Američki kantautor, nobelovac Bob Dylan na svom je sjajnom albumu »Desire« sad već davne 1976. godine objavio pjesmu »One More Cup of Cofee«. Naslovom, a čak i na prvo slušanje ili čitanje stihova, bila je to jednostavna pjesma o pomalo umornom čovjeku koji prije nastavka puta u neku dolinu želi ispiti »još jednu kavu« kod djevojke čijom je ljepotom oduševljen. Naravno, to najjednostavnije objašnjenje bilo je daleko od istine. Dylan je stihovima ove pjesme, a još i više mračnim ugođajem glazbe, svojim nazalnim drhtavim glasom, molskom strukturom pjesme te divnom pratnjom božanstvenog vokala Emmylou Harris, govorio, ustvari, o smrti.

Isto to punih 45 godina kasnije u Hrvatskoj radi i vrsni hrvatski književnik Ivica Prtenjača, čiji novi roman govori o istoj temi, pa tako i naslov njegova romana, kao i naslov Dylanove mračne balade, predstavlja metaforu. Dylanov junak popit će tu svoju »još jednu šalicu kave« i krenuti »dolje u dolinu«, odnosno u smrt, a kad lik oca u romanu Ivice Prtenjače kaže sinu: »Sine, idemo kući«, to ustvari znači da se sprema ne samo u zavičaj, već i na oproštaj od života, jer je i sam svjestan da umire.

Jednostavna priča

»Sine idemo kući« je, dakle, roman o umiranju. Za širi krug čitatelja to je svakako nedostatak, jer je riječ o temi koja sigurno nije ni blizu desetak omiljenih tema većine prosječnih čitatelja. No ako će temom vjerojatno kod nekih izazvati zazor i odbojnost, roman bi vrlo kvalitetnom obradom, odosno razumljivom pričom iz svakodnevice, mogao privući mnoge, posebno one koji od književnosti traže više. Sama je temeljna priča jednostavna i kratka. U središtu pažnje je četveročlana obitelj koju čine otac, majka i dva sina, od kojih je jedan tek spomenut, a drugi je nositelj priče. Autor im ne daje imena i to vjerojatno ne samo iz namjere jačanja univerzalnosti teme, već možda i stoga što su nazivima otac, majka i sin još jače istaknute baš te njihove odrednice, ta njihova čvrsta obiteljska povezanost i pripadnost.

Otac je teško bolestan. Njegova pluća ne mogu funkcionirati bez mehaničke pomoći kojom mu se osigurava kisik. Majka i sin pate i svaki ga dan – iako im pravila vezana uz zabranu posjeta zbog pandemije koronavirusa to ne dozvoljavaju – nastoje posjetiti u bolnici. Njih troje itekako znaju i osjećaju da se kraj bliži, a jasno im na to ukazuju i liječnici. Stoga sin odlučuje učiniti ono što ga otac moli – osigurati mu prijevoz do zavičaja negdje u okolici Zadra, nabaviti boce s kisikom i omogućiti mu da tih nekoliko posljednjih dana svog života provede van bolnice, odnosno u domu svog djetinjstva.

Čvrste obiteljske veze

Sinova ljubav prema ocu je neupitna i on će napraviti sve kako bi ispunio posljednju želju svog oca i omogućio mu odlazak na drugi svijet u okruženju mirisa i slika djetinjstva. Pri cijelom tom postupku, praktično od trenutka kada otac završi u bolnici, sin će nama i sebi uz iznošenje zbivanja iz sadašnjosti prenositi i sjećanja iz njihove zajedničke prošlosti, od ranih dana djetinjstva pa do svoje zrelosti, odnosno očeve i majčine starosti. Kroz ta ćemo sjećanja svjedočiti obiteljskom životu u kojem je usprkos siromaštvu bilo puno ljubavi i razumijevanja pa su stoga i obiteljske veze među ovo troje ljudi čvrste, jake i toliko snažne da smrt jednog od njih troje znači – koliko god svi shvaćali neminovnost kraja života – veliku bol i patnju. Upravo stoga znatni dijelovi romana nose u sebi puno lirskog i emocionalnog pa bar u nekim dijelovima ovo djelo može uz sebe nositi i odrednicu lirski roman. Posebno se pritom Prtenjača ističe u pojedinim sjajnim i iznimno dojmljivim epizodama (očeva »priča« s leptirima, očevi pokušaji žbukanja jedne prostorije, izrada fasade obiteljske kuće, sinova zaljubljenost u fotografiju…), koje uz priču služe i za vrlo kvalitetno karakteriziranje likova.

Tome, ali i razvijanju priče, služi i dobro ostvaren postupak kojim autor kroz opise obiteljskih fotografija koje je snimao od djetinjstva pripovijeda o za njega najbitnijim i emocionalno najsnažnijim trenucima života svoje obitelji pri čemu odmjerenim postupcima uspoređivanja lika svog oca kao mladog čovjeka i sada nemoćnog starca na samrti, posebno podiže razinu emocija te istodobno i ostvaruje jedan od temeljnih ciljeva ovog romana – isticanje bolne spoznaje o prolaznosti. »Jasno je meni sve o prolaznosti, mislio sam, svaka sekunda koje u sekundi više nema jest poput trna zabodenog u srce«, razmišlja u jednom trenutku sin, da bi, pred kraj romana, sve očajniji zbog neminovnosti konačnog rastanka, rekao: »Ali njoj, njemu, pa ni meni nitko više ne može na ovome putu pomoći. Ne postoje prečice, dobra odmorišta, oaze barem tihe radosti, ne postoje autostoperi koji mogu svojom brbljavošću razmaknuti zavjesu što se pomalo spušta nad ovim danima«, piše Prtenjača, čiji se novi roman lijepo uklapa u niz njegovih sjajnih kratkih romana, zbog kojih opravdano ulazi u krug najkvalitetnijih domaćih književnika.