Ove godine navršile su se 130. godišnjica rođenja i 60. godišnjica smrti Andréa Bretona. Ovaj francuski pjesnik, pripovjedač i esejist rođen je u Tinchebrayu 19. veljače 1896., a preminuo je u Parizu 28. rujna 1966. godine. Studirao je medicinu i psihijatriju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, od 1916. radio je u vojnom neuropsihijatrijskom centru u Saint-Dizieru, gdje se susreće sa psihičkim poremećajima i upoznaje sa psihijatrijskom praksom, a posebno, preko knjiga doktora Emmanuela Jean-Baptistea Josepha Régisa i doktora Babinskog i s Freudovom psihoanalizom i metodom »slobodnih asocijacija« koju pokušava primijeniti na oboljelim vojnicima. U vojnoj bolnici u Nantesu upoznaje Jacquesa Vachéa, mladića poremećenog uma, čiji antidruštveni stavovi i prezir prema etabliranoj umetničkoj tradiciji snažno utječu na Bretona.

S Louisom Aragonom i Philippeom Soupaultom osnovao je dadaistički časopis Littérature, na stranicama kojega je 1920. objavio tekst »Magnetska polja«, prvo ostvarenje nadrealističke tehnike »automatskog pisma«. Kad se dadaistički pokret premješta u Pariz s Tristanom Tzarom i Francisom Picabijom, Breton mu se pridružuje i Littérature postaje njegovo glasilo. Međutim, vrlo brzo se odvaja od dadaizma i oko sebe okuplja nekoliko istomišljenika: Paula Éluarda, Benjamina Péreta, Louisa Aragona, Philippea Soupaulta, Roberta Desnosa i druge. S njima organizira seanse automatskog govora i budnih snova koje promatra kao neku vrstu medija za istraživanje podsvjesnog.

Godine 1924. objavljuje Nadrealistički manifest kojim formalno otpočinje nadrealistički pokret. Piše niz automatskih tekstova i pjesama kao primjer metode automatskog pisanja. Krajem godine osniva časopis Nadrealistička revolucija (La révolution surréaliste). U tri Manifesta nadrealizma (1924., 1930., i 1942.) nadrealizam određuje kao misao oslobođenu kontrole razuma te estetskih i moralnih preokupacija. Kao glavni teoretičar smjera preuzeo je pojam surréalisme od pjesnika Guillaumea Apollinairea, koji se smatra pretečom, pa i začetnikom nadrealizma, koji su nešto kasnije kao književni pravac zasnovali njegovi prijatelji i istomišljenici. Nadrealizam je umjetnički pokret nastao u Parizu, koji se razvijao neposredno iz talijanskog metafizičkog slikarstva i dadaizma. Pojam »nadrealizam« izveden je iz francuskih riječi »sur« (na, gore) i réalisme (realizam, stvarnost). Doslovni prijevod je »iznad ili izvan stvarnosti«. Nadrealisti su imali za cilj doći do nesvjesnog i pomiješati logično s iracionalnim, snom i stvarnošću kako bi stvorili novu hiperstvarnost. Nadrealistički umjetnici koristili su fantazije, mitove i slike snova za stvaranje djela; eksperimentirali su nizom medija i inovativnih procesa na nekonvencionalne i simbolične načine kako bi istražili unutarnje funkcioniranje svojih umova. Doprinosi nadrealizma odigrali su značajnu ulogu u povijesti umjetnosti utječući na brojne kasnije umjetničke pokrete, a njihov je rad i danas relevantan. Manifesti nadrealizma imali su znatan utjecaj na cjelokupni razvitak modrene književnosti, donoseći, među ostalim, avangardne zahtjeve za osporavanjem svake tradicije.

Kao i futuristi, nadrealisti su prezirali sve zakone i ustaljene običaje, ali umjesto borbi s društvom, okrenuli su se od stvarnosti i usmjerili svoje napore istraživanju ljudskog duha za koji su smatrali da je potisnut i ugušen društvenim pritiscima. Breton je definirao nadrealizam kao »čist psihički automatizam kojim se želi izraziti, bilo usmeno, bilo pismeno, bilo na neki drugi način, stvarno djelovanje misli. Diktat misli, u odsustvu svake kontrole koju bi vršio razum, izvan svake estetske ili moralne preokupacije«.

Breton je 1928. objavio poetski roman »Nadja«, koji je najpoznatiji i najbolji primjer nadrealističkog romana, a bogato je ilustriran nadrealističkim crtežima i fotografijama. Sljedeće djelo »Bezgrešno začeće« (1930., s Paulom Éluardom) temelji se na istraživanju različitih tipova mentalnih poremećaja. U knjizi »Luda ljubav« iz 1937. problematizira jednu od glavnih nadrealističkih tema – odnos sna i jave. Godine 2004. »Ludu ljubav« objavio je riječki Adamić, s predgovorom prevoditeljice Višnje Machiedo. Između ostalog ona je napisala: »Obuzet drevnim predajama o prvobitnom androginu, André Breton vjeruje u mogućnost potpunog sjedinjenja muškog i ženskog bića, ako su posve slobodno izabrala jedno drugo. Nadrealizam i nije težio drugom, po njegovu mišljenju, doli ‘ponovnoj uspostavi prvobitnog androgina’, to jest njegovom ‘poželjnom i opipljivom utjelovljenju kroz nas’, u ime čega Breton postaje s vremenom najupornijim (barem teorijskim) zagovornikom tzv. izborne ljubavi. Riječ je o jedinstvu tjelesne i duhovne ljubavi.«

Uz mnoge zbirke pjesama, napisao je i više teorijskih djela: »Nadrealizam i slikarstvo« (1926.), »Što je nadrealizam?« (1934.), »Geneza i perspektive nadrealizma« (1941.). Dok je u prozi nešto bliži klasičnom izrazu, u pjesništvu se odlikuje iracionalnim zamahom, baroknim obiljem metafora, snažnom sugestivnošću te koketiranjem s podsviješću i okultizmom. Uvelike je zaslužan za širenje nadrealističke poetike. Glavni je teoretičar nadrealizma, koji je ustrajao na prvotnoj liniji, raskrstivši s većinom svojih negdašnjih prijatelja.

Godine 1941. Breton se sklanja u Ameriku, nakon što je Pétainova cenzura zabranila njegovu »Antologiju crnog humora«. U Pariz se vraća 1946. godine, a sljedeće organizira međunarodnu izložbu nadrealizma. Pridružio se Fracuskoj komunističkoj partiji 1927. godine u želji da poveže psihoanalizu i marksizam. Tu težnju izražava u Drugom manifestu nadrealizma 1929. godine. Tekst »Spojene posude« iz 1932. pokušaj je spajanja istraživanja nesvjesnog s društvenim angažmanom. Međutim, Breton nije mogao prihvatiti podređivanje poetskog stvaranja ideološkim ciljevina, i napušta Partiju 1935. godine, žestoko kritizirajući socijalistički realizam. Svojim idejama ostaje vjeran i kad se nadrealistički pokret raspada i kada se dio nadrealista na čelu s Aragonom priklanja partijskim zahtjevima.

Godine 1938. prihvaća zaduženje od Francuske vlade i putuje u Meksiko. Na tamošnjem sveučilištu Breton sudjeluje na konferenciji o nadrealizmu. U Meksiku upoznaje Trockog s kojim piše Manifest za nezavisnu revolucionarnu umjetnost, koji potpisuju Breton i Diego Rivera. S Marcelom Duchampom nastavlja intenzivnu nadrealističku djelatnost. Plod te djelatnosti je i hermetički poetski roman »Tajna XVII« (1947.), neka vrsta sume njegova životnog i stvaralačkog iskustva.

Od ožujka do lipnja 1952. godine André Parinaud je na francuskom radiju vodio seriju razgovora s Andréom Bretonom koji su bili posvećeni njegovom djelu i nadrealizmu. Razgovori su bili organizirani kronološki tako da se Breton prisjeća i priča o svom životnom i umjetničkom putu počevši od 1913. godine, a svaki razgovor je započinjao jednim Bretonovim poetskim ili proznim tekstom koji je odgovarao evociranom razdoblju. Knjiga »O nadrealizmu« predstavlja transkript ovih radijskih razgovora. Prvi put je objavljena u Francuskoj 1952. godine. Ona ne samo da predstavlja svojevrsnu Bretonovu umjetničku autobiografiju, već pruža i dragocjen dokument za povijest nadrealizma i drugih umjetničkih pokreta prve polovine 20. stoljeća, povijest ispričanu iz ugla svjedoka i jednog od njezinih najvažnijih aktera. Na kraju svojih ispovijesti u ovoj knjizi Breton kaže: »Govoreći u Americi, 1942., studentima na Sveučilištu Yale, istaknuo sam: ‘Nadrealizam je rođen kao potvrda bezgranične vjere u duh mladosti.’ Te vjere se, sa svoje strane, niti jednog trenutka nisam odrekao… U mojim očima, u pitanju su bile moje mogućnosti da ne iznevjerim ljudsku pustolovinu.« U svojem je manifestičkom tekstu Breton je napisao i sljedeću rečenicu: »Neće nas strepnja od ludila natjerati da spustimo na pola koplja zastavu mašte.« Kraj Drugog svjetskog rata označio je početak kraja nadrealizma koji je kao pokret prestao postojati oko 1960. godine.