Riječki nadbiskup mons. dr. Ivan Devčić, vokacijom i strukom filozof, jedan je od ponajboljih poznavatelja misli i djela ruskog filozofa Nikolaja Berdjajeva. »Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva. Pokušaj filozofije konkretnoga« – bila je tema njegovog doktorata, i on je trajno ostao povezan s tim filozofom i njegovom vjerom »u novo doba čiji će protagonist biti čovjek stvaralac«. U proteklim desetljećima brojnim je temama opusa Berdjajeva posvetio mnoštvo znanstvenih radova, kako sam kaže »zaokupljen osebujnošću njegove ličnosti, a još više bogatstvom, proročkom snagom i svježinom njegove misli«.

U posebnom prilogu Novi list će u utorak, 30. lipnja, objaviti esej koji je dr. Devčić napisao u povodu Rijeke-Europske prijestolnice kulture, a kojim omogućuje susret s misli Berdjajeva o kulturi i civilizaciji. Taj prilog naslovljen »Fenomen kulture. Kultura iz perspektive ruskog filozofa Nikolaja A. Berdjajeva« čitateljima predajemo sa zahvalnošću prema njegovom autoru, a uoči objavljivanja najavljujemo ga razgovorom.

Rijeka i EPK

Našoj javnosti, znanstvenoj i široj kulturnoj, ovih dana dajete jedan svoj prilog obilježavanju Rijeke-Europske prijestolnice kulture. Vaš esej »Kultura iz perspektive ruskog filozofa Nikolaja A. Berdjajeva« zaista je dobrodošao u ovo vrijeme kada su neki najavljeni programi EPK-a zbog pandemije zaustavljeni, no još više zbog toga što priređivači programa EPK-a nisu u njemu predvidjeli sadržaje koji bi promišljali kulturu i stvaralaštvo, posebice filozofski promišljali, to jest sadržaje poput ovoga koji donosite u eseju. U tom smislu, možete li reći nekoliko riječi o svom stavu da bismo svi trebali dati barem neki mali prilog EPK-u.

– Kad u mislima prošećemo Europom i pokušamo si predočiti njezina kulturna postignuća na svim područjima čovjekova stvaralaštva, postajemo svjesni koliko Rijeku i njezinu kulturu cijene oni koji su je izabrali da bude Europska prijestolnica kulture 2020. Ta činjenica ne bi smjela nikoga ostaviti ravnodušnim tko voli i cijeni naš grad na Rječini. Naprotiv, svakome bi trebala biti poticaj da u granicama svojih mogućnosti pridonese što uspješnijem obilježavanju njegove nominacije za Europsku prijestolnicu kulture 2020. A to možemo samo tako da upoznamo njegovu povijest i kulturu. Uvjeren da nam svima za to mogu biti nadahnuće i poticaj promišljanja o kulturi i civilizaciji ruskog filozofa N. A. Berdjajeva, odlučio sam s njima upoznati našu javnost.

Više od četiri desetljeća bavite se filozofskom misli tog osebujnog filozofa. Njegovom ste golemom opusu posvetili mnoge znanstvene radove i knjige, a prije svega doktorirali ste na temu »Personalizam Nikolaja A. Berdjajeva«. Možemo reći da Vas taj mislilac bogatstvom i snagom svoje misli fascinira.

– Upravo tako. Na njega me je uputio prof. dr. G. A. Wetter kod kojega sam na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu napisao magistarski rad o kritici religije prof. dr. B. Bošnjaka, hrvatskog marksističkog filozofa, kojega je Wetter osobno poznavao. On me je poticao da o istoj temi nastavim pisati i doktorsku radnju. Budući da sam to odbio, ponudio mi je da pišem disertaciju o ruskom filozofu Nikolaju A. Berdjajevu koji je u svojoj filozofiji prešao put od ortodoksnog marksizma do kršćanskog personalizma.

Wettera je taj Berdjajevljev put od uvjerenog marksista do još uvjerenijeg kršćanina veoma zanimao te je i mene privolio da to prihvatim kao temu za doktorat.

Budući da je već bio u poodmaklim godinama, zamolio je prof. S. Declouxa da mi bude zajedno s njime komentor. Decloux se s time složio i njih su se dvojica dogovorili da me Wetter vodi kroz rano razdoblje Berdjajevljeve filozofije, a Decloux kroz njegovu zrelu filozofiju. To sam rado prihvatio te sam pod mentorskim vodstvom jednog i drugog doktorsku radnju: »Der Personalismus von Nikolaj A. Berdjajew« uspješno apsolvirao i obranio. Kad sam je preveo na hrvatski, naslovivši je: »Osmi dan stvaranja. Filozofija stvaralaštva N. A. Berdjajeva«, Zagreb 1999., vrlo ju je pozitivno recenzirao prof. dr. Nikola Milošević iz Beograda.

Povezanost kulture i kulta

U uvodu svoje knjige »Filozofija povijesti i kulture Nikolaja A. Berdjajeva«, 2010. godine zapisali ste da su Vam »posebno dojmljive njegova zaljubljenost u slobodu i stvaralaštvo, zaokupljenost smislom povijesti i kulture, strastvena društvena i kulturna angažiranost te neprestana briga za sudbinu čovjeka u suvremenom svijetu«. Isto tako, pišete da je Dostojevski na Berdjajeva imao presudan utjecaj, da on u njemu »vidi najvećeg ruskog metafizičara«. Barem neke od tih Berdjajevljevih preokupacija bilo bi dobro makar malo približiti čitateljima budući da su one, što se i iz ovog Vašeg eseja iščitava, kontekst njegovoj misli o kulturi i o civilizaciji.

– Pored Dostojevskoga, Berdjajev je bio i pod utjecajem Jakoba Boehmea (r. 1575.), prema kojemu sve nastaje iz »Ungrunda«, to jest iz neke pra-slobode. Iz nje se rađa Bog kao prauzrok svega. Budući da je čovjek stvoren na sliku Božju, njegova je sloboda također odraz te Božje slobode. U tom smislu Berdjajev govori o čovjeku kao »stvaraocu osmog dana«. Naime, prema Bibliji, Bog je svijet stvarao šest dana, a sedmog je otpočinuo, da bi osmog dana povjerio čovjeku nastavak stvaranja svijeta. U skladu s time Berdjajev naziva čovjeka »stvaraocem osmoga dana«. Dakle, čovjek je, prema njemu, prvenstveno stvaralačko biće, koje je kao takvo obdareno onom istom slobodom kojom je Bog iz ništavila sve pozvao u postojanje. To znači da je kultura način čovjekova sudjelovanja u Božjem stvaralačkom djelu, a time i način štovanja Boga. Zbog toga on kulturu povezuje s kultom, na što upućuje i samo njezino ime. Ali taj kult je autentičan samo ako prelazi u kultiviranje svijeta i međuljudskih odnosa u skladu s Božjim naumom, odnosno zapovijedima.

Berdjajev je u progonstvu umro prije više od 70 godina, no njegova je misao, otkrivate i ovim tekstom, i danas intrigantna i poticajna. U eseju sintetizirate, predočavate i promišljate njegovu filozofiju kulture i uvodno konstatirate da je »duboko proživljavao modernu krizu kulture, što ga je neprestano motiviralo da istražuje njezine uzorke i posljedice«. Kakav je njegov pristup, odnosno u kojem kontekstu sagledava modernu krizu kulture?

– Na to sam već djelomično odgovorio. Njega je posebno zabrinjavalo to što je moderna kultura izgubila svoju transcendentnu dimenziju, to jest usmjerenost na natprirodno, božansko. Kako sam upravo rekao, sam pojam »kultura« izvorno upućuje na religiozni kult. Ta povezanost kulture i kulta zrcali se u bezbrojnim sakralnim zdanjima kao što su hramovi i crkve, te u umjetničkim djelima poput slika, kipova i literarnih ostvarenja. Berdjajev je osjećao da suvremena kultura gubi tu religioznu dimenziju i zatvara se u imanenciju, a zajedno s njome i njezin tvorac – čovjek. Posljedica toga je da takva kultura sve manje kultivira ne samo čovjeka nego i prirodu, štoviše, da postaje opasnost za njih. Zbog toga on traži način kako čovjeka što uvjerljivije upozoriti na to što mu od takve kulture prijeti, kako njemu samom tako i prirodi bez koje mu nema opstanka.

Smisao stvaralaštva

Na razmišljanje pozivaju njegova promišljanja o biti kulture i biti civilizacije, nadasve o stvaralaštvu i o čovjeku stvaraocu. Recite nam više o tome.

– Berdjajev pojavu kulture povezuje s idejom stvaralaštva kojemu je posvetio djelo »Smisao stvaralaštva«. Vrsni poznavaoci njegova djela smatraju da je stvaralaštvo njegova najoriginalnija ideja. U skladu s time on i čovjeka definira kao »stvaraoca osmog dana«. To znači da je čovjekova zadaća nastaviti u svijetu Božje stvaralačko djelo. U tom smislu on svojim stvaralačkim činom smjera na novo biće, na nov život, ali u objektiviranom svijetu to ne može postići. Zbog toga se kao rezultat čovjekova stvaralačkog napora pojavljuje kultura, koja nije stvarna nego samo simbolična realizacija stvaralačkog čina. U tom smislu Berdjajev tvrdi da su sva kulturna postignuća simbolična slično kao što je simboličan religiozni kult.

Zbog toga se, prema njemu, neprestano pojavljuju pokušaji da se kulturu prevlada, odnosno da se njezin simbolizam zamijeni realnim bićem. Ti su pokušaji dvojaki. S jedne strane teži se za tim da se ipak dosegne ono za čim svaki stvaralački čin izvorno teži, to jest da se ovaj pali svijet transcendira i tako preobrazi da se dosegnu novi život i ontološka istina, kao i pravda i ljepota, a s druge strane da se u ovom svijetu život znanstveno-tehničkim putem što uspješnije organizira i ukrijepi. Prvi način nadilaženja kulture pretpostavlja »stvaralaštvo nove epohe«, kojim se kultura prevladava iznutra, a ne izvana, i gdje se prihvaća njezino pozitivno religiozno značenje, kao i njezina velika istina kojom se suprotstavlja svakom nihilizmu. A drugi način prevladavanja kulture predstavlja civilizacija, koja u ime praktične organizacije realnog života u ovom svijetu odbacuje kulturu s njezinim simboličkim ostvarenjima. To znači da je kriza kulture sastavni dio njezine naravi.

Rijeka, 17.12.2018. Nadbiskup Ivan Devèiæ
Snimio:Silvano Ježina

«Našu pozornost, prije svega, privlači Berdjajevljeva teza da su kultura i civilizacija čovjekov usud. To znači da je njihova pojava nerazdvojivo povezana s postojanjem čovjeka u ovomu svijetu koji je, prema Berdjajevu, pali i čovjeku strani svijet. Zbog toga se čovjek s takvim svijetom ne može pomiriti, pa ga pokušava prilagoditi sebi i tako se u njemu udomiti, nastojeći ga pritom također transcendirati, to jest uzdići se prema drukčijem svijetu, prema Božjem kraljevstvu koje osjeća kao svoju domovinu. Plod je prvog nastojanja civilizacija, a drugog kultura«, pišete u eseju. Dalje analizirate misao Berdjajeva »da kulture nema ako se ne ‘distancira od religije’, ali je isto tako nema ako se potpuno odvoji od svojih religioznih korijena«. Upoznajte nas s tim njegovim promišljanjima.

– Berdjajevljeva tvrdnja da su kultura i civilizacija čovjekov usud znači da čovjek, za razliku od životinja, ne može opstati ako prirodu ne prilagodi svojim potrebama. On je zbog toga primoran obrađivati zemlju, graditi kuće, putove i ceste, razvijati industriju i slično. Svega toga nema ni kod biljaka ni kod životinja. To znači da one bez svega toga mogu opstati, dok je čovjek »osuđen« prirodu prilagoditi sebi i svojim potrebama.

Zbog toga on obrađuje zemlju, gradi kuće i ceste, vodovode i kanalizacije. U tom su smislu kultura i civilizacija čovjekov usud, s time da u kulturi, za razliku od civilizacije, dolazi do izražaja i njegova potreba za transcendiranjem ovoga svijeta. To znači da on svoje potrebe ne može zadovoljiti ni najsavršenijim kulturnim ili civilizacijskim dostignućima, jer je stvoren za »više«, što je sv. Augustin, veliki starokršćanski filozof i teolog, izrazio čuvenom uzrečicom: »Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.«

Nema kulture bez religije, ni religije bez kulture

Kažete da prema Berdjajevu »ni civilizacija ne uspijeva ostvariti čovjekovu želju za savršenom organizacijom života u ovom svijetu. Štoviše, ona mu svojim tehnicizmom ozbiljno ugrožava osobnost i slobodu i lišava mu život dubljeg sadržaja. Zato Berdjajev postavlja ozbiljno pitanje može li čovjek izdržati bezdušnost civilizacije s jedne i njezin ubrzan ritam s druge strane, te hoće li biti u stanju odgovorno upravljati i služiti se golemom moći koju mu ona posredstvom tehnike stavlja u ruke«. Koji izlaz vidi Berdjajev?

– Iako je svjestan izazova i problema što ih civilizacija stavlja pred čovjeka, spominjući pritom posebno tehnicizam koji ozbiljno ugrožava osobnost i slobodu čovjeka, a život mu lišava dubljeg sadržaja, Berdjajev nije na strani onih koji zagovaraju nekakav utopijski povratak čovjeka prirodi. Nasuprot takvim anticivilizacijskim shvaćanjima i težnjama, Berdjajev ističe da je civilizacija čovjekov put, ali da on u njoj ne smije izgubiti slobodu i odgovornost. To prema njemu znači da čovjek, umjesto za povratkom iz civilizacije u neku idealiziranu prirodu, treba težiti za povratkom slobodi, moralnosti i duhovnosti.

Konačno, u čemu N. Berdjajev nalazi rješenje krize kulture i civilizacije?

– Prije svega, on ne odobrava religiozni bijeg od civilizacije, ali ni religiozno zanesenjaštvo i fanatizam. U svezi s time tvrdi: »Nemoguća je i mizerna sasvim nereligiozna kultura, ali je nemoguća i ontološki-religiozna kultura« (Filozofija nejednakosti). Prema Berdjajevu, simbolizam kulture upućuje na njezine religiozne i kultne korijene, što prema njemu znači da nema kulture bez religije, ni religije bez kulture. A budući da kultura ima i svoju sekularnu dimenziju, ona je po tome povezana i s civilizacijom. U tom smislu Berdjajev tvrdi: »U epohi civilizacije postoji kultura, kao što u epohi kulture postoji civilizacija.« (O čovjekovu ropstvu i slobodi).

Nadalje, on ističe kako mogu postojati razdoblja kada u kulturi ima prevagu religiozni moment. To je prema našem autoru »ontološko-religiozna« kultura, koju on smatra nemogućom. S druge, pak, strane, u kulturi može religiozni moment biti drugorazredan, pa možemo govoriti o »nereligioznoj kulturi«, za koju naš autor kaže da je nemoguća i mizerna. Prema njemu potrebno je težiti za tim da religija bude kulturno produktivna, a kultura religiozna na način da se ne umanji ni kulturno na račun religioznoga ni religiozno na račun kulturnoga. Osim toga, Berdjajev smatra da je kultura u kojoj prevladava romantično načelo čvršće povezana s religijom i njezinim simbolizmom nego ona u kojoj prevlast ima klasično načelo. Ali, prema njemu, kultura se nikada ne temelji samo na jednom načelu.

Također, kad je riječ o odnosu kulture i civilizacije, jednom može prevagnuti prva, a drugi put druga. U našoj epohi imamo, prema Berdjajevu, prevlast civilizacije nad kulturom. Ali to ne znači nužno slabljenje kulture, jer Berdjajev otkriva najviše domete kulture upravo u epohama koje nisu imale razvijenu civilizaciju, kao i najvišu civilizaciju u epohama u kojima je istinska kultura gotovo zamrla, kao što je upravo suvremena civilizacija. Kao rezime, možemo reći da rješenje krize kulture i civilizacije Berdjajev vidi u njihovoj međusobnoj uključenosti, na način da kultura uvijek sadrži u sebi civilizacijske elemente, a civilizacija kulturalne. U takvom odnosu između kulture i civilizacije reflektira se sama čovjekova narav, jer čovjek je po naravi biće dvaju svjetova, onog nadnaravnog prema kojem je usmjerena kultura i onog naravnog odnosno prirodnog, s kojim je povezana civilizacija.