosti koja se ogleda u shvaćanju ozbiljnosti situacije koja zahvaća obitelj i vladanju tom i takvom situacijom, sve do vrlo sugestivnog portretiranja žene koja signalizira o potencijalnom naslućivanju mračne muževe pozadine koja se samo intencionalno menetekelski širi nad njihovu obitelj, no ne zahvaća je (onako kako to možda gledatelj očekuje).

IMDB

Glede nezavidne situacije i rata koji se, kako protagonist kaže, vodi za obitelj, posebno valja istaknuti činjenicu da, iako bi to bilo očekivano, njegov bijes nije usmjeren na sâm sustav kao oznaku poslodavca, cijele industrije, pa i društva kao problem, već na pojedince koje je snašla ista sudbina, a i on sam je jedan od njih, no onaj najradikalniji produkt takvoga sustava. U tome se očituje prikaz onoga što i jest poznata boljka korejskog društva – sve veća opsesija konkurentnošću na surovome tržištu rada koje diktira pravila, što vodi sve težoj mogućnosti pojedinčeva probijanja u njemu. S obzirom na život koji obitelj vodi, jasno je da spada u onaj viši srednji sloj društva, pa je protagonist u stalnome nastojanju da zadrži onaj stari način života, time i društveni status; dogodi li se da ga izgubi, to bi značilo i da je njegov cijeli životni i karijerni put rezultirao samo jednim – neuspjehom. A to je ono po čemu te društvo kapitalističkih uzusa u konačnici (i) vrednuje. Protagonistovo nastojanje da očuva obitelj kao temelj vlastita identiteta, paradoksalno, vodi njezinome postupnome moralnom urušavanju.

IMDB

Film se temelji na romanesknom predlošku Donalda E. Westlakea naziva »The Ax« (1997.), koji također bilježi put protagonista koji kreće u misiju s ciljem uklanjanja prepreka (konkurencije) i dobivanja posla koji želi, no Westlakeov mračan i distanciran stil pisanja u romanu pisanom u ich-formi uvlači čitatelja u unutarnji svijet protagonista koji odiše glacijalnom svježinom te opstoji tehničkom preciznošću planiranih (ne)djela. Film intencionalno gubi dio jačine te hladnoće i racionalnosti, pa u pojedinim trenucima prelazi u crni humor koji nadodaje bizarnosti trenutka. Naime, bizarnost i crni humor posebno su vezani za one trenutke likvidacije konkurenata; iako je posve jasno kako je Man-su svoja nedjela planirao, u tome dakako nije vješt, pa njegovi pokušaji ne uspijevaju na prvu, odnosno onako lako kako je on to prvotno zamislio, jer dogodi se kakva šlampavost, nespretan potez, a dâ se vidjeti i naznake onog moralnog zatezanja tik pred sam čin koji bi ga trebao približiti željenome cilju.

IMDB

Besprijekorna režija

Protagonistovi planirani potezi kojima će ukloniti konkurenciju istovjetno su režijski pomno planirani, pa je svaka scena besprijekorno i drukčije izvedena, no grandioznošću se ipak izdvaja ona centralna, prva, u kojoj svjedočimo šokantnom i bizarnom trostrukom obračunu. Briljantnošću, i režijski i glumački, i samo ta scena zaslužila je zlatni sjaj one nagrade koju film primio nije i za koju nepravedno nominiran bio nije. Kako je Neon prigodno poručio Akademiji nakon dodjele zlatnih kipića – F(or) Your Consideration!

Iz te prve scene ubojstva kao kakav kontrapunkt surovoj događajnosti energična numera »Redpepper Dragonfly« Cho Yong-pila, koja sugerira kakvu životnost te promjenu odjekuje i nakon gledanja filma, a na sličan način razumijevanju onoga što vidimo ponešto su potpomogle i »Loie« Ike Quebeca, »Lets Walk On« Kim Chang-wana, »Le badinage« Marina Maraisa, Mozartov klavirski koncert br. 23, no i originalna glazba Jo Yeong-wooka. Iako žanrovski – pop/klasika/balada – različite, sve pjesme posve su melodijski simbolično susljedne te dobro ukomponirane.

IMDB

Tehnički gledano, kamera je također izvrsna, vrlo sugestivna, kao i sama montaža; pokreti kamere su gipki, precizni, nerijetko se koriste postupna približavanja i udaljavanja od objekta snimanja, lijevo-desno/gore-dolje, kao i polukružne kretnje koje imaju funkciju apostrofiranja događajnosti. Kamera nerijetko zahvaća prostor tako da ukazuje na (veću) događajnost i/ili na atmosferičnost koja vlada u ovome ritmički ujednačenom uratku.

Montažna rješenja pretapanja posebno su dobra i nadodaju višeznačnosti filma, koja pak titra (i) dijaloškim linijama. U montažnome smislu posebno se ističe pretapanje u kojem se semantički, (usta/zub – zemlja/gnoj), povezuje gnjilost, trulež pokvarena zuba s gnojem zemlje, čime se uspostavlja paralela između tjelesnog raspadanja i organske truleži. A upravo će ta dotrajala gnjilost u ustima koja se manifestira u trenutku otkaza započetim bolovima u usnoj šupljini i rezultirati pijanim vađenjem zuba te završnim činom koji se, ne bi li opravdao smisao onih ranijih, mora izvršiti. Mali alkoholni poticaj pritom postaje poticaj za vađenje zuba, ali i poticaj da se unatoč natruhama moralnoga kolebanja misija ipak dovrši. S time povezano, kad se govori o boli, protagonistovo tijelo može se u određenoj mjeri tumačiti i kao mjesto (nad)opisivanja nasilja samoga sustava, pa fizička bol (zubobolja) u tom smislu postaje signal manifestacije dublje moralne i egzistencijalne erozije.

Kapitalistička logika

A sam kraj, kao da ponešto podcrtava istu onu logiku kapitalističkih korporativnih mehanizama na koju je svojim romanom »Tvornica« uputila japanska autorica Hiroko Oyamada. Zanimljivo, ljubitelj biljaka očajno (opet) želi biti dio sustava koji biljke (i) uništava (rubešijanski, šifra: odjavna špica). Zanimljivo, u jednom se dijelu pak sugerira (i) da, iako biljke bolje uspijevaju uz gnoj, (možda) bolje rastu na (tehnološkom) smeću.

Kako i naslovna sintagma filma – »Bez izbora« – kaže, protagonist u ovome kapitalističkome kozmosu ekonomičnosti rada, automatizacije i zamjenjivosti ljudske snage te nužnoga profitnog obzora zaista i nema izbora; posao znači život, preživljavanje, a da bi se održao na životu, i pritom zadržao sve ono što je uživao, treba (isti) posao. Nazivna sintagma stoga označava ideološki mehanizam koji pojedinca uvjerava da je nasilje jedini (preostali) oblik djelovanja. Papir protagonistu znači život, kao što mu i biljke u određenoj mjeri znače život, no paradoks leži u tome da (je) papir (taj koji) potiskuje biljni svijet.

Ovaj umjereno nasilan, estetski zavodljiv i umjetnički ambiciozan uradak velikoga korejskog redatelja kritika je korejskog društva i društva općenito, njegovih kapitalističkih mehanizama, ujedno i ekokritika, no ono što ga čini dijelom uznemirujućim i upečatljivim nije samo dokumentiranje nasilja, već i spoznaja da ono proizlazi iz logike sustava koji protagonist uopće ne dovodi u pitanje, već ga internalizira do krajnjih granica, čime postaje njegov dosljedni izvršitelj. Svakako će ovo biti jedan od najboljih filmova godine, jedan od najboljih Parkovih filmova, kao i jedan od onih koje u životnome vijeku valja svakako pogledati.