Na Vrisku je danas gostovao Oliver Lovrenski, mladi norveški pisac hrvatskih korijena koji je predstavio svoj roman prvijenac “Kad smo bili mlađi”. Žestoki je to bildungsroman koji je na hrvatski u nakladi OceanMore preveo Mišo Grundler,  a koji je u Norveškoj rasprodan u više do šezdeset tisuća primjeraka i preveden na šesnaest jezika, adaptiran u predstavu te po kojem se trenutno snima i TV serija.
Razgovor s Lovrenskim u knjižari V.B.Z.-a vodila je urednica hrvatskog izdanja Nataša Medved, a dotakli su se uspjeha ovog generacijskog romana koji tematizira prijateljstvo, nadu i prebrzo odrastanje, ali i posljedično, Oliverovih osjećaja prema cijelom iskustvu promoviranja romana te pozornosti i publiciteta koji dobiva.

Kako je autor uvodno istaknuo, počeo je pisati jer je htio ispričati priču o specifičnom okruženju i načinu odrastanja u Oslu, jer o tome do sada nitko iz njegove generacije, ali ni u ovom periodu vremena, nije pisao.

– Shvatio sam da netko mora to napisati i ispričati tu priču, taj jezik, te male kulturne stvari koje pripadaju tom okruženju. No, također sam htio i nešto postići. Htio sam stvoriti nešto što bi mi pružilo način da postignem uspjeh , pa je to postala ova knjiga. Bio sam baš jako mlad kada sam počeo pisati, imao sam 17 godina i do tada nisam ništa napisao, dakle učio sam putem, pišući – kazao je Lovrenski.
Iako mu je uspjeh ove knjige pružio mogućnost da putuje i predstavi je, samo je prošle godine imao čak 300 gostovanja, za što kaže da ga je jako umorilo.

– Jako sam umoran zbog cijele te situacije, jer sada odjednom puno putujem i pričam. Mislim da me to promijenilo, naučio sam puno o vlastitim ograničenjima i mjestima, a također me natjeralo da, sljedeći put kad napišem knjigu, ne želim da sve bude isto ovako. Ne želim toliko ići okolo i pričati o tome. Doći ću u Hrvatsku, naravno, nikada reći „ne“ besplatnom odmoru u Hrvatskoj, ali vjerojatno ću se više usredotočiti na vlastiti proces i samo pisati, zatim objaviti knjigu, napraviti malu promociju i onda nastaviti dalje sa životom – objasnio je, dodavši kako je naučio da sva ta pozornost nije toliko ispunjavajuća koliko je mislio, jer je lako putem izgubiti sebe, premda kaže da mu se to još nije dogodilo.

Osvrnuli su se tijekom razgovora i na samu radnju, četiri mladića koji se nalaze u kaosu droge i kriminala, a za koje je Lovrenski rekao da iako imaju različite motivacije za takav život, zajedničko im je svima to što im je nešto nedostajalo, primjerice, u obitelji.

– Ne dobivaju ono što bi trebali i onda naprave jednu lošu odluku koja vodi drugoj, pa zatim najgorim odlukama i oni ne vide kamo idu. Kada ulaze u taj svijet imaju svega 13 i 14 godina, nemaju pojma što rade. Nakon godina loših odluka njihovi se životi raspadaju i još im je teže popraviti situaciju, a ono što neki od njih traže jest odrastanje. Kao da cijelo vrijeme pokušavaju odrasti i postati dobri ljudi, muškarci koji mogu nešto učiniti od sebe, no to im ne ide od ruke – ispričao je Lovrenski.

Dodao je i kako je katkad u životu bolje nemati prijatelje nego imati prijatelje koji su za tebe loši, zbog čega je potrebno mudro birati ljude kojima se okružujemo, odnosno izabrati ljude na koje se možemo, naročito kao mladi ljudi, ugledati.

– To shvaćanje je bilo jako važno za mene i tada sam počeo vidjeti da sve može biti u redu, shvatio sam što je to moj život, što je dobro, a što loše za mene. Istovremeno, ako ne preuzimamo odgovornost i samo živimo danas, a ne razmišljamo o sutra, pa sutra će onda biti loše, zar ne? Dakle, mislim da je ono što neki od likova nauče u knjizi jest da moraju preuzeti odgovornost, jer to nitko neće učiniti umjesto njih i da, čak i ako su im životi bili nepravedni, da im to sada nažalost neće pomoći – zaključio je Lovrenski.