Sovjetska se literatura 30-ih godina minulog stoljeća razvijala posvema drugim putom od one na Zapadu, ali to nije bilo slučajno, niti samo stoga, kako se često pojednostavljuje, iz ideoloških razloga ili dogmatskih teorijskih kanona koji su nametali Staljin i komunistička partija. Tradicija ruskog romana još od 19. stoljeća ima svoju specifičnost i težinu kojom se bitno razlikuje od ostalih književnih struja.

Danas je istina teško »u čistopisu« revitalizirati taj njen razvoj, jer je dobrano kontaminiran raznim soc-realističkim intervencijama, ali zato pozorno čitajući Šolohova možemo raspoznati stvarnu sliku sovjetske literature, ne samo toga doba, već i onoga što joj je prethodilo, kao i svih onih kasnijih, književnih i uopće umjetničkih pravaca u širokom rasponu od tzv. sovjetskih duhovnih emigranata (Mandeljštam, Babelj, Bulgakov, Pasternak…), preko brojnih disidentskih grupa, pa sve do velikog broja ruskih (sovjetskih) pisaca u egzilu, respektabilne tradicije od Bunjina preko Solženjicina do Brodskog.

Tradicionalna epika

Sovjetski tradicionalizam staljinskog razdoblja na Zapadu se gotovo isključivo tumači kao rezultat ideoloških imperativa boljševičke vladajuće nomenklature, ali ako bolje zagrebemo ispod površine i (u)poznamo tadašnje društvene (ne)prilike, u vrijeme kada je sovjetska avangarda voljom politike bila gurnuta u stranu, možemo vidjeti kako je uvijek našla način da podigne svoj glas prosvjeda; za mnoge će zvučati paradoksalno, ali upravo je Šolohov bio jedan od onih koji nisu dopuštali da glasovi moderniteta utihnu, iako je njegova literarna poetika inspirirana posvema drugim motivima i izvorima.

Na koncu i u zapadnoj literaturi nalazimo dosta predstavnika tzv. tradicionalne epike (braća Mann, Du Gard, Galsworthy…), koja je bliska Šolohovu i koju je on svojom književnom arhitekturom oblikovao i prilagodio sovjetskim okolnostima.

Iako je nad sobom imao stalno dogmatske kontrolore, ideološke »čistunce« koji su sve što im je izmicalo ispod »radara« odbacivali i osuđivali, odnosno etiketirali revizionističkim, Šolohov je bio taj, iako politički jasno opredijeljen za ideje revolucije, koji je na maestralan način spojio ruski tradicionalizam (Tolstoj) i sovjetski modernizam (Isak Babelj) i stvorio obrazac angažirane književnosti koja se nije (iz)gubila u podilaženju vladajućim ideološkim kanonima, već je problematizirala bitna egzistencijalna pitanja suvremenog čovjeka i doba.

Šolohov je na neki način svojim pismom blizak J. Joyceu i F. Kafki, a možda najviše Andreju Belom, koji su na svijet gledali kao na nerješivu zagonetku, ali on je tu dvojbu prevladao jednoznačnim pristajanjem na »vrli novi svijet« i prilagodio je estetskom poimanju i tumačenju svijeta kao cjeline. Svi ovdje navedeni pisci zapravo su proizvod »istog materijala«; kod svih uočavamo tragizam, svi upozoravaju na brutalnost, krutost i nepravednost svijeta u kojem živimo, ali ove momente tragizma Šolohov nivelira i nalazi im antipod u historijskom, klasnom optimizmu.

To dakako ne znači njegovo pristajanje na partijske direktive, jer ipak se radi(lo) o autoru od formata, koji u svom pismu i uopće djelu ne dozvoljava nikakvu egzaltaciju ni »optimizam bez pokrića«. Dapače, u konkretnim, stvarnim osobnim životnim situacijama, stvaralački tragizam mu se vraćao poput bumeranga, iako ne u tako drastičnoj mjeri kao recimo u njegova književnog junaka Grigorija Melehova, nosećeg lika velike kozačke sage »Tihi Don«.

Nobelovac

Poput Melehova i Šolohov je moderan kozak, čovjek koji osjeća i želi promjene, jer vidi koliko je svijet nepravedan i izokrenutih vrijednosti, ali istodobno kao da mu je svaki izbor koji (u)čini promašaj kojim se još dublje zakopava u vlastitim dvojbama.

»Tihi Don« je nesumnjivo remek-djelo svjetske epske literature, to je roman-rijeka nalik Pasternakovu »Doktoru Živagu«; na koncu oba su romana u različitim razdobljima sovjetske epohe bila kritizirana i osuđivana za »antisovjetsku propagandu«, oba su se pisca nalazila na listi sumnjivih i pod paskom tajnih službi. Šolohova, čak i onda kada je slovio kao najveći pisac sovjetske literature, NKVD se pripremao uhititi i tek na intervenciju samog Staljina od toga se odustalo.

Oba pisca su dobitnici Nobelove nagrade za književnost (Pasternak 1958., a Šolohov 1965.), s tom razlikom što je na Pasternaka u SSSR-u bila dignuta neviđena hajka i njegovo je djelo dugo vremena slovilo za obrazac antisovjetizma (piscu je čak bilo zabranjeno i onemogućeno da osobno primi nagradu u Stockholmu), dok je komunistički režim oduševljeno pozdravio dodjelu nagrade Šolohovu i nakon toga pompozno ga, službeno promovirao u klasika sovjetske literature.

Ali veliko je pitanje je li »Tihi Don« uistinu roman koji daje odgovore na sva pitanja i dvojbe modernog čovjeka, kako je to (pro)tumačila službena sovjetska kritika, ili je njegova poetika ipak daleko više usmjerena pitanjima, problematiziranju velikih društvenih i povijesnih slomova, zapravo pokušaj prekoračenja i negacije svih onih (ne)dozvoljenih granica koje je sovjetski režim pokušavao nametnuti umjetnosti i umjetnicima.

Šolohov je učinio skok iz jedne u drugu epohu, ali iako je bez sumnje kao čovjek bio na strani revolucije, književni životi njegovih junaka nisu bili zapečaćeni i određeni njegovim osobnim svjetonazorom; smatrao je da je revolucija uvijek i tragedija, (s)lom koji ostavlja svoje krvave tragove i kod pobjednika, a naravno još i više kod poraženih.

Čovjek koji se rađa

Ljude poput Melehova, koji su vođeni svojim vlastitim moralom, čak i više instinktom preživljavanja nego li puninom svijesti o nužnosti promjena, Šolohov je pokušao opisati kao tragičare koji ni na jednoj od sukobljenih strana ne pronalaze svoje egzistencijalno i duhovno »udomljenje«.

Melehov mijenja strane od »bijelih« (monarhista i antikomunista), prelazi »crvenima«, tj. boljševicima, ali uvijek ostaje nošen sumnjama, jer je dobro upoznao sve dobre i loše strane nepomirljivih protivnika koji su se bez milosti, do istrebljenja međusobno obračunavali.

Melehov je tip čovjeka koji se rađa, ali koji se nikada neće roditi, jer isuviše je svojim kozačkim korijenima vezan za prošlost i tradiciju koje ga prate i kojih se nikako ne može osloboditi. A te razlike maksimalno je produbio krvavi građanski rat, možda najkrvaviji u povijesti čovječanstva, s milijunima nevino stradalih ljudi.

Mihail Aleksandrovič Šolohov rođen je 24. svibnja 1905. u selu Kružilin, u Vešenskoj stanici (stanica: veliko kozačko naselje), u obitelji službenika, doseljenika iz Rusije, dok mu je majka bila kozačkog podrijetla.

Djetinjstvo je proveo u Karginskoj oblasti kamo se obitelj preselila, a privatnu gimnaziju je pohađao u Moskvi i Bogučaru, ali nikada je nije završio; izbila je revolucija, potom građanski rat, a istodobno trajao je i Prvi svjetski rat; kada su se Nijemci 1918. približili Bogučaru, on se vratio kući, da bi se ubrzo zatekao u samom središtu podivljalog građanskog rata. Nakon teških i krvavih borbi boljševici su na Donu 1920. uspjeli uspostaviti svoju vlast i Šolohov im se pridružio.

Radio je kao učitelj na iskorijenjivanju nepismenosti, zatim je postao član Revolucionarnog vojnog komiteta Karginske stanice, sudjelovao je u rekvizicijama poljoprivrednih proizvoda, prije svega žita koje su osiromašeni seljaci pokušavali sakriti od novog režima kako bi mogli u tim vremenima velikih nestašica preživjeti, a kasnije je sudjelovao u dramatičnim i nasilnim procesima tzv. raskulačivanja sela i seljaka.

U rujnu 1920. uhitili su ga tzv. mahnovci (pristaše Nestora Mahna), osudili na smrt strijeljanjem i zahvaljujući sreći, nakon kratkog razgovora s njihovim vođom bio je pušten uz prijetnju da će ga objesiti ukoliko ga iznova uhite.

Po svršetku rata, Šolohov je otišao u Moskvu na nastavak školovanja, ali budući da nije bio radničkog podrijetla, nisu mu dozvolili da upiše radničko sveučilište. Izdržavao se teškim fizičkim poslovima, a istodobno je počeo i pisati; 1923. objavio je svoj prvi feljton (»Iskušenje«); koncem 1924. tiskane su mu prve priče iz života donskih kozaka, za to je vrijeme posjećivao literarni seminar kružoka Mlada garda, a jedno je vrijeme bio i član RAPP-a, udruženja proleterskih pisaca. Tijekom 1926. izašla mu je prva zbirka pripovijedaka, a iduće godine i druga, obje naslovljene »Donske priče«.

Usud kozaka

Početkom 1924. oženio je Mariju Petrovnu Gromoslavsku, kći kozačkog atamana i gotovo dvadeset godina su živjeli u velikoj oskudici, pa čak i onda kada je Mihail postao poznati pisac i član službenih književnih foruma.

Situacija se popravila tek nakon Drugog svjetskog rata kada je i obnovio svoj dom u Vešenskoj stanici, koji su mu nacisti za odmazdu zapalili. S navršenih 20 godina počeo je rad na svom remek-djelu »Tihi Don«; priznao je: »Privlačilo me je da pokažem usud kozaka u revoluciji i ratu«.

U romanu, ispisujući novodobnu kozačku sagu prati ih od njihova sudjelovanja u pohodu carskog generala Kornilova na sovjetsku vlast u Petrogradu, preko građanskog rata, pa sve do uspostave sovjetske vlasti s kojom su se kozaci, u pravilu radišni i dobrostojeći pripadnici srednjeg kulačkog staleža, ali i hrabar narod ponosan na svoju slobodu, vezan uz svoju zemlju teško mirili.

Prve dvije knjige romana objavio je u časopisu »Oktobar« tijekom 1927./8.; književna, ali i šira društvena javnost oduševljeno je prihvatila ovu epsku dramu, a pohvale su stizale čak i od ruske, bijele emigracije na Zapadu i svi su isticali njegovu veliku umjetničku snagu i vještinu stila.

Ali odmah su se pojavile i priče kako Šolohov nije stvarni autor romana, već da je rukopis našao (ukrao?) kod (strijeljanog) bjelogardejskog časnika i pisca Fjodora Krjukova (1970. – 1920.), jedno vrijeme i zastupnika u državnoj Dumi, koji je počeo djelo pisati tijekom građanskog rata, a Šolohov ga se dokopao na nečastan način, potom doradio i objavio pod svojim imenom.

Podozrenja su dolazila prije svega iz antisovjetskih književnih krugova, ali i od zavidnih kolega po peru iz boljševičke sredine gdje su bili uvjereni kako je naprosto nemoguće da tako mlad čovjek s malo životnog iskustva može napisati epopeju takvih razmjera i kvalitete. Kasnije, 1974. Solženjicin je ponovo pokrenuo pitanje Šolohovljeva autorstva, tako da i danas kod nekih postoje dvojbe o stvarnom piscu »Tihog Dona«.

Međutim Solženjicinove primjedbe treba više promatrati u svjetlu njegove osude Šolohova, koji se kao visoko pozicionirani član sovjetske nomenklature nije zauzeo u obrani pisaca Andreja Sinjavskog i Julija Daniela, koje je režim uhitio i zbog navodne antisovjetske djelatnosti na montiranom političkom procesu osudio na višegodišnje zatvorske kazne.

Lidija Čukovska, moralna vertikala sovjetskog disenta zamolila ga je da im pomogne, a kada je Šolohov to odbio, napisala mu je otvoreno pismo u kojem između ostalog stajalo: »Pisac ne smije bez dokaza napadati svoje kolege, već ih mora braniti i zaštititi od samovolje režima«.

Kao član CK KPSS, sa autoritetom laureata Nobelove nagrade Šolohov je mogao izvršiti pritisak na partijske strukture i pokušati djelovati da im se umanji kazna, ali on se oglušio, uvjeren kako se radi o autorima koji stvarno napadaju sovjetski režim; što je još i gore, žele ga ismijati i poniziti i tako mu (na)štetiti.

Staljinova nagrada

»Tihi Don« je u konačnoj verziji objavljen 1934. godine u četiri toma, a do danas je prodan u više od 130 milijuna primjeraka, a svom je autoru »pribavio« i titulu laureata Staljinove nagrade. U pojedinim etapama političkog razvoja sovjetskog društva vladajuća je nomenklatura tražila od pisca da intervenira u svoje djelo i unese neke ispravke kako bi ga »idejno« ojačao.

Koncem tzv. staljinskog razdoblja, zahtijevali su da izbriše ulomke u kojima su kozaci zahtijevali od Sovjeta da im se vrati samouprava koju im je kao povlasticu dodijelio car za njihovu vjernu vojnu službu.

Prije toga, još 1929. RAPP je djelo osudio zbog nejasne klasne orijentacije, odnosno zbog idealiziranja bjelogardejštine; nakon toga, Fadjejev kao urednik časopisa »Oktobar« i jedan od vodećih sovjetskih književnika i partijskih ideologa, tražio je radikalnu preradu trećeg toma romana, ali usprkos svim napadima i pritiscima, Šolohov je to odbio. U pismu prijatelju napisao je: »Ma neka ih sve nosi đavo, napisat ću roman onako kako sam ga zamislio«.

Pomogao mu je i Gorki koji je u svom domu 1931. organizirao sastanak sa Staljinom (koji je roman pročitao u rukopisu), a on je Šolohovu dao podršku i roman ocijenio kao hvalevrijedan prilog afirmaciji revolucije. Nakon toga zahtjeva za cenzurom više nije bilo sve do 50-ih godina prošlog stoljeća, ali oni su bili tek sporadični eho starih birokratskih struktura.

Mnogi su Šolohovu prigovarali bliskost sa Staljinom, koje u stvarnosti nije bilo; uistinu, on se u nekoliko navrata pismeno obratio Vođi hrabro intervenirajući za svoje kozake koje je policija uhitila i optužila za kontrarevolucionarnu djelatnost.

Staljin ih je oslobodio, a tijekom 1933. iznova mu je uputio dopis i kao šefu sovjetske partije, ali i kao državnom poglavaru, u kojem je opisao razmjere strašnog gladomora i užase masovnih represija pripadnika NKVD-a na Donu.

Upozorio ga je na bezakonje, otimačinu žita seljacima i samovolju partijskih kadrova, ali na to pismo nikada nije dobio odgovor. Staljin se naprosto oglušio, ali začudo nije piscu, kao tolikim drugima, zamjerio način i ton kojim mu se obratio; čini se da ima istine u pričama kako je Vođa istinski bio oduševljen Šolohovljevim talentom.

Staljinova intervencija

Tijekom Drugog svjetskog rata Šolohov je kao vojni izvjestitelj boravio na različitim bojištima, a 1943. u »Pravdi« počeo je objavljivati dijelove (nikada dovršenog) romana »Oni su se borili za domovinu«.

Bolno ga je pogodila vijest da su mu Nijemci spalili dom u Vešenskoj stanici i uništili bogatu arhivu, uključujući i gotovo završeni drugi tom romana »Uzorana ledina«, čiji je prvi tom objavio 1932. g. Radnja romana je vezana za procese kolektivizacije sela, ali iako je napisan u »daleko crvenijem tonu« od »bijelog« »Tihog Dona«, ipak je nailazio na prepreke pri objavljivanju.

Zahvaljujući opet Staljinovim intervencijama i ovi su otpori bili slomljeni, a danas se »Uzorana ledina« smatra jednim od najbolje napisanih romana u tzv. soc-realističkoj maniri, iako u estetskom smislu stvar nije tako jednostavna kakvom se čini. Naime iako se u romanu propagira i opisuje klasna borba i nasilna kolektivizacija sela, vidljivo su prisutni elementi kritike sovjetskih vlasti i problematiziranja, čak neslaganja s određenim postavkama marksističke doktrine.

Zapravo, radi se o dobro napisanoj knjizi u kojoj pisac s puno erudicije i originalnosti razvija tezu o čovjeku kao proizvodu svoga vremena prema kojem se treba kritički odnositi, ali i uvažavati sve dileme koje su opterećivale to doba.

Drugi se tom »Uzorane ledine« konačno pojavio 1959. i Šolohov je za njega dobio Lenjinovu nagradu. Međutim u vrijeme perestrojke iznova se našao na tapetu kritike; pisci B. Možajev, V. Solouhin i V. Belov tražili su da se roman izbaci iz školske lektire zarad »staljinske propagande«.

Uz »Tihi Don«, kritika novelu »Čovjekova sudbina« (objavljena 1957. u časopisu »Don«) smatra njegovim najboljim djelom, zapravo krunom njegova spisateljskog talenta i genija. U toj je noveli Šolohov govorio o junaku koji se poslije rata vratio kući; radikalno je odvojio svakodnevni život od ratnog heroizma i to je zapravo prva priča koja je u to doba otvoreno problematizirala povratak sovjetskih vojnika iz njemačkog zarobljeništva, a do tada se smatrala strogo zabranjenom, tabu temom.

Pisac je otvoreno stao u obranu vojnika kojeg su njegovi sumještani dočekali odbojno, čak neprijateljski, jer za službenu sovjetsku politiku čin zarobljavanja bio je izjednačen s izdajom domovine, a da se uopće nisu uzimale u obzir okolnosti pod kojima je do zarobljavanja i uzništva u nacističkim logorima uopće i došlo.

Tim je djelom Šolohov p(r)otresao sovjetsku javnost i stvorio pretpostavke da bi se djelo poput »Jedan dan u životu Ivana Denisoviča« Aleksandra Solženjicina uopće moglo pojaviti na službenoj književnoj sceni.

Posljednjih godina života Šolohov je pokušao završiti roman »Oni su se borili za domovinu«, ali nakon moždanog udara (1961.) njegova je stvaralačka snaga popustila, praktički nestala i tek bi se s vremena na vrijem pojavio u javnosti, kraćim proznim radovima ili političkim istupima, kao primjerice 1968. kada je podržao sovjetsku vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj.

U razdoblju do 1980. doživio je još dva slabija moždana udara, a 1980. otkriven mu je rak i nakon četiri godine teške borbe s bolešću umro je 21. siječnja 1984. u svom domu u Vešenskoj stanici.

Za koga navijati?

Konstantin Rižov je među onima koji su možda najbolje shvatili i opisali značaj romana »Tihi Don«, nesumnjivo važnog djela, ne samo za sovjetsku/rusku, već i za svekoliku povijest svjetske književnosti: »To je neobično djelo, svaki čitatelj koji dobro poznaje rusku književnost 19. i početka 20. stoljeća, ponirući u stihiju ovoga romana odmah osjeća da se on ne uklapa ni u kakva književna pravila ili principe… napisano je mimo svih do tada postojećih kanona za stvaranje književnog djela.

Tragedija naroda u revoluciji prikazana je kroz tragediju porodice Melehov, ali nisu svi događaji u romanu vezani za nju. Pored Grigorija Melehova, kome je pisac posvetio najveću pozornost, u romanu žive i djeluju i drugi junaci, čije linije skoro da nisu, ili uopće nisu povezani sa Melehovljevom linijom.

Ima mnogo umetnutih, maestralno napisanih epizoda koje same za sebe čine cjelinu (ljubavna linija, ona supružnička između Grigorija i Natalije, ali i ona »griješna« sa Aksinjom, susjedovom suprugom, ali i prvom, mladalačkom Grigorijevom ljubavi)…

Šolohovljevo djelo predstavlja ep u najizvornijem, skoro mitološkom obliku… skoro homerovske nepristranosti. U »Tihom Donu« ne postoji samo jedna istina; svaka pojedinačna epizoda ima svoju pojedinačnu istinu, ali ta istina nije apsolutna, ona je kao i u životu relativna.

Čitatelj nije u stanju riješiti pitanje, treba li u ljubavnom trokutu »navijati« za Aksinju ili Nataliju; jednako tako do kraja romana ostaje neriješeno glavno pitanje: za koga treba »navijati«: za »crvene« ili za »bijele«?

Istina nije ni tamo ni ovamo, ona je razlivena i svuda pomiješana sa laži. U složenom i zamršenom svijetu »Tihog Dona« ne postoji jedan put. U njemu svako ima svoj put i svoju istinu. Upravo zato je roman i genijalan, što je zagonetna, proturječna i tragična priroda ruske revolucije prikazana onakvom kakva je i bila – u svoj svojoj tragičnosti, proturječnosti i zagonetnosti«.

Viktor Šklovski često je varirao misao kako revolucija odgaja ne samo one koji idu u korak s njom, već je ona poput zraka i vjetra koji djeluju na sve, htjeli to oni ili ne. Tako i Grigorij Melehov luta i traži se u tom kovitlacu rušenja starog i rađanja novog svijeta koji više zapravo i ne razumije.

Šolohov je usredotočen na individualne sudbine i imao je duboko razumijevanje i za stavove i postupke i crvenih i bijelih. Utoliko je tragedija Melehova još i veća, jer je iskusio obje opcije, a ni u jednoj se nije definitivno pronašao.

U biti usud Grigorija možemo shvatiti ne samo kao tragediju plemenitog i časnog čovjeka, prirodno inteligentnog, visokih moralnih kriterija, već ga možemo (sa)gledati i kao simbol tragedije cijelog kozačkog svijeta, koji se u Rusiji od ostalih naroda i zajednica razlikovao većom mjerom slobode i neovisnosti i upravo je zbog toga tako drastično i bolno stradavao.

Utoliko je »Tihi Don« svojevrsna himna tom izgubljenom i nestalom svijetu; to je saga sastavljena od niza malih kamenčića koji su piščevim genijem pretvoreni u veliki i impresivni književni mozaik, kakvih je u povijesti ruske, ali i svjetske umjetnosti iznimno malo.