Nagrađivana dramaturginja i urednica

Omiljena dječja spisateljica Nives Madunić Barišić: ‘Ako nudite samo bombone, nitko neće grickati jabuku, zar ne?’

Anđela Parmać

Foto: NIKOLA MADUNOVIĆ

Foto: NIKOLA MADUNOVIĆ

U njezinim romanima koji obavezno uključuju zapetljanu radnju, kako sama ističe, inzistira na životnim likovima koji nose cijelu priču



Nives Madunić Barišić je spisateljica, dramaturginja i urednica programskog odjela Drama na javnom radiotelevizijskom servisu. Nagrađivana je autorica dramskih tekstova izvođenih na radiju i u kazalištu, u književnim su joj časopisima objavljene pripovijetke, od kojih je jedna uvrštena i u antologiju hrvatske ženske kratke priče »Svaka priča na svoj način«.


Međutim, u prvom je redu ipak riječ o čarobnici umjetnosti riječi posvećenoj djeci. Da je vjernoj publici omiljena, svjedoči dvostruka nagrada za autoricu godine. U njezinim romanima koji obavezno uključuju zapetljanu radnju, kako sama ističe, inzistira na životnim likovima koji nose cijelu priču.


U povodu nedavnog predstavljanja petog nastavka romana »Utrka s vremenom« u zagrebačkoj knjižnici Hoću knjigu, Nives Madunić Barišić kazuje o svojem stvaralaštvu, specifičnostima vlastitog izričaja, ali i o značaju unutarnjih proživljavanja koje susreti s publikom ostavljaju na dječju autoricu.




Kako običava i u svojem literarnom stvaralaštvu, Madunić Barišić odlazi korak dalje. Govori o e-knjigama i prednostima digitalizacije, osvrće se na budućnost knjige s obzirom na život u digitalnom dobu te ustraje na odgovornosti odraslih u pogledu gorućeg problema manjka koncentracije djece. U sebi svojstvenom stilu zaključuje: Ako nudite samo bombone, nitko neće grickati jabuku, zar ne?


Brusiti pero


Novim, petim nastavkom romana »Utrka s vremenom«, najmlađe nastavljate uveseljavati detektivskim pričama sad već poznatog psića Melkiora. Što nam omiljena dječja spisateljica još može otkriti o uzbudljivoj noir avanturi?


– Nova avantura Melkiora, Gretu i djevojčicu Taru vodi u potragu za neobičnom knjigom. Zamislite da posjedujete knjigu kojoj možete mijenjati sadržaj svaki put kada je uzmete u ruke. Što biste poželjeli u njoj pročitati? Možda odgovore na pitanja iz testa koji vam predstoji ili možda tajne misli vaših zadrtih neprijatelja, slabosti vaših protivnika, najbolji način da opljačkate banku, tajni recept po kojemu će se svi zaljubiti u vas ili biste bili malo manje opasni u svojim zahtjevima? Upravo takvu knjigu traže moji junaci, a utrkuju se s ozbiljnim protivnicima koji imaju prilično zle namjere.


Knjiga je i ovoga puta puna iznenadnih i neočekivanih obrata, tajni, neobičnih pomagala i spravica poput čudolovke, čistoskopa, brzofona. Istovremeno to je i priča o prijateljstvu, o prošlosti koja se iznenada pojavljuje u sadašnjosti, o opraštanju, o osveti, o ljubavi. Saznajemo i neke detalje iz Gretina djetinjstva, a bavim se i odnosima između dječaka i djevojčica u Tarinom razredu. Ima tu, dakle, kao i u svim mojim ranijim nastavcima, svega.


Iako ste autorica i hvaljenog serijala »Hana i Janko«, gdje su glavni likovi djeca, razvidno je da u svojim djelim ustrajete ne samo u stvaranju, već i u neprestanom građenju životinjskih likova. Zašto se uvijek iznova odlučujete za animalistiku?


– Junaci u bajkama i basnama uvijek mogu više od onih koji se pojavljuju u pričama temeljenim na stvarnom životu, ako su k tome još u pitanju i životinje, možete mašti pustiti na volju, a ne izgubiti na vjerodostojnosti. Lakše je povjerovati da pas može letjeti nego čovjek, zar ne? Osim toga, ja iskreno volim životinje. U mojim romanima junaci nisu samo psi i mačke, nego i miševi poput maloga Garijela, kornjače, rovke, svrake, golubovi, gušteri… Svi su oni jednako vrijedni i svi posjeduju poneku neobičnu vještinu.


Na nedavnom predstavljanju »Utrke s vremenom«, urednica izdanja Ana Vukasović je ukazala na posebnost vašeg stila kazujući kako je riječ o bogatom i slikovitom kombiniranju klasičnih i modernih elemenata dječje književnosti. Brusite li dugo ovaj, kako prepozatljiv, tako i hvaljen stil, ili ste mu vjerni još od samih spisateljskih početaka?


– Piscu je zadatak brusiti stil, čak se i kaže: brusiti pero kada se želi ukazati da netko pazi na stil. Naravno da mi je stil važan. Ponekad se zanesem pa me moraju malo podsjetiti da pišem za djecu i da poneku od svojih bravura i predugačkih višestruko složenih rečenica prilagodim čitateljima i skratim, ali ipak ustrajem u širenju dječjeg rječnika, stvaranju neobičnih metafora i nuđenju slika koje pokreću čitateljevu maštu.


Foto: NIKOLA MADUNOVIĆ


Susreti s čitateljima


Slažete li se s izjavom da su upravo djeca najzahtjevnija publika?


– Iskreno, ja pišem da bih ispripovijedala neku priču koja mi se čini zanimljivom, pri tome je želim i ispripovijedati na zanimljiv način, želim biti poštena prema svojim čitateljima i pišem iskreno, najbolje što umijem. Razlika između čitatelja dječje i čitatelja odrasle dobi možda je u tome što se djeca ne žele svidjeti nama, nego se mi moramo svidjeti djeci. Kod odraslih to nije uvijek tako.


Koliko značenje za vas kao spisateljicu imaju susreti s malim čitateljima? Jesu li ti susreti neizostavno energični te kako se vi osjećate kad završe? Posluže li vam katkad ti susreti kao inspiracija za daljnji razvoj priče?


– Neizmjerno se veselim svakom susretu s čitateljima. Ti susreti me nadahnjuju, ispunjavaju zadovoljstvom, tjeraju da razmišljam i o onome što govorim i o onome što pišem. Djeca su po prirodi znatiželjna i pitaju štošta, često se uopće ne zabrinjavaju je li neko njihovo pitanje primjereno ili ne, i u tome i jest čar druženja s njima. Oni su i moje zrcalo. Ako ne možemo zadržati njihovu pažnju, onda nemamo što raditi među njima – ni ja, niti moje priče.


Jesu li vam susreti s čitateljima nedostajali tijekom pandemije? Je li period pandemije za Vas u autorskom smislu bio plodan?


– Susreti su mi nedostajali, dakako. Zapravo još uvijek se nije sve vratilo na staro. Nakon promocije prije nekoliko dana dogovorila sam prve prave susrete po školama i jako im se veselim. Vrijeme pandemije za mene je ipak bilo radno. Posao u dramskom programu Hrvatskoga radija gdje sam urednica, mogla sam obavljati od kuće pa nisam bila besposlena, ali manjak druženja i neki laganiji ritam svakodnevice donio mi je i to prijeko potrebno vrijeme za pisanje.


Da, bila sam plodnija nego inače. Nakon dugog vremena opet sam bila napisala dvije drame, jednu za kazalište za odrasle – »Babuška«, koja je pohvaljena na natječaju »Marin Držić«, te drugu za djecu »Iza duge« koja je dobila treću nagradu na Malom Maruliću u Splitu. Uz »Utrku s vremenom« i novu knjigu »Hana i Janko spašavaju Božić«, koja će uskoro izaći iz tiska, pošteno sam se raspisala tijekom pandemije.


Poznato je kako, da bi postao dobar pisac, gotovo neizostavno prvo moraš biti još daleko bolji čitatelj. Kako kronološki izgleda vaše čitateljsko iskustvo? Na kakvim ste naslovima stasali, a koji vas naslovi danas oduševljavaju?


– Čitati me je naučila učiteljica u školi. Isprva nisam bila dobar čitač i to mi je smetalo. Željela sam biti brža, točnija, uspješnija, a da bih to postigla, valjalo mi je vježbati. Prve knjige koje su osvojile moju maštu ponudile su mi drage tete knjižničarke iz Gradske knjižnice Osijek. Tamo na dječjem odjelu, koji se i danas nalazi na istom mjestu ispod velikog sjenovitog stabla u prekasnoj secesijskoj kući, počela sam putovati svjetovima, otkrivati prijatelje, sudbine i pustolovine među koricama knjiga koje sam svakodnevno gutala. U jednom trenutku knjižničarka mi je rekla da ne zna što mi još može preporučiti jer joj se činilo da sam za svoj uzrast pročitala sve dostupne naslove.


Književni otac


Tko su vaši književni uzori?


– Ne znam je li mi bio uzor, ali najviše sam voljela romane Ivana Kušana. Njegovi junaci i napetost koju su stvarali ti romani te prijateljstvo i odnosi među njima, bili su mi sjajni.


Mnogo godina poslije, na Akademiji dramske umjetnosti gdje sam studirala dramaturgiju, Ivan Kušan je bio moj profesor i mentor. Učio me je pisati, ali i čitati neke ozbiljnije knjige. Bilo je to divno iskustvo, a ja sam ga potajice i dalje doživljavala kao svog književnog oca.


Digitalno doba nosi mnoštvo promjena, a jedna od najočitijih je svakako i pad koncentracije, koji se objašnjava stalnim opadanjem čitateljskih navika, iz generacije u generaciju. Kakvog ste vi dojma? Čitaju li sve mlađe generacije sve manje?


– Teško mi je priznati, ali mislim da čitaju manje. Mislim da se svi skupa nismo prilagodili novom dobu i da djecu vučemo po tračnicama vlastite povijesti, odgoja, navika, očekivanja, zanemarujući da su oni drukčiji od nas koliko je drukčije i vrijeme u kojemu odrastaju. Vrijeme je okrutno, bitno okrutnije od onoga u kojemu sam ja odrastala, primjerice. Istovremeno, danas na njihovom stolu stoji mnogo više izazovnih ponuda nego što ih je bilo na mojemu.


Meni je bilo dosadno pa sam uzela knjigu. Oni, kada im je dosadno upale Netflix, You Tube, Tik-tok i zabave se. Knjiga je neka vrsta odgođenog zadovoljstva, potreban je trud, vrijeme i koncentracija te određena razina vještine da bi se uživalo u njoj. Danas imamo brzu hranu i laku zabavu na svakom koraku. Nisu djeca kriva ako posežu za bržim i lakšim.


Bacite li kad oko na internetske stranice knjižnica da provjerite koliko se vaš knjige posuđuju? Držite li učestalost posudbe određenih naslova relevantnim pokazateljem čitanosti?


– O, itekako to pogledam. Piscu je važno da njegove knjige ne leže zaboravljene na policama. Napisala sam čak i priču o knjizi koja se raspuknula od tuge jer je godinama nitko nije primio u ruke i ona je tavorila u tami jedne knjižnice. Priča je odraz mojega straha da su moje priče nijeme, nikome ništa ne mogu reći, nitko ih ne želi čuti. Svaki put kada vidim da su moji naslovi posuđeni, kažem si: dobro, još su žive. Ali knjige bi valjalo reklamirati i nuditi.


Ljuti me kada prođem pored izloga naših knjižara i u njima vidim samo naslove inozemnih autora. Rijetko u izlogu možete vidjeti knjigu domaćeg autora i njegovu fotografiju, a i tada su to samo knjige za odrasle. Izlozi za djecu ne nude puno knjiga. Uglavnom nude PC igre, igračke, olovke i tek pokoji razvikani inozemni naslov. Jeste li kada prošli pored knjižare ili ušli u nju i vidjeli, recimo, veliku fotografiju nekog domaćeg pisca za djecu. Čak se niti susreti više ne održavaju kao nekad. Mislim da se ne trudimo dovoljno promovirati knjigu. A onda se žalimo da se knjige slabo kupuju i slabo čitaju. Ako nudite samo bombone, nitko neće grickati jabuku, zar ne?


Foto: NIKOLA MADUNOVIĆ


Riječki fan klub


Dva su vas puta djeca riječkih knjižnica nagradila Artefaktom. Kakvo značnje te nagrade imaju za vas?


– Uvijek je lijepo primiti nagradu za svoj rad. Kada vam tu nagradu dodijele čitatelji, onda je to stvarno nešto posebno. Na Rikonu sam bila jednom i sama dodjela je bila sjajna. Mislim da u Rijeci i u Splitu imam neku vrstu fan kluba. Tamo djeca baš vole mog Melkiora, a ja se volim družiti s njima.


»Harry Potter« je serijal britanske spisateljice J. K. Rowling u sedam romana. Od objave, ovaj je serijal posvećen avanturama mladog čarobnjaka pokorio mnoge rekorde čitanosti. Međutim, što vrijeme dulje protječe, sve je više glasova javnosti zahvaljujući kojima ga se može okarakterizirati i kontroverznim. Kakvo je vaše mišljenje o spomenutom serijalu?


– Ma, meni je taj serijal jednostavno sjajan. Obožavala sam čitati te knjige i pogledala sam sve filmove. I oni su izvrsni. Zakutna ulica, pa ne postoji zanimljivije mjesto, ili peron 9 i ¾, a tek urlojav… Osim toga, to je priča o odanosti, o pravdi, o zajedništvu…I koliko je samo djece s tim knjigama zavoljelo čitanje.


Jeste li skloni digitalizaciji vlastitih djela? Očekujete li da će u budućnosti e-knjiga potpuno pokoriti fizička izdanja?


– Nemam ništa protiv e-knjiga. Općenito digitalizacija je nešto što nam olakšava život na svakom koraku. Mnogi moji prijatelji i prijateljice čitaju e-knjige. I ja se njima poslužim na poslu. No, na plaži, u vlaku ili navečer u postelji, ipak, radije u rukama držim papirnatu knjigu. Ona je nekako življa od ekrana.


Možda je stvar u toplini dodira, a možda samo u mojoj blagoj staromodnosti. Iskreno vjerujem da e- knjige neće posve potisnuti one tiskane. To bi me žalostilo.


Na koje ste vlastito književno djelo najponosiji i zašto?


– Ne znam odgovoriti na ovo pitanje. Budući da pišem i drame i igrokaze i radijske drame, bilo bi mi krivo govoriti samo o mojim ukoričenim naslovima za djecu. Drag mi je igrokaz »Moja je mama postala zmaj« koji već više od deset godina igra na daskama kazališta Žar ptica u Zagrebu, ponosna sam na tu priču o mami koja se pretvorila u zmaja od ljutine i djevojčicama koje su je pošle tražiti.


Drage su mi i priče iz zbirke »Zelena princeza i druge kvrgave priče« budući da je naslovna priča nastala kao posveta mojoj starijoj kćeri i to kada je bila još posve mala. Naravno da obožavam »Tajnu čokoladnih bombona« koja je doživjela i najveći broj ponovljenih izdanja, a trenutno je i rasprodana. Ona je posveta mojemu prerano preminulom ocu. On je pomalo onaj djed Ivan u tome romanu. Vesele me i »Hana i Janko« jer su tako različiti, a tako veseli i opušteni, tako djeca i tako slični meni nekada, a možda i malo sada. Volim sve svoje priče i teško mi ih je ocjenjivati. One su moja umjetnička djeca, a djecu jednostavno volite.