Mirko Ilić, svjetski priznati grafički dizajner i ilustrator čiji su radovi trenutačno izloženi u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti pod nazivom »Time After Time After Time«, svoju je prvu ilustraciju objavio kao sedamnaestogodišnjak.

Njegova darovitost ne podrazumijeva samo vještog crtača, već i iznimnog kreativca s posebnim senzibilitetom za političko-sociološka viđenja.

Od prve ilustracije koju je objavio 1973. u Omladinskom tjedniku, njegova je karijera nezaustavljivo kretala prema samom vrhu svjetske scene. Teško je i nabrojiti svaki detalj njegovog djelovanja, ali ukratko već nakon tri godine od objavljivanja prve ilustracije postao je urednikom stripa i ilustracije omladinskog časopisa Polet.

Sa skupinom istomišljenika 1977. suosniva strip-grupu Novi kvadrat. Prvu izložbu imao je u Galeriji SC u Zagrebu. Surađivao je s Teatrom &TD u Zagrebu, a ilustrirao je i brojne naslovnice albuma poznatih bendova i izvođača kao što su Prljavo kazalište, Bijelo dugme, Arsen Dedić, Film, Zana, Leb i sol, Srebrna krila, Novi fosili, Splitski festival i mnogi drugi.

Kao ilustrator surađivao je i u magazinu Start, a s političkim tjednikom Danas je s fotografom Lukom Mjedom, a pod firmom Studio SLS (Sporo, loše, skupo), do 1985. dizajnirao više od 150 naslovnica.

Neke od njih izložene su i u riječkom muzeju, kao i one koje je kasnije radio u SAD-u za Time Magazin i New York Times gdje je bio i art direktor.

Neobična priča Mirka Ilića, nadahnuta nemirom i željom da upoznaje svijet i sebe, prijelomni je trenutak imala kad je sa samo 22 godine odlučio otići u SAD.

Već nakon tjedan dana po dolasku u New York objavljeni su mu radovi u New York Timesu.

U karijeri dužoj od 40 godina objavio je desetak knjiga, većinom u suautorstvu s umjetničkim direktorom, piscem i novinarom Stevenom Hellerom.

Za svoj rad dobio je brojne nagrade, a u njujorškoj MoMA-i se nalazi njegovih 38 djela.

Osnivač je putujuće izložbe »Tolerancija« koja je u posljednjih sedam godina obišla više od pedeset zemalja svijeta.

S Mirkom Ilićem razgovarali smo o njegovim životnim odabirima i o tome što ga iznova tjera u nove nemire, te kakav bi svijet volio vidjeti ne samo na svojim naslovnicama već i uživo.

Krenuli smo neobično, ali iskreno s punim povjerenjem, a uz pomoć svemoguće tehnologije, ne bi li premostili tisuće milja udaljenosti.

Mirko Ilić na izložbi u Rijeci / Foto Marko Gracin

Ne autoriziram intervjue, to rade političari

Evo, nekako sam se dovinula kako napraviti ovaj razgovor s vama i na ovoj daljini, računalo, diktafon sve je spremno, čujemo li se?

– Morate se puno derati da bih ja mogao čuti (smijeh), daleko je, daleko je… (smijeh)

Jako mi je žao što to nismo stigli napraviti dok ste bili u Rijeci, ali nadam se da ćemo mi to nekako i u ovim »dalekim« uvjetima napraviti. Po završetku, poslat ću vam ga na čitanje…

– Iskreno, ne čitam svoje razgovore, meni je sve u redu. Ne autoriziram intervjue zato što to rade političari. Ja to ne radim. Ako velim nešto glupo, ostaje glupo.

Ako velim nešto pogrešno, ostaje pogrešno. Mislim, taj sistem, autoriziranja i dopisivanja umjesto razgovaranja je kontrola. Mene kontrola ne zanima.

U redu je što vas ne zanima kontrola, ali mogu i ja nešto pogriješiti, napisati neko krivo ime… I zbog toga je autorizacija važna. Istodobno, sviđa mi se što cijenite grešku, jer greška je uvijek dobar međuprostor u kojem se može nešto pametnoga dogoditi. I meni se više sviđaju razgovori uživo, ali korona je promijenila i taj odnos. U početku i meni se osobno činilo nakaradnim, a onda sam shvatila da ljudi vole odgovarati pismeno.

– Da, zato što mogu biti pametni, imaju duže vremena za napisati, razmisliti… Promijeniti svoje mišljenje… Da, slažem se s tim. Ali, s druge strane nema spontanosti.

Pa dobro, da, slažem se. Razgovor uživo je uvijek puno zabavniji.

– Da, meni je osim toga puno lakše lagati uživo nego pisati laži. (smijeh)

Evo, već ste me nasmijali i stavili na oprez. Pa dobro, odakle da počnemo. Teško je s vama od nekud početi, puno ste toga napravili, ali ovaj put imamo sjajan povod, pa najbolje odatle. Od izložbe »Time After Time After Time«, koja je sjajno postavljena kao što je i naslovljena, jer zaista sve se ponavlja kao u latinskoj izreci ništa novog pod suncem. Kako je nastala, kad ste shvatili da se stvari ponavljaju?

– Važno je reći kako je ovo izložba mojih radova, ali nije moja izložba. To je izložba Sabine Salamon i Marka Goluba. Oni su smislili naslov, oni su odlučili koji će radovi biti izloženi, oni su odlučili kako će ih posložiti. Jedino što sam napravio je što sam dodao nekoliko potpisa pod slike, popravio ako se nešto zaboravilo i predložio im dva rada koja bi se uklopila u cjelinu koju su zamislili.

Ne volim kontrolu

Znači li to da niste imali preveliku asistenciju, odnosno kontrolu kako vi volite spomenuti?

– Ne, ja ne volim takvu vrstu kontrole. To meni uvijek zvuči kako zidanje Tutankamonove grobnice, ako zaslužim zidat će mi je netko drugi, ne treba si je zidati sam. Ako ja ne volim biti kontroliran, zašto bih kontrolirao druge?!

To zvuči vrlo kontradiktorno kao ideja. Jedino sam control freak svog rada, ali u trenutku kad pošaljem nekome rad, to je gotovo. Bog nam je dao deadline, i to je to. Zato je rok predivna stvar. Profesionalci rade stvari u roku.

Zamisite da ste prefantastičan kirurg koji operira na srcu, ali zakasnite na operacije, ili najbolji glumac koji nije došao na predstavu?! To se ne računa!

Rokovi su vrlo važni, jer prisiljavaju, barem mene, da je to – to, da je gotovo. Poznati i dobri slikari svoja platna uvijek imaju okrenuta prema zidu.

Ono što su završili ne moraju gledati, jer bi do kraja života mogli popravljati to jedno platno. Možda bi na kraju to postala Mona Lisa, ali je li dovoljno napraviti jednu Mona Lisu u životu?!

Ipak, mnogi umjetnici vole dorađivati sliku…

– Da, da, dorađivanje slike je u redu, ali ako ja napravim nešto za naslovnu stranicu magazina, knjige i slično to je nemoguće poslije doraditi.

Kako bih mogao, primjerice, 10.000 knjiga rukom docrtavati ako sam nešto zaboravio?! To baš i ne funkcionira. A s druge strane, ljepota toga je što kasnije gledam svoje radove onako usput, ispod oka, i samo vidim greške.

Ne zbog toga što sam negativna osoba, već mislim kako je to užasno pozitivno, jer ako vidim greške, onda bar mislim da mogu bolje.

Smatrate da greška gradi?

– Budisti su rekli kako su prepreke put. Ona užasno glupa izreka da na greškama učite je točna. Gledajte, neke greške su glupe, neke ste previdjeli…, ali kasnije postanu jasne.

Sve to se akumulira. Često to spominjem.

Primjerice, upravo radim na novim plakatima za predstavu u Beogradu, koje trebam predati do kraja tjedna.

Zamislite da napravim nešto savršeno!

Zamislite da na kraju dana gledam plakat i vjerujem kako je to savršeno.

Sarkastično rečeno, rijetko radim sliku Doriana Graya, što bi moglo čak i zvučati konceptualno dobro.

MMSU PR/MIRKO ILIĆ

Razumijem, ali hajdemo se vratiti u Rijeku pa nam ispričajte kako je došlo do suradnje s MMSU-om?

– Jedna od najvažnijih velikih izložbi bio je »Novi kod« održan u Rijeci. To je bilo jako davno i to je meni bilo jako važno.

Djelomično i zbog toga što je moja bivša supruga Slavenka Drakulić Riječanka pa je s Rijekom uvijek postojala neka veza.

Međutim, što se dogodilo? Dejan Kršić je napisao knjigu o meni i promocija knjige je ujedno bila i velika izložba koja je bila u Gliptoteci u Zagrebu.

Izložbu je kasnije preuzeo MMSU u Rijeci i uzeli su izložbu u svoju fundaciju. Većina tih radova je pripadala Dejanu u to vrijeme i on je to dogovorio s njima.

U tom procesu preuzimanja napravili su veliku izložbu.

MMSU je posuđivao radove pa sam imao izložbu koju je organizirao Marko u Banjoj Luci.

Ukratko, sada su odlučili da nakon brojnih posuđivanja i sami naprave izložbu. Oni su vlasnici toga i mogu s tim što hoće, od izlaganja do paljenja na trgu…

Sabina Salamon me je pozvala, a ja sam se rado odazvao. S moje strane bilo je vrlo jednostavno, a s njihove puno više truda oko postavljanja same izložbe.

Koliko često dolazite u Hrvatsku odnosno u Europu?

– U Europu dolazim jednom mjesečno. U studenom moram ići u Bugarsku, a možda ću ponovo doći i u Hrvatsku na Interliber. Vjerojatno će biti promocija moje nove knjige stripova.

Uglavnom, limitiran sam ići jednom mjesečno izvan Amerike i jednom mjesečno unutar Amerike, ako putujem više od toga ne stignem raditi.

MMSU PR/MIRKO ILIĆ

Izložba »Tolerancija«

Organizator ste izložbe »Tolerancija« koja obilazi svijet. Trenutačno je u Beogradu, Sofiji i još nekim gradovima.

– Ove je godine izložba bila u 14 različitih mjesta. Trenutačno je otvorena u Sofiji, Beogradu, Švicarskoj i ukratko na 4 različita mjesta u svijetu.

Da pojasnimo, riječ je o radovima drugih umjetnika, na tim izložbama nema vaših radova. Vaša ideja je bila da okupite umjetnike i njihova djela te ih predstavljate svijetom.

– Mislio sam ako izaberem neke od najvećih dizajnera na svijetu onda nemam pravo izabrati i sebe. Izložba »Tolerancija« ima više od 230 plakata koje ja zagovaram. Ne znam znate li, ali moja firma odnosno ja radimo 60 posto poslova godišnje besplatno.

Da, pročitala sam negdje kako ste nezainteresirani za novce…

– Meni se novac dogodi, nasreću, međutim to mi nije najvažnija stvar u životu.

Od svih velikih i plaćenih poslova koje sam napravio, a imao sam ih, niti jedan nije uvršten u MoMA-i ili u Muzeju dizajna u Münchenu koji ima drugu najveću kolekciju mojih radova.

Vrlo često su uvršteni radovi koje sam radio besplatno ili koje sam radio iz čiste ljubavi, ili nešto novaca i puno ljubavi.

Prema tome, najbolje plaćeni poslovi i najprestižniji poslovi nisu neminovno i najbolji poslovi. Što je više novaca i ljudi u odlučivanju to je veća mogućnost da se stvari više »zamrljaju«. Zato me jako veseli kad god mogu raditi nešto besplatno, naravno ako je to nešto što me zanima.

Tako je nastao i identitet za festival »Tolerancija« koji se održao u Zagrebu, bio je to židovski festival dok je Branko Lustig još bio živ.

Kasnije se festival preselio u Ljubljanu, a sada 7 godina kasnije mislim da brojimo 230 izložbi u 52 zemlje što je zaista lijepi broj.

Mislim da to pošaljem u Guinnessovu knjigu rekorda da bi to bila najputovanija izložba na svijetu.

Kad smo se već dotakli tolerancije, moram vas pitati što ona za vas znači?

– Mislim da je tolerancija najniža stepenica svijeta na putu iz mraka prema svjetlu. Nedostatak tolerancije je mrak.

Tolerancija je minimum koji, nažalost, čini mi se svakim danom sve više i više gubimo.

Zbog toga mislim da su izložbe važne i možda mogu pomaknuti način razmišljanja barem jedne jedine osobe što bi već bilo puno.

Stoga ih pokušavam organizirati na mjestima gdje bi mogle biti od koristi.

Mirko Ilić / Foto Marko Gracin

Represija tjera na razmišljanje

Svi vaši radovi obojeni su sociološkom političkom atmosferom. Kad ste osjetili taj nemir i poziv prema tom putu i što vas to još uvijek tjera u te nemire?

– Odrastao sam u komunističkoj Jugoslaviji. Moj je otac bio podoficir JNA pa sam se ja uvijek djelomično šalio da sam živio u represivnom sistemu i da sam imao represiju doma.

Često smo se selili pa sam još kao dječak shvatio koliko je važno prilagoditi se. Svaki put kad bih se pojavio u novoj sredini s drukčijom kulturom, malo drukčijeg jezika, morao sam se brzo uklopiti.

Nažalost, u to vrijeme biti drukčiji u školi značilo je biti pretučen u prvih par dana, što mi se često događalo. Brzo sam shvatio kako je najbolje odmah se potući pa bi poslije sve bilo malo bolje.

Međutim, kroz to sam naučio kako postoje druga kulture, drukčije grupe ljudi pa mi je danas zbog toga izuzetno lako otići bilo gdje i nemati nikakav strah od novog prostora i novih ljudi, kulture itd.

Mislim da sam uspio od ružnih stvari u mladosti napraviti pozitivne stvari u svom životu. Jedna od tih stvari je socijalno-politička angažiranost. Represija tjera na razmišljanje, i postoje samo dvije moguće reakcije na nju – jedna je da odete u sebe i tražite nešto u sebi ili idete prema van i postanete agresivni i ljuti.

To me nikad nije zanimalo, nikad nisam gledao sport, nikad me nisu zanimale takve vrste grupnih pojava.

Osim toga, u mojoj mladosti se pojavio punk, val protiv bilo kakvog establišmenta uključujući podjednako engleski mračni kapitalizam i jugoslavenski mračni komunizam. Moj način razmišljanja je bio za nešto drugo.

Često vas povezuju s ljevičarskim političkim opredjeljenjem iako ste više puta izjavili kako ne volite komunizam, što ste i sad na neki način i potvrdili.

– Pa zato što sam ja na lijevo ne znači da volim ekstremno lijevo, a ako je tko malo na desno ne znači da voli ekstremnu desnicu.

Vaša je tolerancija zaista na visokoj razini.

– Zašto to mislite? Pa ne znam, tko zna, možda bih bio sretniji da sam sada negdje na Floridi i lovim ribe.

Pa ne izgledate nesretno?!

– Gledajte, nesretan sam. Pogledam kroz prozor, pa mi je tužno. Ne samo zato što pada kiša, nego i što znam što se događa tamo vani.

Ne možete biti konstantno sretni, a da su drugi oko vas nesretni.

Trenuci sreće naravno postoje, ali ne znam što bi me učinilo sretnijim od malih promjena, barem u društvu oko mene.

Vrlo sam sentimentalan

Spomenuli ste glazbu koja vam je, čini se, također značila. Napravili ste i dosta naslovnica za albume poznatih bendova, pjevača, radili ste raznovrsne stvari.

– Napravio sam ih za gomilu bendova, ali sam radio i splitske festivale, klasičnu glazbu, a radio sam i naslovnice za dječje priče, primjerice »Šegrta Hlapića«, ali to pamte još samo oni koji su bili mali u to vrijeme.

Uvijek sam radio raznovrsne stvari.

U Americi sam radio omotnice za CD-e grupe Rage Against the Machine, jedna od najradikalnijih ljevičarskih grupa u kontekstu Amerike koja se nažalost raspala.

Međutim, da me je nazvao Leonard Cohen i pitao me da mu radim nešto, ja bih vjerojatno dobio srčani udar.

Naravno, vremenom sam postao i malo izbirljiviji, ali mene ne zanima samo politika, već i drugi aspekti ljudskog ponašanja i osjećaja. Ja sam između sentimentale i aktivizma.

Izložba “Time After Time After Time” u riječkom MMSU-u / Foto: Marko Gracin

Vrlo ste zanimljiv spoj upravo ovoga što ste i sami rekli, u tom razmišljanju spomenula bih jedan crtež s vaše izložbe koji mi je bio pomalo drukčiji, a to je onaj koji opisuje odnos muškarca i žene. Riječ je o tri crteža gdje muškarac i žena vode ljubav i u posljednjem postaju jedno tijelo. Iz tog crteža, stripa, lako je zaključiti da ste i sentimentalni.

– Aha, to je ovaj moj strip iz serije AC 2020. To znači After Covid 20, ne After Christ. Meni gluposti padnu na pamet, pa mi je pala i ta slika, taj trenutak kad postanete jedno.

Vrlo sam sentimentalan, osjećaji su vrlo važni. Ti osjećaji su vrijedni hodanja kroz ne znam što sve kako bi se došlo do tog osjećaja.

Za mene su to prave vrijednosti, ne odjeća ili nešto s logom neke poznate firme i slično. To nema nikakvu vrijednost. To je, mislim, samo kamufliranje osjećaja.

U toj seriji crteža ima i puno vaših autoportreta, volite ih raditi?

– To je samo u toj seriji. Svi vole raditi autoportrete. Ne znam tko ih nije radio, počevši od Albrechta Dürera naovamo, s time da se naravno ja ne mjerim s njima.

Međutim, ta cijela serija, kada sam ponovo počeo crtati stripove AC 2020, je nastala zbog toga što sam sjedio doma i nisam imao što puno za raditi, a to me je veselilo.

Imao sam iPad i odlučio sam nakon 40 godina ponovo crtati stripove.

Zamislite, sjedite zatočeni u nekakvom stanu u New Yorku ili bilo gdje, kao u nekakvoj vrsti zatvora. Počnete razmišljati o sebi, o smrtnosti, o ljubavi, o onim lijepim trenucima u životu… I zbog toga nisam htio govoriti o nekom drugom.

Prvi strip sam nacrtao o nekom drugom, a onda sam pomislio, čekaj, pa to je o meni. Prema tome, nemojmo se folirati.

Ima par ljudi u tim stripovima koji nisu ja, zato što sam baš o nekima specifično htio raditi stripove. Ali u principu je razmišljanje o sebi, starosti, godinama, prošlosti, ljubavima, nesrećama i tako dalje.

Morao sam to biti i ja.

Hoću ići, hoću više

Kad govorite o Americi, zanima me kako vam sad izgleda taj svijet tamo? Kako vam izgleda ova Europa ovdje? Zbog čega ste otišli? Negdje ste spomenuli kako niste imali dovoljno prostora za raširiti krila, da ste se osjećali pomalo sputanim.

– Da sam u to vrijeme kad sam odlazio uz Ameriku imao psa, vjerojatno bih razmišljao što sa psom. Da sam imao bolesnu mamu, ne znam bih li otišao. Da sam bio zaljubljen i u ljubavi možda ne bi otišao.

Prema tome, to nije toliko vezano uz posao.

Osim toga, ja sam završio samo srednju školu što je vrlo limitirajuće iz više razloga. Bio sam limitiran s mogućnosti poslova koje sam mogao dobiti u tadašnjoj Jugoslaviji.

Osim toga, živio sam u vrijeme predivnih, velikih ljudi u Zagrebu, kao što su Bućan, Arsovski, Picelj, koji su nevjerojatno dobro radili. I što je smiješno, od mojih idola postali su mi konkurencija. Što je lijepo, međutim, samo tržište je bilo vrlo malo.

Bilo je limitirano što se moglo raditi i koliko se moglo raditi. Zato sam morao raditi i nekakve čudne omotnice jer se trebalo i preživjeti. U to vrijeme čak nije ni bilo puno freelancera. Trebali ste se zaposliti, raditi u nekakvoj instituciji, školi itd.

Što ja čak nisam ni mogao, jer nisam imao obrazovanje za to. Bio sam ograničen s te strane, a očekivao sam od sebe puno više nego dobiti državni posao i ugnjetavati mlađe i talentiranije nego što sam ja. Imao sam 22 godine.

Mislim, koliko mlađi mogu biti od mene koje trebam ugnjetavati. Tako da mi je to sve skupa iz nekakve misli – ni psa, ni ljubavi ni posla – zvučalo kao vrijeme za pomaći se.

Iako, meni je u to vrijeme bilo dosta dobro pa se može čak i reći da je to bila nekakva obijest – kao, hoću ići, hoću više.

Zvuči ambiciozno, iako mislim kako si uvijek volite pomicati ljestvicu naviše, čini se da uvijek imate još nešto za reći?

– Do kraja života čovjek nešto želi reći, čak i kad izdahne iz njega izlazi dah kojim nešto želi reći što si i ne da čuti. To je posebno prisutno u kreativnoj djelatnosti. To ne znači da je dobro, ali imam taj osjećaj. Mislim da je to lijepo.

Bili ste i umjetnički direktor Time magazina, to je zaista vrh. Napravili ste niz ikoničnih naslovnica, dobili ste i nagrade, ali ni tamo se niste dugo zaustavili, zbog čega?

– Ostati bi postalo rutina. Napravio sam nekoliko stvari koje sam želio napraviti i to je ispalo skoro pa kako sam htio. Nakon toga trebalo bi to odrađivanje i raditi i to bi postao ozbiljan posao. Nisam to želio.

Kad su mi ponudili mjesto umjetničkog direktora, to mi je bilo prvi put da mi je ponuđeno stalno radno mjesto. Imao sam 30-ak godina i tada sam mislio kako bi bilo lijepo imati u biografiji da mi je prvo radno mjesto bilo art director Time magazina.

Zvuči veselo, zvuči dobro za biografiju.

Plaćali su u to vrijeme jako dobro i to je bilo lijepo.

Međutim, na kraju sam ostao tamo samo šest mjeseci. Napravio sam što sam htio napraviti, da bih dokazao da je sve to bilo zapravo u redu. Nastavio sam s njima surađivati i kasnije, tako da sam neke od tih naslovnih stranica koje vidite na izložbi radio kao freelancer. Nije da smo se posvađali pa da su me hitili ili ne znam kaj. Vrlo rijetko odlazim u svađi.

Uvijek odlazim s obostranim respektom.

Rekao sam: »Dečki, mislim da sam napravio koliko mogu s vama i hvala najljepša.« Pozdravili smo se i ja sam otišao.

Šest mjeseci kasnije su mi ponudili posao u New York Timesu. Onda sam mislio hajde da probam još samo ovo. Jedino što sam u New York Timesu zbog ugovora morao ostati malo duže nešto sam htio, ukupno godinu i pol dana.

Kad je istekla ugovorna obveza zahvalio sam se. Ali, i danas surađujem sa New York Timesom, ne vrlo često, ali barem jednom godišnje. To mi zvuči normalno.

Dosadi mi što se ponavlja

Je li i to bilo zbog toga, kao što ste već rekli, što ne volite kontrolu?

– Ne bih rekao da je to bez kontrole, jer to bi onda nalikovalo na ludnicu. To je stvar dosade. Dosadi mi raditi nešto što se ponavlja. Volim varijacije.

Jedno vrijeme crtam strip, pa prestanem crtati strip, pa radim ilustracije, pa onda radim dizajn, pa onda dizajniram za hotele, pa dizajniram za restorane. Dizajnirao sam i za neke vrlo luksuzne restorane u Americi.

Primjerice koje?

– Le Cirque, Delmonico… Vidim da je prije dva dana i predsjednik Hrvatske imao tamo večeru.

Radio sam logo za restorane od Floride i Teksasa do New Yorka. Dizajnirao sam i za švicarski Alpina Gstaad.

Upravo sad radim dizajn za jedan poznati restoran u Istri, a radio sam i etikete za neka probrana istarska vina. Eto, vidite ipak imam veze s tim dijelom svijeta. Malo veze. (smijeh)

Lakše je razmišljati 8 sati i raditi dva nego obrnuto

Sve vas zanima. Sve vam daje ideju. Ali sad, primjerice, kad bi vas netko zamolio da napravite naslovnicu stanja u Europi ili u Americi, ili svjetske scene, od kud biste krenuli, od koje misli?

– Scena, zavisi za koga je? Za koji politički magazin, iz koje zemlje itd. Većina ideja koje su preopćenite ne funkcioniraju. Osoba mora biti specifična.

Moram znati za koju publiku radim, kakva je vrsta magazina, u kojoj sredini… Kad uzmete sve to u obzir, napravite naslovnu stranicu.

Primjerice, ne mogu vam preko telefona reći kakvu biste haljinu trebali imati za ovo ili ono primanje. Ne znam koju boju volite, ne znam koje su vaše mjere, koliko ste visoki…

Ukratko, ne izmislite haljinu i ne stavljate nekoga u nju, već uzmete u obzir sve okolnosti i zadanosti i tek onda počnete kreirati stvari.

Razmišljanje u ovom procesu je puno važnije i puno duže traje od same kreacije. Prema tome, ako pogledate na internetu, vidjet ćete da ljudi čak prodaju plakate s mojim izrekom, koja kaže kako je lakše razmišljati 8 sati i raditi dva, nego obrnuto.

Kako razaznajete šrot od dobrog?

– Kako to lijepo reći, a da ne zvuči seksistički… Ako stave pred vas pet osoba, koje niste nikada čuli, nikad vidjeli, neke će vam se sviđati, neke neće. I to će biti prvi instinkt. Možda kasnije i promijenite mišljenje, ali taj je instinkt u većini slučajeva točan.

Ako stave pred vas pet osoba i jedna od njih je poznata, vidjeli ste je u novinama…, na trenutak ćete obraćati više pažnje toj osobi, a to je možda šrot. Dođete u muzej i imate dvije slike istog slikara, jedna vam se može jako sviđati, druga ne.

Samo zato što je Picasso ne znači da će vam biti dobra. Mora se vjerovati instinktu. A ako vam instinkt kaže da je nešto dobro, to što vam ja kažem da je šrot ili nije, nema nikakve veze. Moj instinkt, moj osjećaj prema nečemu mi govori što trebam znati o tome.

To što druga osoba ne vidi, to čak i nije važno. Ne možete napraviti istu naslovnu stranicu, bilo koliko da je briljantna, za sedam različitih kultura, sedam različitih mjesta.

Neke boje ne znače istu stvar u tim kulturama. Prema tome, znati za koga radite i što radite, je vrlo važno.

Ljudi se ne bi ružno ponašali kad bi ih netko volio

Dobili ste brojne međunarodne nagrade, vaša djela su izložena u MoMA-i. Kad ovako sad razmišljate, što smatrate presudnim za to međunarodno svjetsko priznanje? Odnosno, što ste novoga pokazali svijetu? Čime ste ga zamislili?

– Mislim da, kako ste i sami rekli – nema niš’ novo pod suncem. To su samo varijacije na istu temu. Možda je moj pogled malo drukčiji od drugih. To je kao kad se vozite u autu i slušate radio, jedna pjesma vam može biti fenomenalna, a druga vam ne znači apsolutno ništa.

Zašto volim Arsena? Zato što on ne pjeva općenito, jer osjećate da pjeva specifično jednoj osobi. I zato je puno nježnija, puno točnija. Ta se nježnost i njegova ljubav osjećaju u njegovom glasu, čak i ako ne znate hrvatski.

Prema tome, ako imate jedan od tih glasova od kojeg se naježite, a da nemate pojma o čemu je, to je možda trenutak koji su neki od tih ljudi vidjeli u mom radu.

Često volite subjektivno naglašavati kako ste nedovoljno obrazovani. Želite li time reći kako su vas znatiželja i nadogradnja odveli u vaš svijet?

– Pa da, ali i naglašavam da nisam obrazovan zato što zaista osjećam kako mi puno stvari nedostaje u životu. Iako se pokušavam obrazovati, koliko mogu, družiti se s ljudima koji znaju više od mene, volim šutjeti i slušati. Iako, mislim, primjerice nekad davno je postojalo pitanje vjerujete li da ima izvanzemaljaca. Jedini pravi odgovor je: »Ne znam zato što ne postoje nikakvi dokazi da ih ima.« Želim reći kako ući u nešto s predznanjem može i limitirati gomilu mogućnosti.

U tom smjeru, kad biste mogli, što biste promijenili u čovjeku? Mislim i u smislu sociološko-političkog poimanja današnjeg čovjeka?

– Što bih promijenio u čovjeku? Ne znam, jedino znam što bih promijenio u sebi, ali što bih promijenio u drugima, ne znam. To je individualno pitanje.

Mislim da bi svatko trebao pogledati u sebe. Volio bih da sve te ljude netko malo više voli.

Mislite da svijetu nedostaje ljubavi?

– Da, definitivno, mislim da nedostaje ljubavi. Ljudi se ne bi ovako ružno ponašali kad bi ih netko volio. Kad bi ih netko negdje čekao ne bi imali vremena za gluposti.