Dokumentarni film

Aktivizimom protiv strahova: Što smo sve vidjeli u doksu koji iz neposredne blizine promatra Gretu

Dragan Rubeša

Grossman promatra Gretu iz neposredne blizine, promatrajući njezinu svakodnevicu i jukstaponirajući joj njezine fotografije i govore. On priča bez imalo tabloidne retorike o njezinu autizmu, Aspergerovu sindromu i odnosima s obitelji. Uvijek je u prvom planu nevjerojatan spoj njezine snage i krhkosti u korelaciji s nasiljem medija i političara. Njezin idealan sklad (ženskih) emocija i histerija



Nakon što je Greta Thunberg osvanula 2019. na naslovnici Timea kao osoba godine, bilo je pitanje dana kad će joj se dogoditi doks. U programu Fuori Concorso u sklopu ovogodišnje venecijanske Mostre prikazan je fin komad švedskog sineaste Nathana Grossmana nazvan kratko i jasno »Greta«.


Grossman je počeo slijediti svoju aktericu još otkako ju je prvi put ugledao u vjetrovitoj štokholmskoj ulici Riksgatan. Njihov prvi bliski susret dogodio se na pločniku te iste ulice ispred zgrade švedskog parlamenta, kad je držala transparent na kojem je pisalo »Školski štrajk za klimu«. Potom ju je slijedio na njezinoj nomadskoj turneji po europskim prijestolnicama, na koju je krenula električnim autom i vlakom kako bi ukazala na emisije stakleničkih plinova. Grossman joj se čak pridružio na dvotjednom krstarenju Atlantikom, čiji je krajnji cilj bio njezin apel UN-u.


Ono derištehun


Snimljena s produkcijskim pečatom Hulua, »Greta« je fokusirana na njezinu prvu aktivističku godinu, od 2018. do 2019., lucidno pokazujući njezin rad, ali ne i njezinu intimu. Iako je Grossman upoznao njezinu obitelj putem zajedničkog prijatelja. Dok gledamo »Gretu« mi ne znamo gdje su snimljeni njezini voiceoveri. Ali zato Grossmanna zanima stasanje jedne heroine. Heroine koja se obraća britanskom parlamentu famoznim riječima »You lied to us« (»Lagali ste nam«), kako bi nas upozorila na njihove lažne nade. Uz onaj legendarni »How dare you?« izgovoren na generalnoj skupštini UN-a (»Oteli ste mi snove i djetinjstvo praznim riječima«). Ali i njezinu akciju odbacivanja slušalica u obraćanju EU-u, na govor njezina predsjednika Jeana Claudea Junckera (»Sve što žele jest da izgleda kao da im je stalo i kao da nešto čine. Oni znaju što se prodaje. Iako u stvari ne čine ništa«, kazat će tada).




Njezini se govori izmjenjuju s komentarima novinara Fox Newsa, koji je naziva »mentalno bolesnom švedskom klinkom«, dok je notorni brazilski predsjednik Bolsonaro opisuje kao »ono derište«. Nažalost, ostali smo zakinuti za još jednu tiradu iz škole Bolsonara i Trumpova medijskog bastiona, onu Nina Raspudića, koji je u svojoj kolumni opisao njezin aktivizam kao »gretenizam« usporedivši je s Pipi Dugom Čarapom i Lisbeth Salander vjerujući da njezina katastrofična predviđanja nisu realna. Iako taj isti katastrofalni zastupnik mlati u saborskim klupama dobre pare u populističkoj sinergiji sa suprugom Ms. Selak. Zato je Grossmanu inspirativnija Greta u vrtu njezina doma, dok se smije sličnim komentarima. Jer Greta u isti mah nepristrano objašnjava kako ju je školski film o klimatskim promjenama toliko preplašio da je nekoliko idućih godina bila u stadiju teške depresije i gubitka težine.


Njezin otac opisuje taj stadij kao »selektivni mutizam«, kad je isključivo pričala sa svojim roditeljima, sestrom i psima. Jedino joj je aktivizam pomogao da nadvlada svoje strahove. Iako su njezina majka i sestra u filmu posve odsutne. Uvijek je tata u prvom planu, zbog čega je Grossmanova prisutnost na trenutke parcijalna. Zato autor promatra Gretu iz neposredne blizine, promatrajući njezinu svakodnevicu i jukstaponirajući joj njezine fotografije i govore. On priča bez imalo tabloidne retorike o njezinu autizmu, Aspergerovu sindromu i odnosima s obitelji. Uvijek je u prvom planu nevjerojatan spoj njezine snage i krhkosti u korelaciji s nasiljem medija i političara. Njezin idealan sklad (ženskih) emocija i histerija.


Simbol bijes


Jer, svaki doks, bio on portretni poput »Grete« ili neki drugi, fokusiran je na ugao iz kojeg njegov autor promatra i iznosi činjenice. Grossmann promatra Gretu, inzistirajući na njezinoj osobnosti i iznimnom karakteru, ne izostavivši famoznog Aspergera (»Svi bi u sebi trebali imati djelić Aspergera«, kazat će Greta). Iako autorov fokus na Greti riskira činjenicu da su klimatske promjene o kojima ona govori, tek vrh ledenjaka. Jer, Gretini su se apeli dogodili prekasno. Iako ona ostaje simbol bijesa i ljutnje jedne nove generacije, kojoj autorov doks ne ostavlja dovoljno prostora. U eri u kojoj je ona politički praktički mrtva, »izgubljena« u cyber univerzumu (prisjetimo se Gretine vršnjakinje Feroze Aziz, kojoj se na TikToku dogodio makeup tutorial da bi upozorila na cenzuru, ali i denuncirala kineske logore i torture koje se provode nad ujgurskim muslimanima).


Jer, »Greta« je mogao biti neki drugi film. Pritom se moramo prisjetiti sjajnog doksa Elise Amoruso »Chiara Ferragni – Unposted«, prikazanog na lanjskoj Mostri, u čijem je fokusu jedna modna influencerica i »digitalna poduzetnica«. U paleti narativnih mehanizama i »stranica živog advertisinga« kako ih je definirao Simone Marchetti, novinar talijanskog izdanja Vanity Faira, u »srednjem vijeku novih tehnologija«. S mamom Ferragni koja postaje antidot tate Thunberg. Jer, iako je riječ o krajnje dijametralnim ikonama pixela i weba, one operiraju u sličnim zonama medija i poruke, praznine i forme, dostupnosti i elitizma, javnog i privatnog. Kao neka vrsta esperanta nešeg vremena. U totalnom »dream pop« naoružanju. Zato nije čudo da smo ovih dana ugledali Ferragni na milanskoj ulici kako na Instagramu pozira s crnom duksericom, crnom šiltericom i modno usklađenom crnom zaštitnom maskicom noseći naptis »Fuck Racism« na komadu kartona.