U Gradskoj galeriji Crikvenica izložena su djela velike umjetnice, kraljice hrvatskog nadrealizma, Nives Kavurić-Kurtović. Kustosica izložbe Branka Arh s umjetnicom se poznavala dugi niz godina, a tajna nit njihovog razumijevanja i danas se nastavlja. Suradnja je započela još 1994. godine kad su radovi Nives Kavurić-Kurtović bili izloženi u tadašnjoj riječkoj galeriji »Arh«. Osim kroz izložbe surađivale su i na drugim projektima, pa su primjerice Brankine zbirke pjesama ilustrirane Nivesinim crtežima.
Kroz njihova druženja, telefonske razgovore, susrete, riječka je galeristica konstantno bilježila misli i promišljanja umjetnice, a bilješke i danas čuva.

Posebno za ovaj razgovor odlučila ih je podijeliti s nama kako bi nam utkane u njene odgovore što bliže predstavila umjetnicu. Spomenimo i da su u crikveničkoj Gradskoj galeriji prvi put izloženi rani radovi velike umjetnice koji su nastali u razdoblju od 1964. do 1966. godine. Riječ je o slikama manjih formata, do sada nepoznatima široj javnosti. Organizatorica izložbe, povjesničarka umjetnosti Branka Arh, objašnjava kako su upravo ta djela označila i njezin kasniji put. Osim tih ranih radova, izložena su i poznata viseća platna, čudesne Nivesine »Prostirke«. Kustosica Branka Arh, koja je s umjetnicom surađivala dugi niz godina, izložbu je nazvala »Letači usahlih krila«.

Početak suradnje

Zašto »Letači usahlih krila« ?

– Tako glasi naziv jedne prostirke izložene na ovoj izložbi. Čudnovata bića visina koja nastanjuju njezine slike, ne treba mjeriti našom logikom. Izobličena u preobrazbama, izmiču našim mjerilima, nemoguće ih je definirati i odrediti riječima jer znače stanja, zagledanja u mrak podsvijesti, u ponore i strahove tjeskobna bića. Sami u sebi moramo znati odgovor na pitanje, hoće li letač usahlih krila moći uzletjeti ili će pasti?

Za umjetnicu vas vežu brojna sjećanja. Kako je započelo vaše druženje, odnosno suradnja?

– Započelo je jednostavno: godine 1994., u vrijeme Domovinskog rata kada su mnoge likovne manifestacije u Hrvatskoj zamrle ili nestale, ponudila sam joj izložbu u galeriji »Arh«. Znala sam da duboko proživljava strahote rata, da je potresena ratnim razaranjima i agresijom na Hrvatsku, da crtežima izražava svoj protest, svoje svjedočenje o razderotinama vremena, zakrpama zbilje i bolnim ravnotežama. Tako je započela naša suradnja – izložba crteža i prostirki pod naslovom »Rasuta tišina. Istražujemo vrijeme u potrazi. Plava bajka« bila je naš prvi stvarni susret.

Rijetki su trenutci kada sam sama sebi moguća… Duh opuštam trenutačno s Camusom, autobiografskim zapisima o stradanjima u Prvom svjetskom ratu, o tužnim ljudima, ali sretnim da besmisao života ima neki oblik lijepoga… Camus, uvijek zatečen tišinom ljubavi koje su uzmicale, bio je u stanju voljeti samo ono što mu je bilo sudbinski namijenjeno (majka).

U stvarni susret utkali ste brojne suradnje. Kakva je umjetnica bila kao osoba? Je li bilo jednostavno dogovoriti izložbu?

– Nives mi je pristupala srdačno i otvorena srca. Suradnja se nastavila izložbom u hotelu Adriatic u Opatiji te izložbom u Novom Vinodolskom pod nazivom »S pahuljom u oku – pokrov na duši« održanom u galeriji Turnac 1996. Fascinacija krhkom pahuljom koja živi samo svoj trenutak, dovela ju je do cjeline u kojoj se prepustila krtosti gužvanog papira. Tada joj je trebao neposredni dodir materije, taktilitet krtog bezvrijednog papira koji ima teksturu i boju..

Sjećate li se nekih osobitosti, komentara, dojmova… Nešto što joj se posebno svidjelo?

– Svidjelo joj se tada što sam umjesto uobičajenog predgovora za katalog napisala poetski zapis, lirsku interpretaciju izložbe. Prisjećam se da je rekla: »Da, sada sam sklona tihovanju. Čovjek se osjeća zaštićenim kad zna da vas netko slijedi.«

Veza s Rijekom

Izlagali ste njezine radove i u svojoj bivšoj galeriji »Arh«. Je li osobno dolazila na otvaranja?

– Da, došla je na izložbu »Rasuta tišina. Istražujemo vrijeme u potrazi. Plava bajka« 1994., na izložbu u hotelu Adriatic, Opatija, 1994. i na izložbu »S pahuljom u oku, pokrov na duši« u galeriji Turnac, Novi Vinodolski, 1996. Na ostale izložbe više nije mogla dolaziti zbog zdravstvenih poteškoća. U galeriji »Arh« priredila sam još dvije njezine samostalne izložbe: 2004. izložbu slika »Vrsta koja izumire« i 2008. izložbu slika »Talac sudbine«. Tada je govorila: »Boja nije moja jača strana. Boja može prikriti stanje, razveseliti, ublažiti. To mi sada treba.

Prije gotovo nije počeo dan bez crteža, sad ga se gotovo plašim.« Znamo da je Nives crtežom najbolje strukturirala vlastita stanja, tjeskobne strahove i nemire. Ali ja volim i njezine slike i boju u njima. One nose dah opore tuge, svakom segmentu stvarnosti dodala je osobnu bol. Boje su joj došle kao uzimanje zraka da bi se oslobodila težine, vinula u visine.

Čovjek ne može ostati na dnu. Čini se da mi zajedno gradimo neku duhovnu vertikalu. Najprije kao da je sve nepovezano, slučajno, a onda se otvore prolazi kroz koje teče ta energija koja nas povezuje, duh koji teži visinama. Ako život ostane bez zapisa dobroga, onda više nema ničega. (Nives Kavurić-Kurtović, u povodu izložbe »Vrsta koja izumire« u galeriji »Arh«, Rijeka, 2004.)

Kakav je odnos imala prema Rijeci? Voljela je ovdje izlagati, u njezinoj biografiji piše kako je sudjelovala na Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci još od 1968. godine?

– Točno, za Rijeku ju je najviše vezalo sudjelovanje na Međunarodnoj izložbi originalnog crteža. Ali već je 1966. dobila Drugu nagradu za slikarstvo na IV. Biennalu mladih u Rijeci. Slijedile su i druge nagrade: Nagrada IP »Otokar Keršovani« na I. međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci 1968. i Grand prix na 8. Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci 1982. Rado se prisjećala i Malog salona gdje je prvi put izlagala prvi svitak »Zarolan životom«. Uvijek je sa zanimanjem propitivala riječku likovnu scenu.

Zapisivali ste njezine misli, poznavali ste je kao umjetnicu i kao osobu. Što vam je posebno privlačilo pažnju u vašim susretima?

– Umjetničko i osobno bilo je nedjeljivo, barem u mojemu viđenju i doživljavanju. Svaka njezina slika i svaki njezin crtež i svaki njezin rukopisni zapis na slici i crtežu, sve je to bila ona, sve je to proizašlo iz nekog kutka njezine složene osjećajnosti. I sve se uvijek ozbiljno i obzirno iščitavalo. S velikim uvažavanjem i razumijevanjem čitala je Kafku, Sartrea, Becketta, Camusa. U predgovoru izložbe slika pod nazivom »Vrijeme napuštanja, još ne i prepuštanja« u Gradskoj galeriji Labin 2015., pisala sam o njezinom prijenosu literature u slikarstvo, o prisnom prožimanju s književnim likom, o tome kako je svim svojim bićem na Ofelijinoj strani, ne na Hamletovoj.

Bila je uvjerena da je žrtva Ofelija, a ne Hamlet. Vođena literaturom koja nosi ideju o nečemu što je štiti, izrazila je likovnu mjeru svoje stvaralačke imaginacije. Buketićem suhog cvijeća uz lik mrtve Ofelije, kolažiranim dodatkom realnosti, likovnom akcijom koja ima svoju težinu razloga, usmjerila je gledatelja slike na doživljaj, ne na promišljanje. Nives je neprestano nastojala životu dati oblik koji nosi ljepotu i sklad.

Čovjek strepi od života, stalno hoćeš ponoviti neponovljivo i nepomirljivo, iz ničega dokučiti smisao. Gledala sam Bergmanov »Sedmi pečat«, film koji nosi cijelu harmoniju svijeta. Bergman i Michelangelo dva su najbolja filmaša, njihovi filmovi imaju značaj umjetnosti… Možete li vi vidjeti neka vrata kroz koja će se današnja umjetnost provući, naći neki izlaz s pokrićem, što se zapravo događa i događa li se uopće nešto? Kafka nije nudio sadržaj, ništa nema smisla ako se traži sadržaj, ali svaka njegova rečenica ima duboke razloge.

Beckettovi dijalozi su besmisleni ako se ne uđe u dubinu razloga. Danas je cijeli život nekakav šou s vrijednostima koje bliješte pa imamo osjećaj punine, a sve skupa je kao veliko posluživanje koje ima klisko tlo i malo potrebe za mislećim. (Nives K. K., 30. kolovoza 2014.).

Izložba »Zarolan životom«

Zvuči kao da je željela ispraviti Shakespearea, pobijediti, nadvladati ljudsku tragediju?! Rekla bih i da su joj djela bila upravo takva, brutalno istinita, stvarna, ali i optimistična. Je li njezino djelo »Zarolan životom« prikaz njenog životnog stava?

– Važno joj je bilo baš to, doživljaj, a ne racionalno promišljanje djela. Bila je uvijek na strani žene… Na dugačkim rolama natron papira predočila je ispovijed stvaralačkog bića, negdje mučnu, tjeskobnu, negdje ironičnu, duhovitu, ali uvijek duboko iskrenu. Zasićenu znakovima zbiljskog života i zapisima riječi, rečenica, slogana, misli, komentara koji su uvijek bili misao vodilja u iščitavanju slike, ali i vizualni dio kompozicije. Roladu je stvarala noćima, klečeći na podu. Tako je bila bliža slici, zapravo je postala dijelom slike. Tako je sliku osjećala tijelom, tako je uranjala u podlogu, ulazila u sliku da bi je osjetla ne samo duhom, već i kretnjom tijela.

Izložbu svitaka »Zarolan životom« u Galeriji Kortil u Rijeci, 2017., nažalost, nije doživjela. A baš je ta izložba potvrdila njezine riječi: »Izložba treba biti događaj, baš događaj. Kada ljudi stvore atmosferu koncentracije. Osjećaj da još postoji nekakva os, pobožna atmosfera…«

Osim na izložbama, surađivale ste i u zajedničkim projektima. U vašim zbirkama poezije nalaze se njezini crteži. S umjetnicom ste imali i iskustvo suautorstva?

– Zaključile smo da nekako »pokrivamo« jedna drugu. Njezini crteži prate moje četiri zbirke pjesama: »Uan«, »Htu i Nei«, »Topot. Tko kome dolazi«, »Z«, ali ne kao ilustracije, već kao ravnopravni čimbenici knjige. Na isti način moj predgovor prati njezine Dnevničke crteže u knjizi »Tko to govori zar zar!!!«. Lik Uana je uz crteže dobio i sliku u akrilu na dasci pod nazivom »Pozdrav s one strane«. Z-u je uz crteže posvetila i sofisticirani mini-esej.

Govorila je o njemu: »U jednoj istoj koži vječna potraga i nemoć, prekrasna sjedinjenja, tragati da bi se sačuvalo nešto što više nije moguće, nema svoje realne ograde.« Dragocjena mi je bila spoznaja da je mogu čuti, da mogu biti u njezinoj duhovnoj blizini i sudjelovati u djeliću njezinog beskrajnog svemira.
Lijepo je to širenje svijesti komunikacije, knjiga kao autentični glas dvoglasja…

Jesu li njena djela imala »posljedicu«, nastavke u vašem pisanju?

– Predgovor Dnevničkim crtežima »Tko to govori zar zar!!! pisala sam prepuštajući se diktatu crteža koji su nastajali u predasima, kao uzimanje daha, na kuhinjskom stolu, ne za javnost, već kao intimno bilježenje misli. Crtom je sabirala zagubljene misli, povezivala komadiće realnog i irealnog, titraje tjeskobnog bića. Sustavom odlučnih, brzih, odrješitih poteza, oštroga grafizma tvrdih rubova, zgrčenih ubrzanja, razarajućih poteza koji stvaraju gotovo urezotine, događale su se likovne senzacije koje su zapravo stanja. Zajedno smo gradile ovaj tekst, moja rečenica proizlazila je iz njezine crte.

Ritam rečenica i riječi nastojala sam uskladiti s ritmom njezinih linija, to jest s unutrašnjim pulsom kojim je disala i stvarala. Svakom crticom braneći harmoniju svijeta i suštinu crteža.

Kako sam je primila u ruke, osjetila sam da je to nešto što pripada meni, zadovoljstvo konačnim, osjećala sam se dobro sa sobom i onim što radim. Treba čitati vaš tekst da ljudi shvate da ste suigrač, značenje te sekvence da ste zašli ispod mog pera. Najradije bih da se sve pročita u istom frenetičnom ritmu kako je pisano i crtano, s tom vrstom ubrzanja bez daha. Ima riječi kojima mi razdirete dušu. Vi ste pokret ruke i glasovno izrazili, slijedili zvukovlje. Nije to promišljeno, nego doživljeno. Pa to vaše skakanje u metafore…

Susreti i razgovori

Radovi su joj vrlo intimni i zovu na dekodiranje. Vjerujem da se mnogi osjećaju ispred njenog platna kao ispred šalice s talogom za odgonetanje. Detalji su bezbrojni, često koristi motiv ruku, falusa, jednog oka … kako tumačite njena lijepa »čudovišta«?

– U njezinim crtežima i slikama ruke postoje kao misleći, propitujući, provjeravajući, opirući trag. Znakovnim govorom prstiju nude dijalog o dvoje, o životu nutrine, o življenju i umiranju, ali ranjavaju kad postaju kandže. Uvijek su u sinergiji s okom koje zamjećuje ono unutra i ono izvana. Beskrajna je Nivesina vjera u ruku: Kroz cijeli sloj moga rada ruka je bila ta koja je u svojoj taktilnosti provjeravala energiju misli i tražila površinu za odraze. Ona je to nekakvo opredmećenje, materijalizacija energije koja se nakupila u meni, simbiozna veza između misaonih energija i provjere iskustva na taktilnosti. Uvijek je bila moj sudrug, dijaloški partner, propitivač, čak predvodnik misli. Njoj vjerujem, ona zna što hoće, na svoj način je nezavisna – kazala je u jednom intervjuu koji smo tada napravile.

Neke nasukanosti nemam potrebu izreći, vrijeme pritajenosti, sretna da imam impuls ruke koja sama stvara.

Posjećivali ste je do samog kraja. Koji vam se susret najdublje urezao u pamćenje?

– Susret vezan uz izbor crteža za moju zbirku »Z«, u kolovozu 2015. Nives u svojoj sobi s pogledom na vrt. Ležala je na krevetu, ravne kose zategnute u rep, s osmijehom sjetnim i ozbiljnim. Koliko je mudrosti, upita o životu, umjetnosti i smislu stvaranja bilo u njezinim lijepim očima! Bila je tu i boca s kisikom, TV prijamnik, radio, na podu stara (obnovljena i pomno čuvana) očeva kutija u kojoj se nalazi pribor s različitim perima za crtanje, na zidovima tri njezine prostirke, komoda s ladicama koje su toliko pune da ih ne mogu otvoriti, vaza sa svježim cvijećem na stolu… Došla sam u fazu da jedino mogu hvatati trenutke mogućega…

Ja sam sjedila na stolcu ravnih linija. Voljela je jednostavne i čiste stvari oko sebe: guši me puno pojedinosti. Kad gledam kroz prozor u drveće koje se ljulja i lišće koje treperi, u puno odnosa i mijena, smiruje me pogled na stolicu ravnih ploha i jednostavne konstrukcije. Govorila je s predasima, dok je imala daha: »Jedini poriv mi je vrt u cvatu, ruže osvježene kišom… Ne mogu razumjeti, da me jedna žuta ruža na pogrešnom mjestu u vazi, može dovesti do bijesa.« Voljela je ruže, ali ja sam joj donosila bijele lizijantuse (ili japanske ruže, najomiljeniji cvijet u Japanu). Rekla bi: »Naizgled su tako nježni i krhki, a zapravo su izdržljiviji i trajniji od ruža u mojemu vrtu.«

Dodirnula vas je Nives Kavurić-Kurtović baš jako?

– Dragocjeni su mi bili razgovori i susreti s njom. U svom iskrenom davanju životu i čovjeku, ona je obogaćivala svačiji život. Ne u površinskom dijelu, već u dubinskom dijalogu sa samom sobom, u traganjima za odgovorima na pitanja o životu i postojanju. Neizmjerno je bilo bogatstvo njezina svijeta. U njemu je sve moralo imati svoj smisao i razlog. U komunikaciji s njom mogla sam se samo prepuštati tijeku njezinih misli kao što se danas mogu prepuštati svijetu njezinih likovnih prostora.

Bojim se da na koncu ne bih izdala svoj rad, sve što sam do sada napravila. Danas je cijeli život nekakav šou s vrijednostima koje bliješte pa imamo osjećaj punine, a sve skupa je kao veliko posluživanje koje ima klisko tlo i malo potrebe za mislećim. Svoje sadašnje rebuse rješavam bez pravih odnosa. Živim u prostoru u kojemu ne raspolažem tijelom, a još uvijek bih htjela dokučiti smisao. Možete li vi vidjeti neka vrata kroz koja će se današnja umjetnost provući, naći neki izlaz s pokrićem, što se zapravo događa i događa li se uopće nešto? Jedino umjetnost može spasiti čovječanstvo. Nove tehnologije su civilizacijski visoko, ali su samo čisti marketing i analfabeti u smislu umjetničkog i ljudskog.