'Sitne ribe'

Napuljski narativi u Art-kinu: Kvartovski klinci u Gomori Camorre

Dragan Rubeša

Iz filma »Sitne ribe« Claudija Giovannesija

Iz filma »Sitne ribe« Claudija Giovannesija

U prosedeu »Sitnih riba« uvijek postoji ono što nadilazi realizam. Poput njihove sjajne završnice kao savršenog primjera kako završiti priču u pravom trenutku. Ni sekundu prije. Ni sekundu kasnije



Vlasnici grada. Kakve su poveznice »Sitnih riba« Claudija Giovannesija i Audiardova »Proroka«. Naizgled nikakve. Ali ipak ih povezuju slični sentimenti, koji se svode na progresivno prisvajanje zapišanog terena, bilo da je riječ o napuljskom kvartu ili pariškom zatvoru.


U završnici Audiardova filma, Malik izlazi iz zatvora, s pratnjom ravnom potentnom bossu. Slično prisvajanje kvarta rabi i Giovannesi u sceni s motorima koji jezde napuljskim »rioneom« nakon jednog ubojstva, koji je njegove aktere promovirao u vođe. Drugo je prisvajanje ono u diskoteci, u kojoj ti isti kvartovski klinci promatraju i pozdravljaju aktere na plesnom podiju. Oni nisu s njima, već iznad njih na balkonu. Ta distanca osigurava im neku vrstu povlaštenog statusa.



Jer, Giovannesi je tek jedan od brojnih izdanaka talijanskog autorskog filma, koji promatra kvartovske klince u Gomori Camorre. Njihovi su izdanci Ciro (Petrone) i Marco (Macor), koji su se nakon »Gomore« prometnuli u zaštitni znak napuljskih narativa. Cira ćemo ubrzo upoznati u ulozi Pasette u »Song ‘e Napule« braće Manetti, ali i kao ribara u Everettovoj adaptaciji Wildeova »Sretnog princa«. U tom istom rioneu Sanita, ambijentiran je i »Amore molesto« Marija Martonea, čiji scenarij potpisuje Elena Ferrante prema njenom istoimenom romanu, prekrivenom vulkanskom magmom Vezuva, kad se ona još nije prometnula u interplanetarnu zvijezdu (šifra: »Genijalna prijateljica«). U Martoneovu velikom filmu, s genijalnom Liciom Magliettom u flešbekovima, koji slijedi postmodernističke trajektorije velikog Edoarda de Filippa, muški likovi svedeni su na represivne i kastrirane fašiste, kojima autor jukstaponira Amaliju i Deliju, odjevene u crvenu boju seksualne revolucije, oslobođene od muških okova.


Gospodari noći




 


Ferrante i Ferrente. Potonji je autor »Selfieja«, koji također mapira određeni napuljski kvart. Samo što Rione Sanita (Ferrante) zamjenjuje Rione Traiano (Ferrente). Poput Giovannesija, tako je i Ferrente fokusiran na teense koji sanjaju živote celebrityja. U Giovannesija sve počinje krađom božićnog drvca, s Nicolom & Co. koji postaju gospodari noći, zaluđeni firmiranim krpicama i bojom novca, u interijerima koji se doimaju poput napuljske verzije Trump Towera. U Ferrentea (»Selfie«) ti isti snovi svedeni su na ispijanje koktela u razornoj neposrednosti beach bara, u dispozitivima direktne igre, komične i refleksivne u isti mah. Iako Giovannesija koji je režirao dvije epizode TV serije »Gomora«, čiji je autor Roberto Saviano ujedno i autor romana »La paranza dei bambini« aka »Sitne ribe«, ne zanima toliko prikaz kriminala inkarniranog u napuljskoj Camorri, već njena lica. Lica Nicole i njegova »baby ganga« koji čine Tyson, Biscottino, Lollipop, O’Russ i Briato, sanjajući o drukčijem životu.



Oni žive u nekoj vrsti permanentnog rata i stalno moraju paziti tko im se prikrada iza leđa. Krađa božićnog drvca nije nikakva fikcija, već se doista dogodila. Zato »Sitne ribe« puno duguju Giovannesijevu »Fioreu« i noirovskom »Aliju plavih očiju«, dok promatranju Nicolove, Fioreove i Alijeve pulsacije, žudnje i strahove, ali i gubitak nevinosti. No ako je u »Fioreu« dominirao pasolinijevski prosede, sada se Giovannesi više približio Jamesu Grayu. Napulj ili Brooklyn, posve je nebitno. Jer, ljubavna priča Nicole i Letizije puno duguje onoj između Leonarda (Joaquin Phoenix) i Michelle (Gwyneth Paltrow) u Grayevim »Ljubavnicima«. Uvijek su u prvom planu žudnja i pogledi. Razlika je tek u odsutnosti Grayevih očeva (Giovannesi daje prednost majkama zaštitnicama).



Boja novca


 


Ostaje tek jedan zagrljaj. S vječno prisutnom bojom novca. U spoju očaja i ljubavi. S pjenušcima, stolovima od 500 eura, lajnama bijelog i ukrštenim pištoljima. U fascinaciji predmetima koja iscrtava precizne žanrovske geometrije. U bezbroj svjetlosnih varijacija autorova vjernog direktora fotografije Danielea Ciprija, nekad vjernog suradnika genijalnog Franca Maresca (šifra: »Cinico TV«). Poput crvenih balona koji se praktički reflektiraju na licima Nicole i Letizije. Ili scene vatrometa. Iako je uzdah Napulja vječno ispunjen zvukom metaka i prdežom motora. U bjegovima i jurnjavama motora. No, junakove suze nisu povezane samo sa Savianom (»Gomorra«), već i s Antonijom Capuanom (»Vito e gli altri«).


Jer, u prosedeu »Sitnih riba« uvijek postoji ono što nadilazi realizam. Poput njihove sjajne završnice kao savršenog primjera kako završiti priču u pravom trenutku. Ni sekundu prije. Ni sekundu kasnije. Jer, Giovannesijeve klince zauvijek je napustio obrazovni sistem. Nicola i njegova horda malih divljaka na vespama, savršeni su izdanci napuljske kvartovske topografije. Iako Napulj još uvijek nije pronašao fikciju koja je u stanju pokazati njegovu brutalnu stvarnost, vječno zarobljen u zamci stereotipa i dobro znanih arhetipova. Koliko god autor promatrao njihova lica u razornoj neposrednosti. U vječnoj mantri – money, money, money.