Romanima »U sjeni zla« (»The Craftsman«, 2018.) i »Trovačica« (»The Poisoner«, 2020.) britanska spisateljica Sharon Bolton stvorila je zanimljivu duologiju koja će uz ljubitelje trilera svakako biti draga i onom feminističkom dijelu čitateljstva, dakle svima koji dobrim smatraju da je i kroz književnost potrebno skretati pažnju k traženju drukčijeg odnosa prema ženama.

Boltonova je toj namjeri odgovorila na taj način da je osmislila radnju tijekom koje će žene koje nastoje riješiti nekoliko jezivih slučajeva ubojstava ponajviše problema u pokušajima traženja istine imati s muškarcima kojima iz najrazličitijih razloga nikako ne odgovara da se zločini riješe, pogotovo da ih riješe – žene.

Radnja je smještena u engleski gradić Sabden, gradić koji, kaže autorica u pogovoru, zaista i postoji, ali Sabden iz ovih knjiga nema veze s njim. U taj gradić autorica smješta dramatična zbivanja koja se odvijaju 1969. i 1999. godine i imaju teške posljedice za život niza likova. Glavni je lik Florence Lovelady koju u prvom romanu upoznajemo 1969. godine, kad odmah po završetku školovanja dolazi kao policajka pozornica u Sabden i uključena je u istragu misterioznog nestanka troje tinejdžera.

Izokrenuta priča

Ponajprije zahvaljujući vlastitim sposobnostima, snalažljivosti i odlučnosti upravo će najmlađa policajka Sabdena riješiti taj slučaj, a otkriće će biti jezovito – tinejdžere je omamio te potom žive u lijes s drugim mrtvacima smjestio Larry Glassbrook, mjesni pogrebnik, ujedno i čovjek u kući čije obitelji je Florence živjela kao jedan od podstanara.

Trideset godina kasnije, dakle 1999. godine, Florence je pomoćnica načelnika londonske policije. U ta je tri desetljeća postala u policijskim krugovima iznimno cijenjena i dogurala do jedne od najbitnijih funkcija u engleskoj policiji. Udana je i ima sina s kojim u srpnju te godine dolazi u Sabden kako bi nazočila pogrebu zločinca kojeg je smjestila u zatvor gdje je služio doživotnu kaznu.

Štoviše, tamo ga je znala posjećivati i s njim razgovarati pa osjeća obvezu da nazoči i njegovom posljednjem oproštaju od ovog svijeta. No, već i prije odluke da putuje na pogreb, pažnju joj privuče novinska vijest o slučajno pronađena četiri dječja kostura blizu tamošnjeg dječjeg Doma za nezbrinutu djecu. Tog se doma, i to po lošim stvarima, sjeća i iz zbivanja prije 30 godina pa odlučuje detaljnije se upoznati s tim slučajem.

I tako započinje nova priča koja nosi roman »Trovačica« i koja će zahvatiti i u potpunosti izokrenuti i dotadašnju priču o krivici Larryja Glassbrooka, ali i tvrdnje da je riječ o kosturima djece umrle jako davno.

Obje Florencine istrage pratit će sve ono što je bitno za krimić kao vrstu proze – zaplet će biti zanimljiv i provokativan, zločini opaki i jezoviti, istraga otežana brojnim, za život opasnim situacijama za Florence i ljude koje voli, a na kraju će i obrati biti takvi da će mnoge iznenaditi. To pak znači da pokušaji otkrivanja krivaca – kako za smrt tinejdžera iz Sabdena 1969. godine, tako i za nesretnu dječicu čije su kosti pronađene 1999. godine – neće biti nimalo laki.

Čak ni onda kada netko, primjerice Larry Glossbrook, prizna ubojstva! Istina je nešto sasvim drugo i čitatelji će svakako uživati u pokušajima otkrića i pravih zločinaca, a još i više motiva koji su ih vodili do tih sumanutih činova. Uz sve to, obje knjige, naravno, nude i elemente ljubavnih priča, odnosno sudbonosnih i u osnovi nesretnih ljubavi u temeljima kojih se i stvaraju polazišta za kasnije tragedije.

Vještičja družba

Ipak, iznad svega toga je želja Sharon Bolton da pokaže i prikaže muku s kojom se susreću žene u tom, posebno kad je riječ o policiji, gotovo isključivo muškom svijetu. Odnos prema mladoj pozornici Florence na početku njene karijere prepun je rodnog prezira, omalovažavanja i primitivnog seksizma, a iako ima pomoć nekolicine razumnijih muškaraca, na kraju se sama Florence mora izboriti za svoje mjesto u svijetu.

Na slične poteškoće, ali ipak u manjoj mjeri, ona nailazi i kasnije pa je očigledno i autorica željela pokazati kako je tijekom tri desetljeća ipak došlo do nekih pozitivnih promjena. No, dok se to nije počelo mijenjati, žene su, kao i djeca, često bile žrtve konzervativnog patrijarhata u kojem su sprega vlasti, novca i muške dominacije mnogima činile pakao od života. Možda i zbog toga autorica u priču uključuje i blage elemente okultnog i onostranog.

Polazište za to pronalazi u nizu slučajeva kad su na području Lancashirea davne 1612. godine mnoge žene skončale kao vještice, optužene samo zato što su, kaže Sharon Bolton, bile drukčije. Otuda njena junakinja ima sposobnost razgovora s duhovima, a otuda i vještičja družba, odnosno druženje skupine žena iz Sabdena koje se nazivaju i smatraju vješticama te koje kroz svoj rad nastoje umanjiti negativnu dominaciju muškaraca. Iz istih tih izvora stiže i tekst kojim se čitatelju u prvoj knjizi, romanu »U sjeni zla«, autorica obratila riječima:

»No, postoji jedna knjiga koju sam uvijek željela napisati. Knjiga o meni i ženama poput mene. Ženama sa sjevera koje se ističu u gomili i koje ista ta gomila kažnjava zato što se usuđuju biti drukčije. Oduvijek sam željela napisati knjigu o vješticama.«

Svako poglavlje priča jedan lik

Na kraju joj je i uspjelo, i to ne jednom, već dvjema knjigama. Istina, ovo o vješticama malo je prejako jer je u osnovi riječ samo o tome da te »vještice« nastoje živjeti što normalnije i jednostavnije, bez pritiska za njih nezdrave muške dominacije.

Obimni romani Sharon Bolton svakako će naći lijep broj čitatelja, čemu će svakako pridonijeti i jednostavnost i dinamičnost pripovijedanja koja se uglavnom temelji na kratkim opisima i brojnim dijalozima, a svakako je dobar potez da svako poglavlje priča jedan lik čime dobivamo i različitost pogleda na zbivanja, ali i kvalitetniju karakterizaciju likova koji su sve, samo nisu crno-bijeli i dosadni.