RIJEKA – Iza neobičnog naslova »Netaknuti listovi gline« krije se roman prvijenac riječke književnice i novinarke Gordane Brkić Žagar koja se pred koju godinu predstavila zbirkom poezije »Akvarel u očima«, a sad je zakoračila i na područje proze. Roman, koji je objavio Studio TiM iz Rijeke, već izaziva pažnju čitatelja, a razgovor s autoricom počinjemo pitanjem što ju je to motiviralo na povratak u književnost, odnosno kako to da je promijenila književni rod?

– Povratak u književnost dogodio se kad sam se napokon ponovo dočepala vremena za pisanje. Šalim se malo, ali istina je da uz posao u smjenama i roditeljstvo ostaje malo vremena za bilo što. Istina je da nikada nisam prestala pisati. Uostalom, i moj je posao bio, a i ostao vezan uz pisanje i pisanu riječ, tako da je odluka o pisanju romana, koji se zapravo dugo »kuhao« u glavi, došla u trenutku kada sam stvarno mogla odvojiti dio vremena, sjesti za tipkovnicu i pisati. »Akvarel u očima« je stvaran godinama, iako su pjesme nastajale u trenutku. Roman mi je bio interesantan kao forma jer je tražio puno više posvećenosti i ustrajnosti što jednom kampanjcu, kakav jesam, nije nimalo lagan zadatak. No, ljubav za tekst dogodila se brzo, pisanje je postalo uživanje i činjenica da sam oko četiri mjeseca svaku noć sjedila i pisala nije više predstavljala nikakav problem.

Pripadnica »X generacije«

Postoji li nešto što vas je posebno motiviralo za obradu baš ove teme vezane uz obiteljski život, bračnu krizu i novinarstvo?

– Postoji. Mama sam, u braku sam i radila sam u novinarskim vodama. Dakle, kao već spomenuti kampanjac koji ide linijom manjeg otpora našla sam jednostavan način stvaranja poznatog okružja za tekst u kojem nas ženski lik vodi kroz neke od zamki krize srednjih godina – potrebe da se zbroji postignuto, da se, nakon što djeca izađu iz fokusa pozornosti, nađe novi razlog za život. Vodi nas i kroz zamke stereotipa koje svi koristimo kako bismo preživjeli ogromnu količinu informacija kojima smo izloženi i koje je zapravo nemoguće procesuirati, ali na kraju nas ti stereotipi preuzmu jer ih nemamo vremena revidirati, jer zaboravimo, jer nam je teško mijenjati se u tim godinama. Maša, glavni lik, s razlogom je pripadnica »X generacije«, koja je obilježena tehnološkom i digitalnom revolucijom, a kod nas dodatno i ratom. Iskreno vjerujem da nas je taj strahovito brzi prelazak od crno-bijelih televizora, pisama i razglednica s kojima smo se rodili, do pametnih telefona, interneta i potpuno novih načina komunikacije koje intenzivno koristimo, pretvorio u jednu vrlo specifičnu generaciju na puno razina, osobito na onoj emotivnoj i društvenoj koje teško podnose naglu, brzu promjenu i traže puno više posvećenosti od prihvaćanja prijateljstva na društvenim mrežama. Ne želim reći da smo površni, samo kažem da smo prva generacija koja je morala početi živjeti na jedan potpuno novi način i naučiti se prilagođavati velikim promjenama gotovo na dnevnoj bazi.

Po mom sudu odlično je opisana bračna kriza, posebno tiha tragedija blijeđenja ljubavi. Koliko je za takav tekst trebalo snage?

– Nije trebalo. Maša nije ja. Ona je zbroj raznih iskustava različitih osoba koja predstavlja s pozicije žene. Iako, moram priznati da sam od prvotne ideje, a ta je bila da roman pišem u prvom licu, odustala upravo zato jer nisam bila sigurna da neću u jednom trenutku nesvjesno preuzeti lik, podrediti ga sebi. Ovako, Maša je baš ono što sam željela da bude – puno toga što bih ja silno željela biti, ali i još više onoga što nikada ne bih željela postati.

Roman o novinarstvu

Po mnogočemu ovo je i roman o novinarstvu kao profesiji, a predočena slika nije baš bajna. Mislite li da novinarstvo sve više blijedi pod pritiscima politike, oglašivača i sličnih »izvora« koji donose novce novinarskim kućama?

– Maša je novinar koji ne prihvaća cenzuru, ali ipak sama sebi oportuno postavi granice jer je, između ostalog, ovisnik o svom poslu. Novinarstvo je težak zanat koji stvara ovisnost. A pritisci dolaze sa svih strana – pritišću rokovi, trčanje za izjavama, traženje sugovornika, naslova koji će sakupiti veći broj »klikova«, statistike gledanosti, čitanosti ili slušanosti. Takvi pritisci ljude lako mogu gurnuti u autocenzuru, odnosno ograniče sami sebe da bi na uštrb kvalitete ispunili očekivanja u smislu kvantitete. Unatoč tome i dalje postoje, žive i rade izvrsni novinari koji stvaraju odlične sadržaje. A to što smo se načelno pretvorili u reality show društvo i što nam se koncentracija svela na čitanje naslova i gledanje jednominutnih TikTok uradaka, nije problem novinarstva, ali je sigurno zanimljiva tema za jedan dobar, duži novinarski rad.

Vrlo bitan dio romana je glazba. Knjiga se i zove po stihovima jedne od pjesama grupe Pearl Jam čija je glazba svojevrsni soundtrack ovog romana. No, tu su i Balašević, Springsteen, The Pogues, Foo Fighters…Ima li u tom skretanju pažnje na dobru rock glazbu neke poruke? Nije li glazba bolja od svijeta u kojem živimo?

– Ako ćemo vjerovati legendama, svijet je nastao tako da su bogovi pjevali. Zato je glazba, po mojem skromnom mišljenju, bolja od svega. Muzika mi je važna i roman nije nikako mogao proći bez nje. Igra s glazbom bila je dvosmjerna – ponekad bi ono što sam slušala isprovociralo tekst, ponekad bi tekst izvukao pjesmu koja bi odgovarala sceni koju pišem. Pearl Jam, koji je kako kažete, svojevrsni soundtrack romana, nikad ne bih izvukla kao »moj najdraži bend«, ali u periodu dok sam radila na romanu izgurali su se kao prvi među jednakima. Uglavnom, Eddie Vedder nema pojma kako je bio izvrsno društvo na ovom putovanju. I hvala mu na tome.

Promocije

Premještanjem radnje u izmišljeni Slomir društveni roman dobiva i elemente nekonvencionalnog »ljubića« da bi na kraju sve završilo svojevrsnim self-help porukama o nužnosti promjena u vlastitom životu. Priča je time zaokružena, ima glavu i rep. No, postoji li mogućnost nastavka prikaza Mašinog života ?

– Nisam razmišljala o tome, ali nikad ne reci nikad. Neke stvari, pa i to što je Maša učinila sa svojim iskustvom, ostale su namjerno nedorečene jer jedino takve, nedorečene, vrijede. Ostavljaju izbore od kojih niti jedan nije pogrešan. Dakle, Mašinu budućnost definirat će čitatelji, svatko za sebe, onako kako bi oni učinili da su na njezinom mjestu. Maša će ionako napraviti po svoje.

Pretpostavljam da slijede promocije, kad i gdje, te radite li što novo na polju književnosti?

– Za sada su dogovorene promocije u Rijeci i Delnicama. Promocija u Rijeci održat će se 8. studenoga u Book caffeu Dnevni boravak u 18 sati, a knjigu će predstaviti Dunja Matić i Milan Zagorac. Tjedan dana kasnije roman će biti predstavljen u Delnicama, u gradskoj biblioteci.

Pravi RiLitovski projekt

Gordana Brkić Žagar posebno ističe kako je njezin roman prvijenac pravi RiLitovski projekt – Dunja Matić se uhvatila uređivanja, Milan Zagorac je radio na pripremi za tisak, Enver Krivac je napravio naslovnicu, a Vlado Simcich Vava je sve pogurao i vodio. »Meni je to predivno. Hvala im na pomoći«, rekla je Gordana Brkić Žagar.