»Nešto drugo«

Moćna životna priča o tome što ljubav jest: Pročitali smo novu knjigu Nastje Kulović

Marinko Krmpotić

Foto: KNJIŽNICA BJELOVAR

Foto: KNJIŽNICA BJELOVAR

Ovaj se poetski roman temelji na životnoj priči njene bake koja ostaje živjeti sama s četverogodišnjim sinom nakon što je ostavlja njen suprug i dječakov otac.



Nakon divne i bolne knjige o borbi protiv opake bolesti (»Kud si krenula?«, 2019.), hrvatska književnica Nastja Kulović napisala je ništa manje zanimljivu i snažnu knjigu o ljubavi. Jer, »Nešto drugo« upravo je to – moćna životna priča o tome što ljubav jest, što je mogla biti i što bi mogla biti.


A da bi nam je ispričala, autorica je, kao i u svom itekako zamijećenom prvijencu, iznova zahvatila iskustva iz okvira vlastite obitelji. Konkretno, ovaj se poetski roman temelji na životnoj priči njene bake koja ostaje živjeti sama s četverogodišnjim sinom nakon što je ostavlja njen suprug i dječakov otac. Raspad braka posljedica je njene jednodnevne, ili je bolje reći jednosatne, nevjere preko koje suprug ne može prijeći pa je ostavlja i odlazi najprije u Njemačku, potom i u Ameriku iz koje koju godinu kasnije stiže vijest kako se utopio u velikom jezeru Michigan.


Tu lošu vijest uskoro počinje pratiti i priča kako se nesretnik ubio zbog tuge i iznevjerene ljubavi, a ta verzija postaje svojevrsno obiteljsko nasljeđe u koje dugo vremena vjeruje i sama autorica. No patnja zbog te tragedije tjera je u odrasloj dobi do Chicaga i obala Michigana gdje će saznati da je smrt njenog djeda ipak bila nesreća, a ne suicid. Pa se i zbog toga javlja želja da o cijeloj toj obiteljskoj legendi iznova duboko promisli i – napiše knjigu.


Snažan lirski roman




Tako, ustvari, nastaje »Nešto drugo«, snažan lirski roman prepun emocija i promišljanja o ljubavi. Već je uvod iznimno snažan i emocionalan jer svjedočimo sceni odlaska oca koji se oprašta od donedavno voljene žene i četverogodišnjeg sina. Dječak, kasnije Nastjin otac, ne zna da je to posljednji zajednički trenutak s tatom. Njena baka to osjeća, znaju to i čitatelji, pa sve u toj početnoj filmskoj sceni pršti od nepatvorenih emocija.


Nakon toga, autorica se u prvom dijelu romana nazvanom »Nešto o njima« bavi ponajprije životom svoje bake koja je po odlasku voljenog supruga ostvarila vezu s čovjekom koji ju je iskreno volio (autorica ga zove Stari), ali nikada nije zaboravila prvog supruga kojeg nikad nije prestala voljeti i cijeli je život, usprkos sreći koju je znala osjetiti u svom »ne sasvim nesretnom životu«, patila, kako zbog svoje kratkotrajne stupidne nevjere, tako i zbog njegove nepomirljivosti koja je dovela do bolnog trenutka prekida, trenutka kada više uopće nije bilo bitno sve ono divno i lijepo što su do tada proživjeli, a toga je bilo puno.


Nastojeći nam što više približiti lik svoje bake, Nastja Kulović zbivanja iz njenog života, odnose sa Starim, sinom te kasnije i svojom unukom Nastjom, prenosi ne samo kroz opise pojedinih epizoda, već još i više kroz bakine monologe i razmišljanja što nam omogućava ulazak u njen emocionalni i duševni svijet.


Oživljeni su tako likovi Starog, Nastjinog oca i drugih likova te, naravno, same autorice koja nam iskreno pripovijeda o divnom djetinjstvu s bakom i Starim koji joj nije bio biološki djed, ali je darovanom ljubavlju bio i više od toga. Priča teče i izvan okvira njena djetinjstva, točnije sve do trenutaka kad su u njenim studentskim danima u vrlo kratkom vremenskom razmaku umrli i Stari i baka, što je, ustvari, kraj te priče u stvarnom životu.


Dojmljiva cjelina


Ali, Nastja Kulović nastavlja je, proširuje i obogaćuje kroz literarni način izražavanja, dakle pričom koju je čitatelju prenijela kroz kratke i jednostavne epizode prepune emocija i razmišljanja pri čemu u drugom dijelu romana, nazvanom »Nešto o meni«, o sebi i baki odlučuje pričati kroz izmišljene dijaloge s bakom nastojeći kroz te izmaštane razgovore spoznati ne samo nju i njenu tugu, već i djeda koji je zbog ponosa otišao, Starog koji je itekako dobro znao da žena koju voli i s kojom živi nikad neće zaboraviti onu davnašnju veliku i sudbonosnu ljubav, svog oca koji je odrastao pateći zbog odlaska oca…


Svi ti likovi i opisana zbivanja u konačnici čine snažnu i dojmljivu cjelinu kojoj je u središtu pažnje ono vječno pitanje gotovo svakog čovjeka, pitanje – a što je to ljubav? Naravno, odgovor je, usprkos svim zajedničkim nazivnicima i poveznicama, uvijek krajnje individualan. Razumije to i Nastja Kulović koja nema nezdravih pretenzija uopćavati i generalizirati svoje spoznaje i prenositi ih u obliku self-help literature.


Naprotiv, na temelju iskustva svoje bake te iskustava koja su u velikoj mjeri odredila živote svih kasnijih članova te obitelji, autorica donosi zaključke koji nikako ne bi »prošli« kod onih krajnje romantičnih, ili bolje reći – neiskusnih. Sudbinska ljubav, kaže na jednom mjestu Nastja Kulović, ljubav veća od života – opasna je!


Jer, pišući o baki, autorica kaže: »Veliku ljubav, onu za koju je mislila da je susret dviju duša i da je veća od samog života, samo je jedno od uključenih preživjelo. To joj je bilo dovoljno da shvati da običnost života ne ide pod ruku s idejom velike ljubavi. Ljubav treba moći preživjeti život, mislila je. Povezanost, stabilnost i predanost su joj postale puno važnije, a sve je to imala sa Starim. Nije to bila ljubav koja ispunjava dušu, što je jednom vjerovala da je smisao ljubavi, ali i ona je bila puno pametnija: znala je što je za život važnije«, piše Nastja Kulović koja pri kraju knjige svoje stavove uobličuje u efektne rečenice po kojima »Velika ljubav ne bi trebala biti tužna«, odnosno »Velika ljubav je ona koja opstaje, čak i kad se čini malom.«


Iskreno i otvoreno


Nastja Kulović piše krajnje iskreno, otvoreno i bez imalo zadrške pri čemu joj nije teško progovoriti o lošim stranama same sebe, odnosno vlastite obitelji. Time, ustvari, nastavlja odnos prema literaturi kao ispovjednom činu, odnos kojem smo svjedočili već u njenom sjajnom prvijencu. Naravno, neće biti malo onih koji će se zapitati zašto to radi, a odgovor je u rečenici ovog romana koja glasi: »Najviše o sebi saznamo kad odgovorimo na pitanja koja nas najviše bole.«


Uz to, jasno je iz ovog romana, posebno iz sudbine njenog djeda i bake, bolje je govoriti i iznositi i najbolnije stvari o sebi, no šutjeti i ponosom ubijati sve dobro što je napravljeno. Iako »riječi mogu zarezati dublje od bilo koje oštrice«, tuga i užas neizgovorenog najčešće su preteški teret pa dovode do još veće boli i patnje. Djelomično je baš i stoga Nastja Kulović napisala ovaj divni roman.


 


Fenomen hrvatske književne scene

Od svoje je pojave roman »Kud si krenula?« jedna od najtraženijih knjiga u hrvatskim knjižnicama, a pojavilo se i drugo izdanje. Time je Nastja Kulović pomalo postala i fenomen hrvatske književne scene. Jer, ona ne pripada nikakvim književnim krugovima i skupinama, nema etabliranog izdavača, nema agenta i bilo kakvog zastupnika. Sve radi sama. No to nikoga nije zasmetalo jer je u prvijencu opisala dramatičnu borbu njene sestre s multiplom sklerozom, borbu u kojoj je Nastja imala itekako bitnu ulogu. I kad je sestra Ada izliječena – što je rijetkost kad je riječ o toj bolesti – multipla se pojavila kod Nastje! I to u trenutku kad je tek rodila djevojčicu i kad ni u snu nije mislila da će se obiteljska tragedija nastaviti. Ipak, urođenom upornošću i nepristajanjem na poraz ona se izliječila i to rijetko primjenjivom i šokantnom metodom bezbrojnog – ujeda pčela! O svemu tome govori roman »Kud si krenula?« koji je ostvario veliku čitanost, a taj će uspjeh – pretpostavljamo – ponoviti i njen drugi roman »Nešto drugo«.