Ona je afirmirana, istaknuta mlada glumica, a on tek diplomirani redatelj. Anja i Ivan Alač brat su i sestra – djeca poznatih glumaca Vesne Čipčić i Aleksandra Alača. Anjina trudnoća te Ivanova diplomska predstava u beogradskom Jugoslavenskom dramskom pozorištu povod su razgovoru o karijeri, životu, obitelji, odnosima između naših zemalja te vezanosti uz očevu im domovinu, odnosno Hrvatsku.

Prije svega – kako ste? Kako je u Srbiji prolazilo ovo pandemijsko doba i kako je bilo raditi u tim uvjetima?

IVAN: Hvala na pitanju, dobro sam! U Beogradu je užurbano i živo, ali i lijepo. Osjeća se da pandemija jenjava, tako da je lakše živjeti.

ANJA: Imala sam priliku snimati seriju cijelo ljeto i bilo je intenzivno. Kada bismo snimali enterijere – tada i napeto, što nije uvijek doprinosilo glumačkoj igri i koncentraciji, ali bilo je svima teško i čini mi se kako se nitko od nas nije mogao mnogo pitati već skupiti hrabrosti i ići dalje. Čuvaš se koliko god možeš. Mislim kako niti jedna osoba niti djelatnost nisu prošle bez posljedica.

Kako je bilo odrastati u glumačkoj obitelji? Od malena ste oboje suočeni i sa sjajem i sa bijedom tog poziva. Što vas je privuklo glumi, odnosno režiji?

ANJA: Jedino me to zanimalo u trenutku kada sam bila na kraju gimnazije. Možda je intuitivni plan bio jači od kognitivne spoznaje.

IVAN: Svakako da je kontakt s tim svijetom od malih nogu imao utjecaja. Pogotovo odlasci u kazalište. Djeca su maštovita i lijepo je kad vide da postoji mjesto u kome se i odrasli igraju na jedan posvećen i ozbiljan način.

Je li vam prezime, obiteljski ,,pedigre”, bio teret ili olakšanje tijekom studija, odnosno karijere?

ANJA. Postoji neko predznanje na nesvijesnoj razini. Slušaš razne priče, upoznaješ ljude iz tog svijeta odrastajući, sve ti to na neki način budi znatiželju. Do jednog trenutka je to bio teret, ali sa sazrijevanjem dođe i spoznaja kako sve treba promatrati kao privilegiju.

IVAN: Zavisi što želite. Ako vam je cilj biti uspješni pod svaku cijenu – prednost je. Međutim, ukoliko želite da vaš rad cijene neki ljudi koje vi cijenite i da vas gledaju isključivo kroz prizmu vašeg rada, onda može biti izazov, pogotovo na početku. Ako napravite nešto dobro, ljudi se ponašaju kao da se to očekivalo, ali, ako pogriješite, svi vas dočekaju ,,na penal”. No i to treba promatrati kao motiv više kako bi se napravilo nešto kvalitetno. Ja sam u početku bio sin Vesne Čipčić, zatim na studiju u Novom Sadu bijah sin Saše Alača, a po povratku u Beograd postao sam Anjin brat. Sigurnim korakom idem ka tituli čovjeka jer više članova obitelji nemam, ha-ha.

Vi ste, Anja, jedna od najistaknutijih mladih glumica u Srbiji. Koliko je posao roditelja odredio kojim ćete putem krenuti?

Ne znam, najiskrenije. Ono što znam jest da ne bih nastavljala baviti se tim poslom i bila aktivna u njemu zbog roditelja. Inicijalno možda jest bio jedan od pokretača, ali nadgradnja koja je usljedila dalje igra mnogo veću i važniju ulogu.

Hrvatskoj ste publici poznati po svojoj ulozi Ines u Ruži vjetrova. Kako Vam je bilo prilagoditi se na dalmatinski naglasak?

Bilo mi je to neizmjerno značajno iskustvo jer sam s dvadest i dvije godine dobila tako veliki glumački zadatak. Naglasak mi je bio više gušt nego teret. Uloga Ines u Ruži vjetrova donijela mi je mnogo toga dobroga kako na profesionalnom planu tako i u smislu privatnih spoznaja. Taj razvojni period pamtim kao veoma značajan.

Jedared ste izjavili kako su Beograd i Split sličnog mentaliteta. Na što ste točno mislili?

I jedan i drugi grad imaju taj neki dišpet. Oba grada naseljavaju ljudi koji su blesavi, brzi, glasni, svoji i tvrdoglavi.

Ivane, kako je došlo do odluke da studirate multimedijalnu režiju? Kako je koncipiran novosadski studij? 

Režija me privlačila od malih nogu kao beskrajna mogućnost stvaranja nekih novih svijetova i materijaliziranja istih u ovome u kojem živimo. Svi mi, kao djeca, imamo bujnu maštu, a opredjeljenje za režiju za mene je značilo mogućnost da tu maštu sačuvam tijekom odrastanja. U Novom Sadu studiraju se i filmska i kazališna režija na istom smjeru, dok se u Beogradu morate opredijeliti već na prijemnom ispitu. Kada sam upisivao, klasu je primao Nikita Milivojević koji je svakako jedan od naših najuspješnijih redatelja u svijetu. Na toj klasi zajedno su glumci i redatelji, tako da se od prvog dana prve godine uči kako raditi s glumcima. Kao što vidite – razloga je mnogo.

Vaša diplomska predstava – ,,Beogradska trilogija” igra u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Kazali ste kako vas je na rad na istoj motiviralo i osobno iskustvo – odlazak brojnih prijatelja iz zemlje?

Na trećoj sam godini prvu priču trilogije postavio kao jednočinku za ispit. U eksplikaciji, umjesto obrazloženja, napisao sam samo nekih dvadesetak imena i prezimena. Profesor Milivojević odmah je shvatio da su to imena mojih prijatelja koji su otišli iz zemlje i to je bio glavni razlog zašto mi je dopustio da radim ovaj komad. Ispit je toliko dobro prošao da smo tu prvu priču nastavili igrati kao predstavu u Akademskom kazalištu ,,Promena”. Kada sam poslao snimku Jugoslavenskom dramskom pozorištu u nadi kako ćemo dobiti priliku jednom gostovati i odigrati je kod njih, njima se toliko svidjela da su mi ponudili da cijelu trilogiju postavim kao njihovu predstavu. Kasnije sam saznao kako su već godinama htjeli da neki mladi ljudi ponovno postave taj komad koji je svoju praizvedbu imao upravu u JDP-u 1997. godine.

Možete li nam ukratko prepričati radnju teksta?

Biljana Srbljenović je, za svoj diplomski rad iz dramaturgije, napisala tri intimne, nepretenciozne i prije svega emotivne priče o ljudima koji su napustili svoju domovinu bježeći od rata, gladi i odsustva svakog dostojanstva. Oni dočekuju svoju prvu Novu godinu daleko od kuće, a uslijed te novogodišnje euforije svi potisnuti problemi, mahom izazvani njihovom emigracijom, isplivaju na površinu. Kroz priču o jednom gradu ispričana je priča o svim gradovima u Srbiji, ali i Hrvatskoj te svim ostalim zemljama bivše Države iz kojih mladi ljudi masovno odlaze u potrazi za boljim i dostojanstvenijim životom, iako dobar dio njih uvijek ostaje vjeran svojim korijenima. U mojoj adaptaciji, koju je i Biljana odobrila, prva priča ostaje smještena u 1991. godinu kada dva brata bježe u Prag kako ne bi bili mobilizirani, dok su druge dvije priče smještene u 2003. i 2019. godinu. Ovim protokom vremena istaknuto je da, iako je sam rat prošao, posljedice koje je ostavio još uvijek traju, kao i to da ljudi i dalje odlaze jer iz nekih razloga ne mogu ostati u svojoj domovini, iako bi to željeli najviše na svijetu. Najveća je tragedija upravo to što je jedan diplomski tekst o masovnoj emigraciji iz 1996. godine podjednako aktualan – ako ne čak i aktualniji, i nakon dvadeset i pet godina. Kao da živimo Dan mrmota.

Anja Alač

Predstava je odlično primljena od strane publike i kritike?

Predstava je dobila pozitivne kritike, a publika ju je definitivno zavoljela. Tome svjedoči i činjenica kako su nam sva igranja uvijek rasprodana i po mjesec dana unaprijed. Mnogo nam se ljudi javlja anonimno s porukama kako smo ih nasmijali i rasplakali te kako su otišli domovima ispunjeni novom energijom. Mnogi su nam, također, kazali kako će predstavu sigurno gledati ponovno.

Čime se zanimate u slobodno vrijeme?

IVAN: Pokušavam se baviti sportom kojeg smatram izuzetno bitnim po pitanju psihičkog zdravlja. Kada treniram, misli su mi bistrije, cirkulacija mi se probudi i ideje lakše dolaze. Glavni mi je hobi pisanje. Odatle je valjda sve ovo i krenulo. Pišem pjesme, priče, a trenutno radim i na jednom scenariju za dugometražni film.

ANJA: Trenutno sam na porodiljnom tako da sam izašla iz svih svojih naslova u kazalištu, a snimanje je na čekanju. Bavim se muzičkim projektom koji je zapravo i moje autorsko djelo. Snimam pjesme koje pjevam i koje sam napisala. Čekaju svoje premijerno slušanje od strane šireg auditorija. Kada si glumac, jedna si karika u nizu, a baviti se glazbom na ovaj način iziskuje drugu vrstu angažmana i vođenja.

Koje su Vas uloge obilježile i koga biste voljeli utjeloviti na pozornici?

Ne bih htjela zvučati pretenciozno, ali mnoge – kako kazališne, tako i televizijske. Svaka od njih ostavi traga. S obzirom na to kako sam već jedanaest godina aktivno u poslu, teško bi bilo nabrojati sve. Glumi se pristupa otvorena srca, a kada uloga ostavi traga onda to nakon procesa rada ostavi na glumca dublji otisak. Voljela bih igrati Strindbergovu Gospođicu Juliju.

Je li Vam nedostajao rad posljednjih godinu dana, s obzirom na pandemiju?

Dosta sam radila na televiziji, snimajući seriju ,,Tate”, ali mi je zato kazalište veoma nedostajalo.

Pored serije ,,Tate”, koju ste spomenuli, u Srbiji vas gledatelji mogu gledati u još jednoj?

Donedavno su se emitirale dvije serije u kojima igram i po jednoj je izašao i film. Pored ,,Tate” tu je i film i serija ,,Vikend sa ćaletom” u režiji Miroslava Momčilovića.

Glumački uzori?

Penelope Cruz, Juliene Moore, Nina Violić, ima ih doista mnogo. Ustvari me izuzetno inspiriraju glumci koji su posvećeni, autentični i radoznali te se iz uloge u ulogu mijenjaju a, hvala Bogu, u teatrima na prostoru bivše Jugoslavije ima ih popriličan broj.

Kako je dijeliti pozornicu s majkom?

Intenzivno i lijepo.

Čini mi se kako je Beogradskog dramsko pozorište, u kojem igrate, u velikoj mjeri aktivno, unatoč pandemiji?

Tako je, BDP je dosta aktivan, usprkos situaciji.

Beogradska publika je zahvalna, Beograđani vole ići u kazalište?

Istina je da postoji određen broj redovnih posjetitelja i da kazalište živi zahvaljujući njima.

Ivane, živi li kazalište u Srbiji? Kako je mladim kazalištarcima poput Vas?

Moram priznati kako mi se čini da je kazalište ipak malo živnulo u posljednje vrijeme. Ima dosta produkcija i velik broj novih, mladih i kvalitetnih ljudi se pojavljuje. Jugoslavensko dramsko pozorište svakako je primjer tradicije pružanja prilike mladim i neafirmiranim ljudima, što je svakako zasluga upravnice Tamare Vučković i umjetničkog ravnatelja Gorčina Stojanovića. Ja sam samo jedan u nizu primjera.

Pratite li hrvatsku kazališnu scenu? Jeste li gledali štogod našeg?

Što se Hrvatske tiče, svakako nisam imao prilike gledati onoliko predstava koliko bih volio, ali se zato sjećam gostovanja predstave ,,Črna mati zemla” u režiji Dore Ruždjak Podolski na Sterijinom pozorju kao jednog od najmagičnijih kazališnih trenutaka. To je bila čista katarza! Također, imao sam sreće u više predstava u Novom Sadu i Beogradu gledati Ozrena Grabarića, koga je pravo uživanje gledati u svim žanrovima: od povijesnih klasika, preko komedije do postdramskog angažiranog teatra. Hrvatska trenutno ima sjajnu dramaturšku postavu: od Mate Matišića preko Ivora Martinića i Tene Štivičić pa sve do Kristiana Novaka, čiji su romani već sami po sebi ,,kazališniji” od mnogih kazališnih predložaka. Postaviti predstavu po nekom od njihovih tekstova bila bi prava privilegija!

Volimo govori kako je kazalište mjesto katarze, uzvišeno mjesto oslobođenja i slično. Je li to doista tako ili je riječ o pukoj frazi i idealizirajućoj slici svijeta?

Jednom sam rekao da to što se i dandanas neke predstave cenzuriraju govori o tome kako političari vjeruju da kazalište može promijeniti svijet. Tko smo onda mi da ne vjerujemo?!

Ivan Alač

Biste li voljeli režirati nešto gdje bi glumila Vaša majka, otac, sestra?

Za mene je umjetnost iznad svega te uloge uvijek biram isključivo po tome tko mi djeluje najpogodnije za rolu u predstavi kakvu sam zamislio. Svakog člana svoje obitelji gledao sam u sjajnim izdanjima, a posvećenost koju Anja ima kada sprema ulogu je nešto što sam rijetko viđao. Dakle, moj odgovor je svakako da, sa svakim od njih, ali kada za to dođe vrijeme i tekst. Ipak se s jedne strane osjećam kao netko tko se još mora dokazivati prije svega sebi, kako bih dostigao ono što su oni do sada.

Koji su Vam planovi za budućnost po pitanju zaposlenja i tko su Vam uzori u poslu?

Jedan od tisuću sedamsto osamdeset i tri razloga zašto je režija najbolji posao na svijetu je to što tome poslu nije u prirodi da budeš zaposlen i time vezan za jedno kazalište i jedno mjesto. Planovi su mi raditi u što više kazališta, u što više gradova, sa što više različitih ljudi jer smatram kako se tim putem može najbolje napredovati. Uzori u poslu su mi redatelji i profesori Nikita Milivojević i Boris Liješević, kao i Gorčin Stojanović koji za mene predstavlja još jednu mentorsku figuru jer mi je prvi dao priliku i vjetar u leđa, ali i koji je jedan od rijetkih koji se podjednako uspješno bavi i kazalištem i filmom. Od sve trojice sam i mnogo naučio, al i dalje mnogo učim!

Što najviše volite čitati i što Vam je san postaviti na pozornicu?

Trenutno bih definitivno izdvojio Poljake – Gombroviča, Tadeuša Dolengu Mostoviča, a prije svega Slavomira Mrožeka kao omiljenog dramskog pisca! Snove nemam, imam samo planove, tako da možemo reći kako su to trenutno već spomenuti Poljaci, ali i komedije apsurda kao jedan od najzahtjevnijih žanrova. Naše trusno balkansko područje svakako je pravi dokaz da je apsurd često bliži stvarnosti od realizma i naturalizma.

Biste li voljeli režirati štogod u Hrvatskoj i, Anja, jeste li Vi imali prilike glumiti u našem teatru?  

ANJA: Nisam. Jako bih to voljela! S obzirom na moj stalni profesionalni angažman u teatru u Srbiji, uglavnom maštam o ljetnim gostovanjima na festivalima u Dubrovniku ili Splitu.

IVAN: Apsolutno! Bilo bi mi veliko zadovoljstvo i čast režirati u Hrvatskoj.

U kojim ste se formatima, pored kazališta, okušali i što je ipak najveća strast i ljubav?

IVAN: Na Akademiji sam imao prilike okušati se u svim medijima. Uvijek je cilj ispričati priču, prenijeti poruku ili postaviti neko pitanje. Svaka priča ima jedan medij koji je najpogodniji za prenošenje pojedine ideje. Neke priče su kazališne, druge filmske, a neke su najbolje kada ih se ne dira. Jednostavno: preporučite nekome da pročita. Budući da sam diplomirao multimedijalnu režiju, nemam ograničenja već izbor alata. Imam priče koje želim ispričati – neke kroz kazalište, neke kroz film. Svaki od spomenutih medija ima svoju čar koju nijedan drugi nema, stoga ne bih smio reći kako imam favorita.

ANJA: Omiljeno mi je kada je uloga kvalitetna, nema prednost nijedan vid umjetnosti nad time. Volim kada se dogodi mjera, pa imam posla i u kazalištu, i ispred mikrofona i ispred kamera.

Kako teku pripreme za prinovu, kako se osjećate i što kažu budući baka i djed?

Sve teče u najboljem redu. Čekam dječaka i radujem mu se. Mama i tata sretni su i uzbuđeni.

Je li Vas trudnoća promijenila? Nađete li sada vremena za neke stvari koje do sada niste stigli?

Stvarno ima istine kada se kaže da je to drugo stanje. Izmijene ti se prioriteti odmah i promijeni se ugao gledanja na stvari. Upisala sam tečaj talijanskog jezika kojeg sam do sada imala prilike učiti samo ljeti, kada ne traje kazališna sezona.

Jesu li nedavna događanja u Srbiji, odnosno slučajevi zlostavljanih glumica, potaknula na promjene?

Dolazi do promjena i jako je važno to što je istina izašla na vidjelo. Svaka čast mojim kolegicama koje su bile dovoljno jake i hrabre da istupe. Istina je jedini put ka ozdravljenju.

Znam da volite čitati – što biste preporučili našim čitateljima?

Ovisno o raspoloženju, nije baš zahvalno savjetovati jer je pitanje kome što i kada godi. Volim nobelovku Alice Munro, a tu je i Yalom – Kada je Nietzsche plakao.

Što vas veže za Hrvatsku? Poboljšavaju li se odnosi između naših dviju zemalja, jeste li optimistični?

ANJA: Veže me porijeklo, rodbina, sve vrijeme koje sam tu provela uživajući, prijatelji, posao. Uglavnom dođem jednom godišnje. Volim ljetovati u Hrvatskoj, ali mi je još draži period proljeća. Kada je riječ o odnosima Srbije i Hrvatske, mislim kako je potrebno mnogo rada na polju smirivanja uzburkane struje jer su generacije zatrovane i ako se ne stane na put tome, samo će se ciklično ponavljati. Osobno, optimistična sam. Moramo ići u nekom smjeru, samo je pitanje – naprijed ili natrag? Nadajmo se kako će biti više intelektualno i emotivno zrelih ljudi i da je samo pitanje vremena kada će se to drastičnije promijeniti na bolje.

IVAN: Toliko mi je prijatelja iz Hrvatske oduševljeno Beogradom i gostoprimstvom, a bogami, i prijatelja iz Srbije koji su oduševljeni Hrvatskom, naročito Dalmacijom. Dakle, ,,obični ljudi” nemaju problem. Međutim, ,,običnim ljudima” koji su udruženi, teško je vladati. Mnogo je lakše podijeliti ih i okrenuti jedne protiv drugih. Zavadi pa vladaj.

Jeste li aktivni u Hrvatskom kulturnom društvu ,,Hrvatski kulturni centar – Beograd”?

ANJA: Aktivna sam! Imam veliku želju doprinijeti na tom polju koliko je god moguće. Ima toliko ljudi koji su otvoreni i voljni biti dijelom tog društva koje se bavi razmjenom kulturnih sadržaja između Srbije i Hrvatske. Meni je čast biti dio te inicijative.

IVAN: Apsolutno se slažem s Anjom. To je jedna od organizacija koja doprinosi upravo poboljšanju odnosa između naših država.

Dolazite li na ljeto?

ANJA:  Voljela bih, ali još uvijek nemam plan za ovo ljeto. Možda svratim do Splita i Makarske rivijere.

IVAN: Ja sigurno. Prethodno ljeto je bilo prvo u mom životu, a da nisam došao u Dalmaciu. Nadam se kako se to više nikada neće ponoviti.