Klanjec! Da bi s glavne ceste sišli u Klanjec treba vam zaokrenuti pod oštrim kutom u lijevo, ako dolazite iz Zagreba. Lakše je nastaviti cestom pravo, put Kumrovca recimo, no veliko je pitanje znači li lakše i da je bolje. Uostalom, čim se nos vozila okrene oštro lijevo, eto velikog betonskog potpornog zida i na njemu grafita jasne poruke: »Klanjec, moj grad, tak imam te rad«!

Jerko Marčić i Dunja Bovan – on glumac, a ona producentica u kulturi – nisu se prepali oštra zavoja. Oni su svratili u Klanjec. A onda se dogodilo čudo, ljubav na prvi pogled zbog koje su, ima već skoro godina dana, službeno Klanjčani! Ona

rodom iz Splita, on čovjek ponajprije odan centru Zagreba, zaljubili se u kuću koju je 1937. godine sagradio Albert Novak, kupili je ruševnu, ime joj dali da se zove Kuća Klajn i tu ostali. To, međutim, nije ni »p« od priče koja će Klanjcu, među ostalim, vratiti kino. Elem, što se to treba dogoditi paru umjetnika da otperjaju međ’ brege, pa tamo krenu popravljati zidove i instalacije stare kuće da u nju navraćaju kulturnjaci svih vrsta!? Otprilike ovo…

Veliko k’o poštaUlica je Antuna Augustinčića 1. Tišina je prvo što ‘upada u uši’. Na fasadi kuće piše da je tu nekad bilo kino i pansion. S balkona nas promatraju dva pseća oka. Svila se ona zove, ta što se misli jesmo li vrijedni njena lajanja.

– Eto vas! Sad ću ja dolje – izlazi na balkon i domaćin Jerko Marčić.

– Jerko, pa ovo je veliko k’o, k’o recimo pošta! – u startu mu kazujemo impresionirani gabaritima kuće.

Smije se on, ali zgrada je stvarno veličine pošte, ili mjesne neke škole. Fali joj samo, ovako na prvu, Štef iz Klanjca, onaj kojeg je promovirao Ivo Serdar onomad davno u »Nedjeljnom popodnevu« Televizije Zagreb. Kreće obilazak. U prizemlju je prostor koji trenutno unajmljuje plesna škola. Tu klinci imaju ritmiku, a gospođe Klanjca i okolnih mjesta jednom tjedno vježbaju zumbu. Kako je do granice sa Slovenijom jedno pet minuta automobilom, ne čudi da po svoju dozu zumbe dođu i gospođe iz susjedne nam i prijateljske države. Pitamo Jerka koliko stanovnika broji Klanjec.

– Klanjec ih ima 500-injak, ali s okolnim kvartovima, odnosno selima, ima ih oko 3.000 – kaže Jerko.

S kata se spustiše Dunja i Svila. Jerko iz rukava vadi još podataka o svemu što je kroz povijest u prizemlju bilo.

– Tu je, u nekoliko navrata povijesti ove kuće, bio kafić, kavana. Bili su tu šank, separe i prostor za kartanje – priča Jerko.

Jest, bilo je kartanje, ali bilo je u kući i narodno učilište, hotel Zelenjak, gostionica, tiskara, kino….

– Zapravo je cijelo vrijeme u kući bila edukacija, okupljanje, druženje, stambeni prostori… – ističe Dunja.

Ima kuća sjajnu neku povijest.

– Što god pomislimo da bismo mogli u njoj radit’, to je, u principu, već bilo. I kad god nam tko kaže »mogli bi ovo, ili ono«, to je već tu bilo – smije se Jerko.

Obilazak ide dalje, vidi se da se tu žestoko renovira, baš kao što se, svakim danom više, jednostavno živi i radi. Ide to, štono bi se reklo, ruku pod ruku. U prizemlju, na kontra stranu od plesne dvorane, pravo pravcato kino, sa sjedalicama, pozornicom, platnom i one dvije rupe u zidu kroz koje viri projektor.

Foto Josip Mikačić

– Mi ćemo čupati sve i napraviti multifunkcionalnu dvoranu za probe, predstave, kino… Ideja je da postoji kino u Klanjcu – kaže Jerko.
– Da ponovo postoji – ispravlja ga Dunja.

Crowdfunding kampanja

Jer kino je definitivno zatvoreno 2000. godine. I baš zbog obnove dvorane i predvorja nedavno su oni pokrenuli i odradili crowdfunding kampanju.

– Smatramo da je to najvažnije, da s tim Klanjčane vratimo u kuću, jer kino je i njima najinteresantnije – ističe Dunja.

U Kući Klajn kino je od početka 60-ih. Prije toga je tu bila restoranska sala. Renovirala se dvorana kina početkom 90-ih, tapecirung i ne izgleda loše, ali čupat će se sve da se dobije montažno gledalište. U dvorani dasaka, alata.

– Ideja je da u rujnu otvorimo vrata kina. Naravno, s našim idejama je tako da će mjesec dana vjerojatno biti još mjesec dana – smije se Dunja.

Jerko pojašnjava kako su cijelu kuću i ono što će ona biti podijelili idejno na tri odrednice, u tri smjera; boravak, kreacija, izvedba. U perspektivi bit će tu i kuhinja za one što borave u sobama, a došli su ne bi li recimo snimili album onako kako su to nedavno učinili članovi grupe Orvel.

– Došli su na blef, trebala im je dvorana i čuli su za nas. Montirali su opremu, snimili nekoliko stvari i rekli: »Ok, može! Sutra snimamo ispočetka sve« – priča Dunja.

Sve se pomalo već vrti u željenom pravcu. Jerku i Dunji to je super, taj princip po kojem im netko dođe dati podršku za kakve radne akcije, a onda ostane tu koji dan da na miru snimi album ili ispegla svoj filmski scenarij.

– Na taj način se nekako prebijamo s ljudima. To i ima najviše smisla u ovoj fazi – iskreno će Dunja.

Dobra je zato stvar da su kampanjom prikupili novca koliko će im za uređenje dvorane trebati. Ma, ajmo priču malo vratiti unatrag. Kuću su kupili 2019. godine. Službeno su Klanjčani od veljače 2021. A to kako su tu došli, zapravo je jednostavno.

– I Dunja i ja smo imali želju – s različitim i nejasnim ciljevima – maknuti se iz Zagreba. Prostor je ono što je za mene bilo bitno, kao glumcu i nekome tko radi s ljudima i dramskim grupama. Najveći problem nezavisne scene u Zagrebu je taj prostor koji je nedostatan za toliku količinu ljudi, programa, projekata. Imali smo oboje želju da ljudi k nama mogu doći i stvarati u miru – pojašnjava Jerko.

– Ali bez da smo imali ideju da će to biti velika kuća s kinodvoranom. To nam nije bilo ni u peti! (smijeh) – na to će Dunja.

Dunja je jedino govorila da kuća mora imati balkon, dok je Jerko inzistirao na tome da ima kadu.

– To su nam bili kriteriji – smiju se Jerko i Dunja.

Foto Josip Mikačić

Vođeni time gledali su kuće po Zagorju, da bi čuli za ženu koja ima kuću na prodaju, ali je sve sramežljivo oglasila.

– Tad sam prvi put čula za Klanjec, moram priznati. Došli smo na adresu i vidim nije to baš vikendica, već je kućerina – priča Dunja.
Autobusni kolodvor

Kućerina od 900 četvornih metara!

– Građena je kao autobusni kolodvor. Čovjek koji ju je gradio, Albert Novak, bio je autoprijevoznik. Tu gdje je kinodvorana bila je čekaonica s odvojenim prostorom koji je također služio za kartanje – smije se Jerko.

Uglavnom, vidjeli su veliku kuću, ušli unutra, naletjeli na Štefa koji je tu imao prostorije autoškole….

– Iznenadiš se količinom prostora, ali i tom poviješću. Jako puno je toga što je iz kuće izvađeno, odneseno, ako govorimo o namještaju i nekakvim artefaktima, ali sve je ostalo u nekom vremenu i znaš, osjećaš, da je tu bila neka jako snažna energija koja se događala da bi odjednom stala. Uglavnom, ušla sam u kino i rekla OK – priča Dunja.

Ona koja je puno radila s filmskim festivalima rezonirala je da je glupo propustiti takvu priliku. Sjeli su za stol, na papir posložili razloge za i protiv, ali im je, kaže Dunja, sve vrijeme bilo jasno da moraju barem probati.

– Arhitekti su rekli: »Ako vi nećete kupiti kuću, mi ćemo«. Kazali su da nije to baš kašeta brokava, već da se može nešto napraviti – smije se Dunja.

Godine 2019. još su jednom nogom u Zagrebu, drugom u Klanjcu. Famozna 2020., ta godina potresa i pandemije, ubrzala je sve. Shvatili su da nema smisla plaćati podstanarstvo kada mogu živjeti tu i pomalo sređivati kuću.

– Koji ste film sebi najprije pustili kad ste uselili!? – pitamo bleferski ljubopitljivo.

– Mislim da je »Big Lebowski« – kaže Jerko.

– Bilo je ljeto i bilo je tako vruće u Zagrebu, a tu hlad i kokice – kaže Dunja.

– K’o Tito i Jovanka – smije se Jerko.

Kino, koje Klanjec nema, rezidencija za umjetnike svake vrste, prostor za predstave, festivale… Sve zvuči itekako dobrodošlo i svi su, čini se, željni pomoći, ali ne znaju baš kako. Bolje rečeno, slučaj je ovo za naše zakonodavce i praksu do sada neviđen. Privatni kulturni centar zakonodavcu zadaje problem. Ili, kako to kaže Jerko, problematična je ta regulacija tko su oni i što to traže kao udruga »Kućni kolektiv«. Primjerice, ako oni kao vlasnici kuće iznajme Udruzi kinodvoranu to je jako skupo, a dati je samo na korištenje ne mogu. S druge strane, po Zagorju se i obnavlja nešto domova kulture, ali onih koji su i dalje u vlasništvu općina ili gradova, pa imaju mogućnost apliciranja na europske fondove.

Jerko Marcic i Dunja Bovan
KUCA KLEIN

– Mi smo od Ministarstva kulture dobili neka sredstva za projektnu dokumentaciju, kuća je pod zaštitom jer spada u staru gradsku jezgru, ali do ozbiljnijih sredstva da napravimo sve što smo zamislili teško se može – govori nam Jerko.

Zato je Jerko počeo otkrivati talent za građevinske radove. Nema veze što se ni on ni Dunja s tim nikad prije bavili nisu.

– Glavni projekt, idejni projekt, majstori, potpuno se izbezumiš – priznaje Jerko.

– Ali, dobre ste volje! – primjećujemo.

– Dobre smo volje čim dođemo doma – na to će Dunja.

Njih dvoje su tu u kući Klajn jednostavno doma. Što li su samo na to da je u Klanjcu dom rekli Dunjini Splićani!?

– Moja baka, tatina mama, rođena je u Radoboju i u Varaždinu je provela mladost. Jako je sretna što sam došla u Zagorje i vratila se nekim njenim korijenima. Ali sretni su svi zato što smo mi sretni. Jedino je mami, koja je u Zagrebu, malo teško što sam otišla ‘tako daleko’ – smije se Dunja.

Šetnja kroz povijest

Šetnja kroz kuću šetnja je i kroz povijest. Na zidu i ulaznice za predstave u kinu koje se prvo zvalo Jedinstvo, a onda Martin po legendarnom kinooperateru Martinu Someku. Vidi se i gdje je bila kuhinja restorana, a vide se i plakati s lani održanih predstava, programa. Tamo gdje su uredili ured nekad je bila i tiskara, a u njoj stroj za rezanja papira praktički neuništiv, proizveden u DDR-u. Odnijeli ga jedva, onako teškog, sakupljači željeza. Na zidu i pozivnice za fašničke balove, fotografija prvog lokalnog jazz benda osnovanog tu u kući. A tu je i fotografija koja svjedoči kako je za posjeta Klanjcu, baš tu, u restoranu tadašnjeg hotela Zelenjak jeo i govor držao Josip Broz Tito. Jer bila je kuća nakon rata i internat za djecu s Kozare. Na vrhu kuće, u malom sobičku stolovao je SIZ, Stambeno interesna zajednica. Zanimljivo je, govori nam Dunja, da su svi ti balovi, plesnjaci, organizirani za života Alberta Novaka, bili humanitarnog karaktera. Primjerice, sakupljali su se prilozi u korist društvene knjižnice, pa za uređenje trga…

– Znači, naš autoprijevoznik Albert Novak bio je svojevrsni kulturni mecena – pitamo.

– Tako je. Imao je očito ozbiljnu količinu novca, jer je i kuća ozbiljno sagrađena, tako da se u potresu nije ni zaljuljala – na to će Jerko.

U kući se i stanovalo za socijalizma. Ankica Raškaj je, primjerice, gospođa koja je bila zaštićena stanarka.

– Kada je otišla u mirovinu počela je čuvati djecu, tako da ima nekoliko generacija ovdašnje djece koja su tu odrastala. Jedna Jerkova bivša studentica, naša prijateljica iz Zaboka, došla nam je u posjet i kad je ušla u ovaj prostor stana otelo joj se: »Ajme, pa ja sam tu dolazila na čuvanje!« Svega se sjetila – priča Dunja.

Zdrava logika

Mic po mic eto nas i na onom srednjem katu gdje su Dunja i Jerko svili svoje gnijezdo. Ma i taj njihov dnevni boravak zapravo je prostor za druženje s gostima koji su boravili u kući ili će tek u njoj boraviti. Dok Dunja kuha kavu Jerko stavlja na stol debele fascikle s nacrtima, dozvolama, projektima… Ima zakonodavac zahtjeva koji graniče s zdravom logikom. Ali ljepše je pričati recimo o arhitektima koji su tu imali radionicu pa među ostalim zamislili da ona dvorana u kojoj se pleše u budućnosti bude poput gradskog dnevnog boravka, nešto što veže grad i kuću, da se može s ulice doći, sjesti, pročitati novine. I pola parka pred kućom je njihovo. Tu se lani dogodio program »Kino pred Kućom« i bilo je, kažu, super. Posebice je sreće bilo u djece koja nikada u kinu nisu ni bila. Na tratini, na dekicama koje su se, baš kao ručnici na plažama makarske rivijere, nosile satima prije da se mjesto rezervira, rame uz rame starija generacija koja je u kinu odgledala sve, i djeca koja film na velikom platnu gledala nisu nikad. Šale se zato Jerko i Dunja sami sa sobom, vele da dok svijet srlja u propast oni ulaze u veliku kuću. Na može to na dobro.

– A da vi date zidove poškropit’ čim kontra nevolje!? – predlažemo.

Smiju se, kažu, bila im je prije koji dan u posjet gospođa od koje su kupili kuću, Novakova unuka, pa kazala: »Nemojte se brinuti, mi smo sve ružno odnijeli.« Samo, i njima koji su kuću kupili, i Albertu Novaku koji ju je gradio, slične stvari bile su i jesu na pameti.

– Kad gledate u nekom konstelacijskom nivou, ili simboličnom, Albert Novak je napravio kuću da dovodi ljude u Klanjec. To i mi radimo. On je gradio svratište, da kad dođeš autobusom prespavaš i ideš dalje. Jer Klanjec je bio kotar, jedan od tri u Zagorju – ističe Jerko.

Život na sjeveru

Nije Klanjec mačji kašalj. Zato već ovo ljeto planiraju da im jedna od rezidencija bude ona »Augustinčić u pokretu«. Napravit će, kažu, tečaj i pozvati plesne umjetnike da se pozabave dinamikom Augustinčićevih skulptura.

– To nam je želja, da netko tu dođe, nešto stvori i dio toga ostavi zajednici – ističu.

Ali tko je danas lud da radi za zajednicu?

– Mi očito jesmo – smije se Dunja.

A onda daje najljudskije, lijepo objašnjenje.

– Prvo, nekako smo osjećali da nam je život ovu kuću dao, jer se tako slučajno dogodila, spletom okolnosti, sa svim što je nama interesantno i što bismo htjeli raditi, tako da smo imali osj

ećaj da i mi moramo nešto dati, vratiti. S druge strane, ova kuća je cijelo vrijeme svog postojanja društveno bitna, bitna za zajednicu, pa nam se ništa drugo nije činilo opcija osim da i dalje bude to što je cijelo vrijeme bila, ali sad kroz neku našu estetiku, neke naše pravce i razmišljanja, što se tiče umjetnosti – ističe Dunja.

Daleko od Zagreba nije. Daleko od ničeg zapravo nije. A tu su, primjetili su, druženja kvalitetnija jer nema distrakcija, nema žurbe. Reći će Jerko: »Tu je život na sjeveru.«

Kuća Klajn u Klanjcu, jasno je to, kad-tad će postati centar dobre energije svake vrste, glumilo se tu, gledalo film, plesalo ili jednostavno bilo. Pomoći može svatko da tako bude. Evo su i Glumci iz Zagvozda Vedrana Mlikote donirali štogod, baš kao i neke producentske kuće.- Mislim da ne rade to zato što smo to mi, što nas znaju, već zato jer im se sviđa ova priča, ova ideja i zato što bi njima mogao ovaj prostor nekad koristiti – kaže Dunja, dok Jerko ističe želju da se konačno počne događati ta decentralizacija u kulturi pa da, recimo, netko iz Rijeke dođe tu i igra predstavu.

Lani od svibnja do listopada odigrao se tu program »Dobrodošli Kući« kojim su Dunja i Jerko predstavili svoju ideju Klanjčanima i zajednici. Bit će tog programa i ove godine. I Mladinsko gledališće iz Ljubljane je darovalo predstavu, pa će je doći izvesti. Dunja Bovan i Jerko Marčić kupili su kuću, i kino, i postali Klanjčani. Bude li sreće, bit će tu kulturna meka u koju će se rado dolaziti. Naša kuća u Klanjcu. Oštar zavoj tu nit’ smije, nit’ može bit prepreka.

Cirkus u dvorištu

Prostor kuće i oko kuće vide Jerko i Dunja kao prostor u kojem se otvaraju mogućnosti svima da tu sprovedu u djelo ono što im je interesantno. Tako je Antonia Kuzmanić, koja se bavi suvremenim cirkusom, bila ta koja im je pomogla da naprave program Suvremeno u Zagrebu, da dovedu lani cirkusku grupu iz Francuske koja je u Klanjcu na školskom igralištu imala izvedbu. Lani Francuzi, ove godine će biti Španjolci, kako u Klanjcu tako i u Stubici i drugim mjestima. A lani je to izgledalo tako da 300 djece u Stubici u čudu gleda ženu na trapezu.
– I odmah nakon predstave park je pun djece koja rade zvijezdu. Divno je to što odmah vidiš reakciju – kaže Dunja.

Otkud ime?

Umalo novinar ode da ne upita zašto su kući dali ime Kuća Klajn, tim više što kuća nikada nije imala službeno ime već su je Klanjčani zvali »stari hotel«, »staro kino«, »sveučilište«!?

– Istančano uho primijetilo je da ljudi odavde često kažu Klajnec, tako se nekako u govoru to čuje. Pa smo se na to zakačili; Klanjec-Klajnec i eto Klajn. Malo po malo, prihvatili su to ljudi – smješka se Dunja.

Cin cagod, bit će cagod!

Cin cagod, bit će cagod! Ili, čini štogod, pa će štogod i biti. Eto, to su kao poruku ostavili Jerku i Dunji polaznici radionice »Iz perspektive kuće«. Skupili se mladi arhitekti, njih 20-ak pa se podijelili u četiri grupe. Jedna se bavila kinom, druga poviješću kuće, treća parkom, a četvrta grupa zvala se Modeli upravljanja i ona je kreirala ni manje ni više nego samoupravni tarot koji konzultiraš kad naletiš na problem. Iz tog su se dogodili nacrti i projekti i bilo bi sjajno da nastave s radionicom i ove godine. Jer za sobom su ostavili onu poruku Cin cagod, bit će cagod i konstatirali da su vlasnici kuće na rubu provalije, ali i da izlaza ima!