Iako iza sebe već ima niz vrlo uspješnih knjiga i za njih primljenih nagrada na području književnosti za mlade, riječka književnica Morea Banićević ovu i proteklu godinu posebno će pamtiti baš po nizu novih vrlo značajnih nagrada koje je zaslužila za svoj novi, prošle godine objavljen roman »Izgubljeni gospodin Kovač«. Ta, kako na naslovnici piše »obiteljska horor-bajka za djecu i mlade«, u nepunih godinu dana dobila je nekoliko značajnih nagrada – »Grigor Vitez«: Ptica i Ptičica; Sfera te nominaciju za regionalnu nagradu Mali princ, a još je bitnije da je baš taj roman izabran kao hrvatski kandidat za Časnu listu IBBY-ja 2026. godine, listu koja je dvogodišnji izbor suvremene produkcije knjiga najboljih pisaca, ilustratora i prevoditelja 85 zemalja članica IBBY-ja, Međunarodnog odbora za dječju knjigu. Značaj ulaska u krug kandidata vidi se i u tome što odabrana knjiga postaje dio kataloga koji se izlaže na međunarodnim sajmovima, kongresima i izložbama te služi kao preporuka za čitanje, prevođenje i objavljivanje diljem svijeta.

ODMAK OD RUKOPISA

Što vam te nagrade znače?

– Sretna sam kad dobijem priznanje za bilo što u što sam uložila ljubav, znanje i vrijeme. Međutim, ono što volim istaknuti za roman »Izgubljeni gospodin Kovač« jest to da mi osvojene nagrade imaju još veću vrijednost zato što sam ih posvetila mami koja je preminula prošle godine i bratiću koji je umro u siječnju ove godine od posljedica nesreće. Zadnje što je pročitao bio je upravo ovaj roman. Nikad neću zaboraviti kad mi je moja Marina, njegova mama, a moja teta, rekla da je zaplakao kad je vidio svoje ime u zahvali. Tada još nismo znali da ćemo i njega izgubiti. Uz svu tu bol, imam osjećaj da je dio njihova voljenog bića ostao zapisan u romanu, tako da upravo time što ih spominjem nastojim ih ne predati zaboravu. Da su doživjeli vidjeti da je roman dobio nagrade, znam da bi bili na mene ponosni. U tome nalazim nešto utjehe.

Kako je došlo do stvaranja romana, što vas je motiviralo?

– Razmišljam o tome bih li trebala napisati da mi je ideja došla »spontano«, ako govorim o samoj ideji za roman. Međutim, mnoštvo iskustava tijekom godina čitanja, gledanja, pa i igranja videoigara definitivno su utjecali na način na koji razmišljam. Volim kreirati priče, dočaravati atmosferu, ubacivati i povezivati detalje u logične spletove. Proces pisanja je, barem po mojem iskustvu, dijelom planiran, a dijelom gotovo autonoman u smislu da priča često krene svojim tokovima i bude raznovrsnija od zamišljene ideje, ili drugačije rečeno, počne postojati mimo autora. Znam da zvuči paradoksalno, ali jednom kad se nešto zapiše, više ne pripada samo našim mislima i postaje živo, gotovo i materijalno.

Koliko je trajao rad na pisanju?

– Roman je nastao, kao i drugi moji romani, preko ljeta. Ne zato što sam posebno inspirirana ljeti, već stoga što radim u školi, pa ne stignem pisati dok traje nastava. Sve mora biti dovršeno prije početka nove školske godine, pa eventualno rukopis stignem pročitati tijekom zimskih praznika, te korigirati samu sebe i ispraviti potencijalne propuste koje bolje vidim kad imam odmak od rukopisa. Svako ljeto obećam si da ću se dogodine više odmarati i ići na more, a onda završim dovršavati nešto novo jer eto, bit će vremena za opuštanje.

KONCEPT BEZVREMENOSTI

U priči uspješno kombinirate različite utjecaje, od klasičnih bajki i tradicije davnašnje usmene književnosti do horor i ZF obrazaca. Kako ste došli na tu ideju?

– Zanimljiv mi je koncept bezvremenosti priča za djecu i mlade u kojima se javljaju elementi primjenjivi na bilo koje razdoblje u eri čovječanstva. Uz sve utjecaje koje navodite, od klasičnih do modernih, ono što je konstantno jesu emocije. Djeca su tragači za tim emocijama – oni ne čitaju da bi se informirali, obrazovali, uputili ili usmjerili. To je često odlika iskusnijeg i/ili starijeg čitatelja. Iako, čak i taj iskusniji čitatelj najčešće prvo polazi od znatiželje, a čitanje u najboljem slučaju s vremenom postaje navika. No, da se vratim na emocije – usmena predaja okupljala je djecu oko pripovjedača prenošenjem osjećaja anticipacije, straha, znatiželje; konačno i zabave. To je taj bezvremenski element. Hoće li te emocije biti umotane u narodne predaje ili urbane legende koje se šire društvenim mrežama da bi izazvale reakciju kod gledatelja, ovisi o medijima i društvu, ali i dalje djeca za njima tragaju. Stoga mislim da ih je najbolje ponuditi kroz književnost. Mnogi se roditelji boje kad vide da na romanu piše »horor-bajka za djecu i mlade« ili nešto slično, ali to ne znači da će knjiga čitateljima nužno izazvati stres ili da ih treba od nje štititi. Baš suprotno, djeci su bajke usađivane generacijama, pa ako i dalje budu htjela tragati za navedenim emocijama, naći će ih u drugom mediju. Onda je bolje da ih privuku upravo knjizi. Pa čak i ako se radilo o onoj koja se temelji na hororu.

Kod nas je za djecu popularnija stvarnosna proza, dok se žanrovska proza uglavnom prevodi, iako se i taj trend polako mijenja, pa se na domaćoj dječjoj književnoj sceni pojavljuju novi autori koje djeca također rado čitaju, a koji se bave fantastičnom tematikom. Još uvijek postoji tendencija da su prihvatljivije one knjige u kojima su primjeri stvarniji, a pouka je u bližem planu. Međutim, ne treba odbaciti moć maštanja i izmišljanja, upravo zbog bliskosti s bajkama odakle sve polazi – a to je često ono što djeca najbolje primaju.

RODITELJSKI PRIMJER

Može li danas, u ovom prevladavajuće virtualnom svijetu, književnost uopće biti konkurencija videoigricama i svoj ostaloj digitalnoj agresivnosti usmjerenoj k mladima?

– Prije svega, nisu sve videoigre agresivne, ali ću se ipak osvrnuti na vašu sintagmu »digitalna agresivnost« jer ukazuje na opću percepciju. Ne smatram da je digitalna agresivnost iole gora od npr. filmske agresivnosti ili da može biti izolirani uzrok lošem ponašanju. Stvar je u tome da treba znati stvoriti mjeru što se ne postiže zabranama, već bavljenjem djecom i svrsishodnim poučavanjem čitanja. To uključuje niz aktivnosti i posvećenost tijekom odgoja i obrazovanja, prije svega kod kuće, a tek onda u školi. Ako djetetu ponudimo knjigu ili videoigru, ono će u velikom broju slučajeva posegnuti za igrom. Mi se zatim snebivamo kao da je to nešto nenormalno. Jesmo li mi bili drugačiji? Djeca iz ranijih vremena radije bi izabrala igru na ulici nego čitanje, barem većinom. Međutim, ako djeci pokažemo i dokažemo koliko se zabava i uživljavanje može postići i čitanjem, a da im ne branimo igrati se, onda smo na dobrom putu.

Vjerujem da mnogi roditelji djeci spočitavaju igranje, a oni sami radije sjede na kauču ispred TV-a nego što čitaju. Ima i mladih koji uopće ne vide roditelje s knjigom u ruci, ali im se prijeti jer ne čitaju lektiru. To tako ne ide. Djeci treba približavati čitanje odmalena, roditelji vlastitim primjerom trebaju pokazati koliko knjige mogu biti zabavne i korisne, te da postoje i one koje možda mogu biti potpuno dosadne. I to je sasvim u redu. Uostalom, ako ne znaju što je dosadno, kako će znati što je drugačije? Knjige su tu da se i čitaju i kritiziraju, na čemu se trenira kritičko razmišljanje. To je pojam koji danas odasvuda iskače, ali u stvarnosti teško može postojati bez uključivanja aktivnog čitanja.

Da zaključim što se videoigara tiče – informirani i načitani igrač imat će više samokontrole, samokritičnosti i bolje će razumjeti granicu između stvarnog i nestvarnog. Uz to, poznato je da čitanje razvija empatiju, tako da će načitano dijete jasnije vidjeti razliku poželjnog i nepoželjnog ponašanja kao što je razumiju i odrasli kad, primjerice, gledaju forenzičku seriju ili akcijski film. Obrazovano dijete ne treba suditi po tome je li mu igra poput GTA zabavna jer, budimo realni, ta igra to i jest. Ali svakako će znati da se radi o hipotetskoj situaciji koja nema veze sa stvarnošću, pogotovo zato jer će njegov ili njezin mozak lakše prepoznati razliku. To je samo jedna od snaga čitanja.

NAJPOTICAJNIJA PUBLIKA

Značajan doprinos vrijednosti knjige dala je i ilustratorica Petra Brnardić. Kako to da ste knjigu odlučili ojačati ilustracijama?

– Moj izdavač, Naklada Ljevak ima zaista lijepu kolekciju knjiga za djecu i mlade, tako da ilustracije uopće nisu bile upitne. Imala sam priliku raditi s Petrom Brnardić koja je likovima udahnula vizualu. Suradnja je bila odlična i Petra je svoj posao odradila fenomenalno. Djeca jako hvale njezine ilustracije koje su se stilski uklopile u priču. I sam proces suradnje bio je odličan jer smo se mi dnevno dogovarale preko maila i telefona, maštale svakojake elemente i pritom se još zabavljale idejama.

Kakve su, do sada, reakcije? Jeste li zadovoljni?

– I više sam nego zadovoljna reakcijom. Djeca su mi od početka najiskrenija i najpoticajnija publika. Kad znam da je nešto kod njih prošlo, odahnem, jer oni znaju biti brutalna publika. Ali to je zapravo dobro jer odmah znaš na čemu si. Njihova pohvala mi je smjerokaz i motivacija za dalje. Osim mojih čitatelja iz Hrvatske i šire regije, nevjerojatnu podršku mi daju i djeca kojima sam razrednica, najesen će biti 8.a. Kad mi je javljeno za nagrade, veselili su se sa mnom kao da su je sami dobili i to mi je puno značilo. Zatim smo se na satu razrednog odjela »ubili« slatkišima i čipsevima da sve to proslavimo. Čisto da se zna, inače ih nemilosrdno tjeram jesti voće, ali sam zbog posebne prigode popustila i napravila iznimku! Ovom prilikom javno zahvaljujem ne samo svojem najdražem 8.a, već i svim svojim »jazavcima«, kako od milja zovem učenike kojima predajem, na tome što su mi uvijek divna potpora i motivacija. Velika mi je želja da ostanu čitatelji i da odrastu u obrazovane ljude.

Radite li na nečem novom?

– Dogodine bi trebala izići knjiga pripovijesti za odraslu publiku, za promjenu, ali radim nešto i za djecu, no to je još u početku razvoja. Dobra vijest je i da će najesen ponovo izići »Demon školske knjižnice« nakon čega i njegovi nastavci u izdanju Naklade Ljevak. Mislim da ću se odmarati neko drugo ljeto…

ODLIČNA KOMBINACIJA
TRADICIJE I SUVREMENOSTI

Potaknuti mlade na čitanje jedan je od najizazovnijih zadataka suvremene književnosti koja u doba digitalnih čuda, videoigara i nikad bogatijeg virtualnog svijeta teško može držati korak sa sigurno ne toliko kvalitetnim, ali puno jednostavnijim te mladima pristupačnijim i privlačnijim svijetom virtuale. Upravo stoga knjige poput romana »Izgubljeni gospodin Kovač« itekako su potrebne.

Naime, njen roman okrenut ponajprije svijetu mlađih tinejdžera, onom od jedanaeste pa do petnaeste, šesnaeste godine života, zaista može privući mlade tog uzrasta. Autorici, inače znanoj i nagrađivanoj baš na području književnosti za mlade, to je uspjelo vrlo dobrom kombinacijom tradicije i suvremenosti, konkretnije nesvakidašnjim spojem pripovijedačkog nasljeđa vezanih čak i uz doba davnašnje usmene predaje s novim i mladima dragim obrascima horor te čak i ZF literature.

Priča je ova. Trinaestogodišnjeg Gašpara Kovača roditelji ostavljaju sedam dana kod bake i praprabake, ponajprije stoga da bi sebi osigurali sedam dana ljetovanja samo za njih dvoje. Gašpar voli roditelje pa pristaje podnijeti tu žrtvu i tjedan dana boraviti u gradiću kod bake i praprabake, dvije žene koje dugo nije vidio. Zabavljat ću se igrama na mobitelu, misli si Gašpar sve dok ne shvati da mu je kod kuće ostao punjač za mobitel. A u tom mjestašcu nemoguće je kupiti novi! No, uskoro to postaje potpuno nebitno. Jer, Gašpar je od svoje ravno 103 godine stare praprabake Zarje saznao dramatičnu priču o smrtnoj opasnosti koja prijeti svim muškarcima iz njegove obitelji. Baš zbog jedne davnašnje kletve već su umrli Gašparov djed i pradjed, a ista sudbina uskoro bi mogla zadesiti i njega te njegova oca! Jedini koji može pomijeniti tu sudbinu je baš Gašpar, a u tome će ga voditi praprabaka Zarja…

Sve ostale pojedinosti nema smisla, a ne bi bilo ni pošteno, pripovijedati. No, treba reći da 330 stranica obiman roman nudi bezbroj zbivanja vezanih uz putovanje kroz vrijeme, divnu ljubavnu priču njegove praprabake Zarje i njegova prapradjeda Jagora, opake i opasne sukobe sa zlodusima, likove koji su dio znanstveno-fantasične literature, napete scene borbe dobra i zla… Dakle, sve ono što itekako može privući čitatelja. Morea Banićević piše čitko i jednostavno, njeno je pripovijedanje tečno – opisi su jednostavni i smisleni, dijalozi osiguravaju pitkost, radnja je dobro vođena uz uspješnu izmjenu zbivanja vezanih uz vremensku petlju, a na trenutke svjedočimo i uspješnim poetskim trenucima, posebno kada govori o Zarji i njenom dodiru s prirodom. Vrijedno pažnje svakako je i to da psovke, kojih ima, autorica prenosi ne slovima već znakovima iz suvremenog »rječnika« mobitela koji se koriste za dopisivanja na mreži svih mreža.

Slažući ovu zanimljivu priču Morea Banićević poslužila se tradicijom mitova i legendi starih naroda, nasljeđem usmene knjižvnosti i okvirima bajke, ali isto tako i iz znanstveno-fantastične književnosti dobro znanim motivima putovanja kroz vrijeme i na ljudsku priliku stvorenih strojeva automatona, kao i okvirima fantasy te horor književnosti. Iako ovako navedeni utjecaji djeluju nabacano, čak i pomalo kaotično, autorica je uspjela stvoriti skladnu i zanimljivu priču koja, baš kako i treba, čitatelju ne donosi samo zabavu, već i puno edukativnih poruka.

Najjača je možda ona koja je pomalo i sakrivena, a u svojoj je srži ekološka i na njoj se temelji lik Zarje, šumske vile koja zahvaljujući nadnaravnoj povezanosti s prirodom, odnosno svom »zelenom daru«, uspijeva pobijediti zlo. Također su uočljive i jasne poruke vezane uz poštovanje starijih i pomoć njima i svima kojima je zbog bilo čega pomoć potrebna, a isto tako istaknute su kroz cijelu priču i temeljne obiteljske vrijednosti, kao i značaj prijateljstva, empatije, poštenja i ostalih pozitivnih ljudskih vrednota. Nedvojbeno je i to da je u priči o sedam dana bez interneta istaknuta sposobnost i snaga mašte nad svijetom virtualne stvarnosti koju mladi danas ne stvaraju sami, već im je nude oni koji na tome zarađuju, a baš taj element mašte jedna je od većih vrijednosti ovog romana kojeg su vrlo bitan i vrijedan dio i sjajne ilustracije kojih je autorica Petra Brnardić.

O AUTORICI

Morea Banićević rođena je i odrasla u Rijeci. Uz pisanje, opušta se i čitanjem te igranjem videoigara. Voli miris mora i šume te je najviše vesele šetnje u prirodi u društvu svojih pasa i prijatelja. Napisala je niz romana za djecu i mlade. Serija je započela trilogijom: »Demon školske knjižnice«, »Dvojnici iz tame« i »Tragovima Crnog Petra«. Romani su tiskani u više naklada, višestruko su nagrađivani i rado se čitaju.

Roman »Demon školske knjižnice« osvojio je nagradu Sfera 2015. u kategoriji najboljeg romana za djecu, te Morea još jednu Sferu 2019. dobiva za roman »Dvojnici iz tame«. »Demon školske knjižnice« odabran je i za Nacionalni projekt za poticanje čitanja i promicanja kulture čitanja djece i mladih Čitanjem do zvijezda. Roman »Dvojnici iz tame« osvojio je nagradu »Grigor Vitez« – Ptičica 2019. za najbolji roman po izboru dječjeg žirija te pohvalu nagrade »Grigor Vitez« za popularizaciju žanra fantastike među djecom i mladima.

Nakon trilogije izlazi njezin roman za mlade imena »Mjesečari Monteriera« koji osvaja nagradu »Anto Gardaš« 2022. kao najbolji dječji roman. Obiteljska horor-bajka za djecu i mlade imena »Izgubljeni gospodin Kovač« osvaja Sferu 2024. za najbolji dječji roman, 2025. godine za isti roman dobiva i nagradu »Grigor Vitez« – Ptica stručnog žirija te nagradu »Grigor Vitez« – Ptičica dječjeg žirija. Morea je odabrana kao hrvatska kandidatkinja u kategoriji pisca za Časnu listu IBBY-ja 2026. godine za roman »Izgubljeni gospodin Kovač«. Do sada je svaki njezin roman koji je izašao u Hrvatskoj nagrađen.

»Izgubljeni gospodin Kovač« već je stekao vrlo vrijednu nagradu »Grigor Vitez« u kategoriji književni tekst za mladež, kao i nagradu Ptičica koju dodjeljuje dječji žiri u kategoriji najbolja prozna, pjesnička ili dramska knjiga. Također, ovaj je roman izabran kao hrvatski kandidat za Časnu listu IBBY-ja 2026. godine. Časna lista IBBY-ja dvogodišnji je izbor suvremene produkcije knjiga najboljih pisaca, ilustratora i prevoditelja 85 zemalja članica IBBY-ja (Međunarodnog odbora za dječju knjigu).