Prije desetak dana njemački skladatelj Carl Orff proslavio bi svoj 130. rođendan pa je završetak festivala Riječke ljetne noći u znaku izvedbe njegovog najpoznatijeg djela svakako dobra odluka. Isto se može zaključiti i zbog velikog interesa publike koja tradicionalno pohodi izvedbe »Carmine Burane« kad god i gdje god se ona nađe na repertoaru, što je i ovoga puta bio slučaj tijekom lijepe ljetne večeri na Trgu Riječke rezolucije.

Još ako se publika u koncertni prostor prije koncerta počne puštati u posljednji trenutak, sigurni smo da ćemo svjedočiti ogromnom redu ljudi koji čak i po Korzu strpljivo stoje i čekaju na trenutak svoga ulaska. Do posljednjeg mjesta ispunjeno gledalište i veliko uzbuđenje trajalo je prije, za vrijeme i nakon izvedbe pa je potpuno jasno da se radi o uspješnom programu i pravom pogotku. No, smisao ovih tekstova nije povlađivanje i pohvale bez pokrića, već objektivno sagledavanje stvari s ciljem uvida u stvarnost koja bi trebala poslužiti kao temelj za daljnji rad i planiranje, ali i svjedočiti o jednom trenutku u vremenu.

Svaki glazbeni kritičar mora, stoga, dobro odvagnuti činjenice i uzeti u obzir sve okolnosti kako bi isporučeni tekst imao konstruktivnu notu. Nažalost, od suradnje s publikom u tom smislu vjerojatno valja odustati jer je kritičnost iste doista na relativno niskim granama pa se uspješnima proglašavaju očiti umjetnički promašaji. Prilikom svake žive izvedbe, a to je ono čemu u suvremenom digitalnom svijetu i težimo, postoje objektivne okolnosti na koje se ne može utjecati i koje mogu biti rezultat slučajnosti i njih je jednostavno potrebno pomalo staviti sa strane. Također, u izvedbama umjetnika treba imati razumijevanja za trenutak, ono nešto što je teško razumjeti nekome tko redovito ne staje pred publiku, te je potrebno sagledati potencijal od rezultata i biti u istome blagonaklon. Međutim, kada se zbog nejasnih razloga donose odluke koje uvelike mijenjaju kvalitetu proizvoda ili se, još gore, može uočiti (ne)namjerna diverzija, to je svakako potrebno reći.

Foto Ana Križanec

Reducirani orkestar

Carl Orff rođen je 1895. godine u Münchenu i svoj bogati skladateljski opus okrunio je kantatom »Carmina Burana« koja je namijenjena za soliste, mješoviti zbor, dječji zbor i veliki orkestar. Kad kažemo »veliki orkestar«, onda mislimo na trojni sastav puhača, uz gudače, dva klavira i veliku količinu udaraljki. Istina je da takav ogroman ansambl postaje prepreka mnogima za izvođenje, ali je isto tako istina da se tako veliki ansambl i očekuje kada se kupuje (ne baš jeftina) ulaznica. Nije neuobičajeno da se »Carmina« ponekad izvodi uz dva klavira i udaraljke u punom sastavu jer su upravo udaraljke i njihov kolorit ono po čemu je Orff poznat pa je takva reducirana verzija autorizirana od samoga autora 1956. godine. Na sličan način postoji i verzija za puhački orkestar, ali su opet zadržani zborski dijelovi i udaraljke. Naime, obrađivati jednog majstora orkestracije i poznavatelja glazbala kakav je bio Orff svakako je nezahvalno i zahtijeva mnogo znanja i vještine.

Verzija koju smo na koncertu imali prilike čuti izašla je iz pera Paula Leonarda Schaeffera, a potječe iz 2022. godine. Valja odmah nedvojbeno reći da se radi manje o obradi, a više o redukciji gdje se umjesto tri postavlja po jedan puhač uz samo dvije osobe na udaraljkama (uključujući timpane). Odmah je jasno da zbog navedenog na nebrojenim mjestima jednostavno nismo čuli sve ono što je napisao Orff, a pojedini dijelovi zvučali su vrlo šuplje (npr. početak stavka Were diu…). Ono zbog čega ovo postaje problem je činjenica da orkestar HNK-a Ivana pl. Zajca ima dovoljno zaposlenih glazbenika da na pozornicu izvede puni sastav, osim u nekoliko situacija kao što su udaraljke, ali to je uvijek i svuda kompromis koji se može napraviti s minimalnim brojem gostujućih umjetnika kako bi se očuvala izvorna kvaliteta skladbe. Naravno, reducirajući orkestar došlo je i do smanjenja ukupne količine zvuka pa se kao kompenzacijska mjera uvelo ozvučenje koje je, umjesto decentnog pristupa potrebnog zbog otvorenog prostora, krenulo u pravcu rock koncerta s potpuno nejasnim razlogom. Takva kaskadna reakcija rezultirala je zapravo prilično lošim ukupnim glazbenim dojmom i kvalitetom koja je mjestimično uništila trud umjetnika.

Foto Ana Križanec

Od dinamike, ako je i postojala, nismo mogli čuti puno, orkestar je bio umjetan, čuo se baš svaki krivi ton i sve one stvari koje se uspješno maskiraju u akustičnoj slici (čak su i gudači u nekim stavcima s pizzicatom zvučali kao raštimana gitara – npr. početak stavka 9c), a sva raskoš zborskog zvuka narušena je pojedinim glasovima koji su stajali blizu mikrofonima, što je posebno bilo za čuti u dionici basa i soprana. Već u prvom stavku tiha dinamika u dijelu Semper crescis nije se mogla uočiti, a kasniji stavci poput Fortune plango i Veris leta facies to su i potvrdili. Vrhunac koji je pokazao koliko je ozvučenje bilo loše je nastup ženskog zbora u stavku Floret silva nobilis (dio »Eia, quis me amabit?«) u kojem smo čuli baš sve što ne treba, a to je ironično prepoznao i slučajni galeb u letu koji je odgovorio na takav zvuk svojim glasanjem.

Impozantni zbor

Vezano, pak, na nepostojanje dječjeg zbora (barem je to moguće pronaći u Rijeci!), pristupilo se kompenzacijskoj mjeri da tu dionicu izvedu soprani, što nije neuobičajeno, ali onda bi to trebali biti odabrani glasovi u manjem sastavu, bez ovećeg vibrata s ciljem stvaranja boje dječjih glasova. Solisti koji su bili postavljeni naprijed također su bili pred mikrofonima, ali je nekima okretanje glave dramatično mijenjalo jačinu zvuka pa se i tu pojavljuje prostor za napredak.

Razlog zbog kojeg treba isticati sve ove nedostatke je što se nekako iza sve te fasade dalo zaključiti kako je ansambl ipak pripremljen i dobro uvježban. Osim toga, impozantno je izgledao zbor s više od stotinu pjevača jer su snage udružili Riječki operni zbor (zborovođa Matteo Salvemini) i Akademski zbor »Ivan Goran Kovačić« iz Zagreba (zborovođa Ivan Šćepanović). Unatoč svemu, orkestar s koncertnom majstoricom Vivijanom Roginom jednako tako čvrsto i aktivno pristupio je izvedbi koja nije imala nikakvih većih problema i oscilacija. Dapače! Kao treći važan segment ističu se solisti od kojih su neki bili pravo ugodno iznenađenje. Osim tradicionalno dobrog, i za ovu solističku dionicu iznimno senzibilnog Roberta Kolara, koji je pokazao sve što treba, iznenađenje koncerta bila je Karla Mazzarolli kao sopran fenomenalnog karaktera, dobre kontrole i vrlo ugodne boje glasa što je za ovu dionicu iznimno važno. Također, u stavku Dulcissime Mazzarolli je pokazala i ogroman opseg glasa dosegnuvši visoke tonove bez ikakvih problema te je time postala jedna od rijetkih koja ovu dionicu uopće može i izvesti. Svakako je odluka da je se uvrsti u solističku postavu ovoga koncerta bila više nego ispravna, a što potvrđuju i izvedbe stavaka Stetit puella i In trutina.

Tenor Krešimir Škunca imao je najzahvalniju ulogu s obzirom da nastupa samo u jednom stavku koji je teško izvesti pa se često, što je i ovdje bio slučaj, pristupa kombinaciji falseta i punog glasa. Škunca je to odradio dobro, obilno koristeći blagodati mikrofona, a preporučuje se bolje promišljanje i veća kontrola glasa u trećoj frazi svake strofe. Kritika solistima može se uputiti zbog neprestanih ulazaka i izlazaka s koncertnog prostora, što možda i nije bilo nužno u skladbi koja traje oko sat vremena. Valjalo je promisliti da te smjene, ako su i potrebne, budu na mjestima završetka većih cjelina, a svakako ne za vrijeme stavka koji pjevaju drugi ili, još gore, odlaska sa scene prije završetka jedinog stavka u kojem se sudjeluje.

Riječke snage

Dirigent Ivan Šćepanović iz Zagreba pripada mlađoj generaciji dirigenata koji je ovoj izvedbi pristupio energično, a vidjelo se i da poznaje partituru. Prava tajna leži u činjenici da je Šćepanović ujedno i zborovođa te je koncertom ravnao s tog aspekta koji mu daje jedinstveni uvid u ovu skladbu i zbog koje »u dušu« poznaje sve dionice, tekst i ostale glazbene sastavnice. Ipak, vjerojatno u želji da ostavi vlastiti trag u interpretaciji odlučio se na neka manje tradicionalna rješenja koja mogu zvučati pomalo nezgrapno (poneke stanke, nešto brža tempa zbog kojih izostaju naznačene promjene tempa, manje protočan accellerado u stavku Tempus est iocundum i sl.). Izgovor latinskog teksta valjalo bi također provjeriti, posebno pri izvedbama u Rijeci u kojima mnogi poznaju i govore talijanski pa tradicionalni izgovor nije uvijek bio primijenjen pravilno. I konačno, stavci koji idu attacca trebali bi se tako i izvoditi, ako ništa drugo onda da se publici koja još nije naučila da se između stavaka ne plješće ne da prilika da uroni u nepotrebne izljeve oduševljenja.

Zaključno, koncert je održan i nije bio loš. Međutim, treba reći da je održan usprkos cijelom nizu nekih loših odluka. Posebno je važno istaknuti kako su na sceni, osim gostujućeg zbora i dirigenta iz Zagreba, zapravo stajale domaće, riječke snage! Šteta je, stoga, što se nije iskoristio i onaj preostali, a postojeći dio tih istih snaga, kako bi rezultat mogao biti onakav kakav zaslužuje publika, grad Rijeka i festival Riječke ljetne noći.