U tijeku je 75. izdanje Filmskog festivala u Cannesu koji se nakon prošlogodišnjeg pandemijskog termina u srpnju vratio u svoje tradicionalne svibanjske dane. Korona više nije glavna tema, a novo je to što se i Cannes, kao i mnogi drugi, pridružio bojkotiranju Rusije zbog njezine invazije na Ukrajinu.

Umjetnički direktor festivala Thierry Frémaux najavio je da neće pozvati službenu rusku delegaciju, ali je zadržao pravo da u program uvrsti ruske redatelje. Tako je ruski redatelj Kiril Serebrenjikov uvršten u službeni program sa svojim filmom »Žena Čajkovskog«, a Frémaux je naglasio da Serebrenjikov za taj film nije dobio državna sredstva. Ovaj ruski redatelj inače je treći put u Cannesu, u Rusiji je dvije godine bio u kućnom pritvoru, a trenutačno živi u Njemačkoj. »Ne ratu!«, poručio je Serebrenjikov nakon prikazivanja njegova filma »Žena Čajkovskog« koji se natječe za Zlatnu palmu, dodavši: »Potpuno sam siguran da su kultura i ljudi u kulturi kadri zaustaviti ovaj rat u Ukrajini… Taj kraj će doći, on će doći u jednom trenutku i onda će biti mir.« Inače, svečano otvorenje 75. kanskog filmskog festivala obilježila je videoporuka ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskoga.

​Prema pisanju Deutsche Wellea, neslužbeno se među sudionicima čuje da je maksimalistički ukrajinski zahtjev glasio da se »ruski jezik uopće ne čuje na festivalu«. »Prije toga je organizator izašao ususret zahtjevu ukrajinskog ministarstva kulture i isključio s festivala ne samo službene ruske predstavnike, već i filmske kritičare i novinare. Sudjelovanje ruskog redatelja Kirila Serebrenjikova samo je donekle promijenilo tu poziciju. Na osnovi ovih odluka čuveni ruski filmski kritičar, koji inače potječe iz Lavova, Andrej Plahov, neće moći u Cannes.

On je na svom profilu na Facebooku reagirao suvereno: »Možda moramo zaista shvatiti što znači biti građanin jedne agresorske zemlje.« »Nultu toleranciju« prema svemu ruskom ne dijele ni svi stvaratelji iz Ukrajine. Jedan od najpoznatijih ukrajinskih filmskih djelatnika, Sergej Loznica, još u ožujku je reagirao na paušalni bojkot ruskih filmova: »To što se događa je strašno«, rekao je on u intervjuu za jedan filmski časopis. »Ali ja apeliram na sve da ne upadnu u ludilo. Ne smijemo suditi o ljudima na osnovi njihovih putovnica, već na osnovi njihovih djela.« To držanje je Loznici donijelo isključenje iz Ukrajinske filmske akademije, koja je osnovana 2017. Njegov film »Prirodna povijest destrukcije« bit će prikazan u posebnom programu, pišu Julia Hitz i Anastassia Boutsko za DW.

Na programu ovogodišnjeg Cannesa je i film »Mariupolis 2« Mantasa Kvedaravičiusa, kojega su u travnju u Mariupolju ubili pripadnici ruske vojske. Njegova zaručnica Hanna Bilobrova, koja je bila s njim na licu mjesta, uzela je snimljeni materijal i zajedno s montažerkom Dunjom Sihov napravila dokumentarac izuzetne aktualnosti. Festival je priopćio da se film mora predstaviti u Cannesu, pa ga je naknadno uvrstio u program. U sporednom festivalskom programu »Poseban pogled« film pod naslovom »Vizija leptira« izaziva veliku pozornost. Snimio ga je mladi ukrajinski redatelj Maksim Nakonečnji i završio prije rata. On pripovijeda »tvrdu, nadrealističnu priču Lilje, koja se poslije zarobljeništva kao pilotkinja očajnički pokušava vratiti normalnom životu«, kaže redatelj. »Nažalost, moj film je bio predosjećaj rata«, dodao je Nakonečnji. Od početka ruske invazije on je na frontu s oružjem i kamerom. Kaže da će od toga nastati dokumentarni film. Osim koproducentice Anite Juka, na filmu su radili i mnogi drugi hrvatski filmaši. Uloge, između ostalog, nose Daria Lorenci Flatz i Edvin Liverić. Montažer filma je Ivor Ivezić, asistentica montaže Doris Dodig, a supervizor montaže Vladimir Gojun. Proces montaže odvijao se pod okriljem kuće 4Film u Zagrebu.

Za Filmski festival u Cannesu kaže se da mu je oduvijek bila ambicija biti i glamurozan i političan. Kako čitamo u hrvatskoj Filmskoj enciklopediji, riječ je o najpoznatijem i najutjecajnijem filmskom festivalu u svijetu uz one u Berlinu, Veneciji i Moskvi. Festival u Cannesu ima svoje korijene u kasnim 1930-ima kada je Jean Zay, tadašnji ministar nacionalnog obrazovanja Francuske, na prijedlog Philippea Erlangera i uz podršku Britanaca i Amerikanaca, osnovao međunarodni kinematografski festival. Utemeljen je 1939. godine, ali se zbog izbijanja Drugog svjetskog rata prvi put održao tek 1946. U to vrijeme bio je uveden princip jednakosti, sa žirijem sastavljenim od samo jednog predstavnika po zemlji. Festival nije bio održan 1948. i 1950. zbog nedostatka sredstava i sukoba u francuskoj filmskoj industriji. Iako je na samom početku francuska želja bila da se festival održava u jesen kako bi se natjecali s filmskim festivalom u Veneciji, 1951. je Cannes pomaknuo održavanje u proljeće kako bi izbjegli ovaj sukob. Nemiri i studentske demonstracije doveli su do prekida festivala 1968. godine.

Dana 19. svibnja 1968. festival je bio obustavljen, budući da su neki redatelji, kao što su Carlos Saura i Miloš Forman, povukli svoje filmove iz konkurencije. Louis Malle je zajedno s grupom redatelja zauzeo veliku salu Palaisa i prekinuo projekcije u znak solidarnosti sa štrajkom učenika i radnika koji su se održavali širom Francuske, i u znak protesta zbog smjene tadašnjeg predsjednika Cinémathèque Française.
Vrijednost festivala u Cannesu godinama se potvrđuje u otkrivanju ili najavi novih vrijednosti u čitavoj svjetskoj kinematografiji. Upravo u Cannesu najavljeni su francuski »novi val«, uspon sovjetskog filma 1950-ih godina, pojava poljskog poslijeratnog filma, južnoamerička kinematografija, novi njemački film i tako dalje. Godine 1955. stvorena je Zlatna palma, koja je zamijenila Grand Prix du Festival koja je bila dodjeljivana sve do te godine. Dolores del Rio je 1957. bila prva žena član žirija kao član Sélection officielle. Marché du Film ili Filmski market je osnovan 1959., dajući festivalu komercijalni karakter i olakšavajući razmjenu između prodavatelja i kupaca u filmskoj industriji.

Danas je to prva međunarodna platforma za filmsku trgovinu. Tjedan međunarodnih kritičara uveden je 1962., a osnovala ga je Unija francuskih filmskih kritičara kao prva paralelna sekcija filmskog festivala. Njihov cilj je bio da se prikažu najbolja djela redatelja iz cijelog svijeta, a da ne podlegnu komercijalnim stremljenjima. Tijekom 1970-ih dogodile su se važne promjene na festivalu. Robert Favre Le Bret je 1972. imenovan novim predsjednikom, a Maurice Bessy generalnim direktorom. On je odmah uveo važnu promjenu u odabiru filmova sudionika. Sve do tog vremena, u različitim zemljama birani su filmovi koji su bili predstavljani na festivalu. Bessy je osnovao jednu komisiju za odabir francuskih filmova, a drugu za odabir stranih filmova. Gilles Jacob je 1978. preuzeo poziciju predsjednika i uveo je nagradu Camera d’Or, kao i sekciju Un Certain Regard. Ostale promjene su bile smanjenje duljine festivala na trinaest dana, čime se smanjio broj odabranih filmova; također, do tada su žiri činili filmski akademici, a Jacob je počeo uvoditi ličnosti i profesionalce iz filmske industrije. Nova, mnogo veća palača Palais des Festivals et des Congrès je izgrađena 1983. i postala je novi domaćin festivala. Dobila je nadimak »Bunker« što je izazvalo brojne reakcije protiv toga. Tek 1995. Gilles Jacob je osnovao posljednju sekciju službenog izbora: la Cinefondation. Njegov cilj je bio da podrži stvaranje filmske umjetnosti u svijetu i da pridonese ulasku novih pisaca scenarista u krug slavnih ličnosti.

Filmski festival u Cannesu postao je važna reklama za europske filmove. Jill Forbes i Sarah Street tvrde u knjizi »Europska kinematografija: Uvod« da je Cannes postao izuzetno važan za kritičke i komercijalne interese te za europske pokušaje prodaje filmova na osnovi njihove umjetničke kvalitete. Forbes i Street također ističu da, zajedno s drugim festivalima kao što su Filmski festival u Veneciji i Berlinski filmski festival, Cannes nudi priliku da se prikaže slika jedne zemlje i filma i općenito njeguje ideju da je europska kinematografija »umjetnost«.

Osim toga, s obzirom na snažnu izloženost medijima, na festivalu prisustvuju mnoge filmske zvijezde i popularno je mjesto za filmske producente koji lansiraju njihove nove filmove te ih pokušavaju prodati distributerima koji dolaze iz svih krajeva svijeta.