RIJEKA – Već nekoliko mjeseci u medijima i javnosti odvija se polemika zbog angažiranja izraelskog koreografa Ohada Naharina u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, gdje postavlja predstavu »Venezuela«. Krajem srpnja ove godine inicijativa Za K.R.U.H. i Štrajk za Gazu, sukladno principima BDS pokreta, uputila je otvoreno pismo riječkom HNK-u, pozivajući na otkazivanje Naharinove predstave, umjetnika koji, po njima, »izravno sudjeluje u izraelskoj propagandi«. Aktualna događanja oko njega i njegove predstave u »Zajcu« povod su za razgovor s Ohadom Naharinom.

Kako komentirate otvoreno pismo Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, koje su uputili članovi domaće i međunarodne umjetničke, kulturne, znanstvene i aktivističke zajednice u vezi s najavljenom predstavom »Venezuela«? Yanis Varoufakis, koji je trebao biti gost Filozofskog teatra u riječkom kazalištu, također se pridružio bojkotu vas i vašeg rada.

– S dubokom tugom i razočaranjem primio sam otvoreno pismo Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci i poziv na bojkot mog rada, kojem se pridružio i Yanis Varoufakis. Moje najdublje razočaranje ovim pozivom na bojkot ne odnosi se na gubitak sposobnosti izvođenja mojeg rada. Proizlazi iz toga koliko su u pozadini bojkota umjetnika poput mene dezinformiranost, indolencija i utilitarnost. Tragična situacija u Gazi i na Zapadnoj obali je nepodnošljiva. Najsretniji dan u mom životu bio bi dan kada bih svjedočio potpisivanju mirovnog sporazuma s palestinskom državom. Želim kraj patnje u našoj regiji – svaki dan, cijeli dan. Podržavam mnoge organizacije koje neumorno rade na smanjenju patnje palestinskog naroda te teže pomirenju i jednakosti. Tužan sam i uznemiren tragedijom u našoj regiji, vjerojatno više od mnogih koji pozivaju na bojkot.

Pritisci na umjetnost

U pismu upućenom HNK-u Rijeka pišete: »Očito je da otkazivanje mog koreografskog rada ni na koji način ne smanjuje patnju ljudi u našoj regiji, niti utječe na djelovanje izraelske vlade u Pojasu Gaze ili na Zapadnoj obali. Kad bi čin otkazivanja mogao pomoći palestinskoj stvari, bojkotirao bih vlastitu predstavu.« Mislite li da umjetnost treba biti iznad politike?

– Ovdje postoji šira slika: moj politički stav nije problem. Kada se suprotni vjetrovi političkih prosvjeda usmjere na umjetnost, oni uglavnom slabe sposobnost saveznika protiv nepravde. Umjetnost i kultura neprestano moraju pronaći unutarnju otpornost kako bi prevladale potkopavajuće pritiske smanjenih resursa, društvenog samozadovoljstva i iskorištavajućih zabluda. Stoga, kada se pozivi na bojkot protiv mene pojave pod izlikom prosvjeda protiv politike trenutne izraelske vlade, znam što to znači za one koji rade u ime umjetnosti – poput ljudi iz riječkog kazališta. Bit će pozvani na javnu odgovornost zbog pozivanja umjetnika u svoje prostore; morat će preusmjeriti dragocjene resurse na povećanu sigurnost; i pripremit će se za oluju nagađanja i dezinformacija s nepredvidivim posljedicama.

Bojkoti su osmišljeni kako bi se izvršio pritisak na organizacije da otkažu predstave ili obeshrabrila publika da ih posjeti. Cilj im je odvratiti ljude od doživljavanja same umjetnosti u službi zasebne agende – one koja zanemaruje mogućnost da umjetnost može poremetiti samozadovoljstvo. Iznimnom umjetnošću možemo suspendirati nevjericu, poremetiti inerciju i dopustiti novim percepcijama da se ukorijene. Umjetnički izraz inspirira autentičnu promjenu jer nas ponovo povezuje s našom zajedničkom čovječnošću. Preusmjerava ravnodušnost prema suosjećanju.

Borba za mir

Također pišete: »Prikazivati umjetnike kao proizvode nacionalne političke agende – samo zato što su građani određene zemlje i stoga se smatraju prihvatljivim metama političke osude ili prezira – znači ignorirati ulogu i važnost umjetnosti.« Kakva je po vašem mišljenju uloga i važnost umjetnosti danas?

– Ozloglasiti umjetnike kao proizvode nacionalne političke agende samo zato što su građani određene zemlje znači zanemariti ulogu i važnost umjetnosti. Najčešće su sami umjetnici mete vlastitih vlada jer djeluju s pozicije kreativnog integriteta, osporavajući status quo i suočavajući se s korumpiranim politikama. Mobiliziranje prosvjeda protiv strane vlade napadom na njezine umjetnike potkopava sam emocionalni teren potreban za mir.

Vezano uz to, nameće se nekoliko pitanja i razmatranja namijenjenih ponovnom otvaranju dijaloga o tome što znači biti građanin zemlje čije političko vodstvo ne podržavate: Kakav je osjećaj biti umjetnik, humanitarac i građanin po rođenju zemlje s čijim se izabranim dužnosnicima i političkim stavovima potpuno i bolno ne slažete? Čekajte – to zvuči kao mnogi ljudi ovdje. Emigrirate li? S kojim resursima? Na temelju čega vam se odobrava boravak negdje drugdje? Jeste li prihvaćeni u drugu državu jer ste poznati plesač? I ako da, bi li cijela vaša kompanija, vaša obitelj, vaša djeca i vaša plesna škola zbog međunarodne razmjene mogli poći s vama? Ili napuštate svoju naciju, baštinu, prijateljstva, kulturne institucije, zaposlenike i zajednicu jer više ne možete podnijeti politiku svoje vlade? U kojem smislu? Tražite li azil – i ako da, kako bi vam se on mogao odobriti?

Ili, kao nacionalna kulturna figura čija ostavština davno prethodi sadašnjim političarima, imate li odgovornost ostati? Prosvjedujete li, zalažete li se za promjene i koristite li svoj status za poticanje rasprave i istraživanja, kao što to čine mnogi umjetnici u Izraelu? Možete li imati ikakav utjecaj na golemi politički aparat koji je u igri? Je li vaš glas – i glasovi vaših pristaša, rodbine i sugrađana – značajan? Na umjetničkoj i ljudskoj razini, što je ovdje od vitalne važnosti: Odakle crpite snagu? Što vas pokreće? Kako se suočavate i podnosite prezir politike i propisa svoje nacije kada su u suprotnosti s vašim umjetničkim i ljudskim vrijednostima? Hoće li vaš ples biti važan? Hoće li vaša hrabrost da stvarate biti važna?

Kako vidite trenutačnu situaciju u kontekstu obustave vatre u Gazi?

– Drago mi je zbog primirja. Ipak, to je samo prvi korak – pred nama je još puno posla. Potpuni i pravedni izraelsko-palestinski mirovni sporazum mora osigurati da oba naroda mogu živjeti u sigurnosti, slobodi, jednakosti i samoodređenju. To nije samo vizija – to je nužnost. Posvećujemo se najhitnijoj i najznačajnijoj borbi našeg vremena: borbi za mir.

Plesni jezik Gaga

Što nam možete reći o predstavi »Venezuela«, njezinoj glavnoj temi i konceptu?

– Često pokušavam izazvati samoga sebe da ne doživim trenutak kroz ono na što me podsjeća, već da ga doživim kao nešto svježe. »Venezuela« je jedan od načina na koji pokušavam to primijeniti u svom radu.

Jeste li već počeli raditi na predstavi u riječkom kazalištu?

– Moj asistent je tamo, postavlja djelo – i usput, jako je zadovoljan plesačima.

Tijekom vašeg vođenja i podučavanja u Batsheva Company razvili ste Gagu, jezik pokreta i pedagogiju koja je definirala obuku u kompaniji i nastavlja karakterizirati izraelski suvremeni ples. Što nam možete reći o Gagi?

– Više od vrste pokreta koju odaberemo, moramo obratiti pozornost na kvalitetu tog pokreta. Dva plesača mogu izvesti isti pokret – jedan vam može dosađivati, a drugi vas može rasplakati. Zašto? Kroz Gagu, svoje istraživanje i svoja otkrića, pokušavam pronaći odgovor na ovo pitanje i podijeliti ga s plesačima.

Kako je Gaga promijenila vaš način rada?

– Moj rad i moj život su jedno. Kao netko tko je razvio jezik pokreta koji mnogi prakticiraju, imam čast podijeliti svoja otkrića s tisućama ljudi. Učimo odustati od starih ideja za bolje nove. Učimo priznati svoje slabosti. Prepoznajemo koliko smo sličniji nego različiti. Učimo da ljudske vrijednosti nemaju nikakve veze s nacionalnim, geografskim, vjerskim ili etničkim konotacijama. Znamo da ćemo uvijek biti daleko od savršenstva, ali ipak možemo stvoriti uzvišene trenutke. Učimo se smijati sami sebi. I učimo da će kvaliteta naših postupaka sada odrediti kvalitetu naše budućnosti.

Koreografska karijera

Ohad Naharin slovi za jednog od najpoznatijih suvremenih koreografa. Kao koreograf je debitirao u New Yorku 1980. godine, u studiju Kazuka Hirabayshija, a od 1990. do 2019. bio je umjetnički ravnatelj Batsheva Dance Company. Unutar te kompanije osnovao je mlađi ansambl Batsheva – The Young Ensemble, a za obje trupe svog matičnog kazališta kreirao je više od trideset plesnih djela. Njegov plesni jezik Gaga plesači Batsheve svakodnevno koriste na treninzima, a on se proširio cijelim svijetom ne samo među plesačima već je osvojio i neplesače.

Naharin se nalazi u prvim redovima međunarodne plesne scene. Nakon nastupa s plesnom skupinom Batsheva i trupama Marthe Graham i Mauricea Béjarta, započeo je svoju koreografsku karijeru. Njegova djela izvođena su na scenama diljem svijeta. Kao umjetnički direktor Batsheve vodio je kompaniju s umjetničkom vizijom i oživio njezin repertoar svojim koreografijama.

O »Venezueli«

Riječka premijera predstave »Venezuela« najavljena je za studeni, a Shira Vitaly ovako je opisuje:

»’Venezuela’ istražuje kontekst i interpretacije istoimenog djela. Temeljeno na dupliciranju, predstavlja dva izvođenja iste koreografije. U svakoj iteraciji, plesna postava, glazba i rasvjeta mijenjaju se, prožimajući iste pokrete različitim energijama koje izazivaju publiku na drukačije čitanje, drukčije viđenje.«