Robert Međurečan prodao je odličja prvog vlasnika, pratio kako jaganjci tihnu u Zdihovu, puštao glinene golubove iz krletki, da bi u svojoj posljednjoj avanturi u Münchenu popio jednu domovinu to go. Igra je ovo s naslovima njegovih romana, u kojoj je autor pretjerano upisan u svoja djela. Jer Međurečan ako i posuđuje elemente iz svoga života, on ipak ne piše autofikciju, sada iznimno popularan žanr; uvijek su u centru autonomni likovi koji prolaze kroz situacije koje Međurečana okupiraju tek dijelom i zbog toga što je ponekad bio u sličnima.

Pa ako su prva tri njegova romana naglašeno govorila o ratu i posljedicama rata, na ovaj ili onaj način, njegov posljednji roman, »Domovina to go«, rat ima tek u naznakama, ponekad i vrlo duhovitim, s obzirom na to da se cijela njegova radnja događa u gastarbajterskom Münchenu. A iz Međurečanove biografije može se doznati da je osim rata i to probao, biti, naime, gastarbajter u Münchenu.

No »Domovina to go« nije Međurečanova životna priča, već krimić koji promišlja kulturološku pozadinu međuljudskih sukoba, ponajviše na europskom tlu. Mješavina je to dalje i bliže povijesti, od Drugog svjetskog rata i arendtovske banalnosti zla, balkanskog rata, gastarbajterskog doseljavanja u Njemačku, suvremenih migranata, pogotovo muslimana, pa i radikalnih, do najfriškije korone.

U centru je, pak, priče Šimun, profesor hrvatskog jezika koji dolazi raditi na bauštelu u München ne bi li zaradio dovoljno za pokretanje nove tužbe protiv vozača kamiona koji je u Hrvatskoj ubio njegovu ženu i sina, da bi putem saznao stvari o sebi koje će ga natjerati na prevrednovanje svega, pa i svoga života. Šimun je još jedan u nizu prekvalificiranih, a zapravo nekvalificiranih šljakera, koji će kao profesor hrvatskog jezika (u domovini na vječnoj zamjeni) na baušteli osvojiti najnižu poziciju, onoga koji nosi, prenosi, čisti… I tamo, što na poslu, a što u smještaju, svojevrsnoj babilobalkanskoj kuli, upoznati spektar raznih likova, različitih vjeroispovijesti, ali i kulturnih backgrounda, no koji svi dijele sličnu, auslendersku sudbinu. Osim staroga Seppa, neugodnog nekadašnjeg SS-ovca, koji kao cameo lik govori i tu, liberalnoj Njemačkoj odioznu poziciju.

Profesor na baušteli

S Međurečanom smo razgovarali na ovogodišnjem riječkom sajmu knjiga i festivalu autora Vrisku i za početak ga pitali da nam još malo ambijentira roman.

– Šimun Nikolić, glavni junak, koji je zapravo nezaposleni profesor hrvatskog jezika, ima 40 godina i pun mu je kufer svega pa ode raditi na bauštelu u München. Odlazi tamo preko prijatelja, koji mu nađu smještaj u tom hotelu, nekoj vrsti kafkijanskog limba, u kojem žive samo stranci i Sepp, stari 90-godišnji SS-ovac koji je preživio Staljingrad i desetogodišnje robijanje u Sibiru. O njemu se brine mladi Ukrajinac Sergej, koji je pobjegao iz Donjecka pred ratom, ni sam ne znajući za koga da se bori, jer mu je otac Rus, a majka Ukrajinka. I budući da dolazi do zločina, svi problemi tih stranaca, a većinom su to momci s ovih prostora, no ima i Bugara, Arapa, svega, izlaze vani. Svatko od njih nosi neko svoje nasljeđe i u tom novom okružju u Njemačkoj dolazi do različitih nesporazuma, a ponekad i sukoba. Između ostalih i to ubojstvo koje njihove sukobe samo potencira.

Kao što ste rekli, glavni lik vašega romana zove se Šimun, Šimun Nikolić. Ima li neko značenje iza toga imena, i što inače mislite o imenovanju likova, radite li to s nekim smislom, s nekom idejom iza imena, ili likovima dajete imena slučajnošću, kao, recimo, Goran Tribuson, koji je svojedobno priznao da se često i ne sjeća imena svojih likova?

– Šimun Nikolić mi djeluje muzikalno. Shvatio sam da mi u prošlim romanima glavni likovi nisu imali prezime na -ić. Pa sam dobio kritiku da mi u knjizi nema Hrvata. Rekao sam, ajde, stavit ću Nikolića.

Gastarbajtersko iskustvo

Šimun je gastarbajter u Münchenu i jasno je i iz samog romana da o Münchenu piše netko tko ga poznaje, kao što je jasno i da o gastarbajterstvu piše netko tko ga poznaje. Koliko je vaše iskustvo slično Šimunovu?

– Ja sam puno bolje prošao od Šimuna što se tiče mog gastarbajterskog iskustva. Nisam završio na baušteli, bio sam malo mudriji, ili sretniji, pa sam radio s aparatima za klađenje. Znači vozio sam se po cijeloj Bavarskoj, skupljao novce… Doduše, gazde su bile svakakve, neki simpatični, a neki su bili kao sporedni likovi iz »Kuma«, i nisam imao želju pisati o tome. Međutim upoznao sam fantastične ljude u zgradi koja je bila slična toj u kojoj živi Šimun, gdje sam živio u 15 »kvadrata« s momkom iz Starog Pazara. Njihove životne priče su me znale smrznuti pa sam imao potrebu da te priče ne nestanu. Htio sam napraviti kaleidoskop nekolicine tih likova koji su toliko životni, posebno s ovih naših prostora. I pritom došao do srži zašto oni odlaze odavdje. Oni, naravno, odlaze zbog ekonomskih razloga, sve one klasične priče koje se govore u medijima, međutim mnogo ljudi bježi od samih sebe, misleći da će negdje drugdje biti drugi oni, a zaboravljaju da taj paket nose sa sobom, taj kavez koji su si složili u svojim glavama nose gdje god idu. I to je najveći problem; kada dođu u neko drugo mjesto pa pomisle da to nije to. Ne, to jest to, ali ti si isti – prihvati nešto drugo, nauči nešto drugo.

Koji vam je bio konkretan povod odlaska? Konkretan povod Šimunova odlaska u München je strašan. On, naime, tamo odlazi ne samo zato što ne može doći do posla u struci u Hrvatskoj, nego da bi skupio novce za novu tužbu protiv vozača koji je kamionom ubio njegovu suprugu i sina u prometnoj nesreći u kojoj je bio i Šimun, no koji je preživio.

– Ja na svu sreću nisam imao taj problem, nego sam jednostavno u svojoj 50. godini ostao bez posla.

A inače ste nesvršeni student veterine?

– Da, nesvršeni veterinar. Ostao sam dakle bez posla i tražeći posao shvatio sam da me ljudi gledaju sažalno. Kao, što ću ja s tih 50 godina, gotovo je, umri, nisi ti za radit. I onda sam jednostavno nazvao svoje prijatelje koji su već bili otišli u Njemačku pa ih pitao jesam li ja prestar za raditi tamo, a oni rekli, nikako, dapače, oni i žele ozbiljnije ljude. I tako sam otišao i drugi dan sam našao posao.

Zmaj s podšišanim brčićima

Ubojstvo, a uskoro i ubojstva, množina, koja pokreću radnju otkrivaju pukotine u fasadama, ali ne ovim koje se grade od cementa i pijeska, nego ovima koje se stavljaju na lica i sudbine da bi se preživjelo. Puno je nesreće u toj vašoj babilobalkanskoj kuli, a mnoge od njih spletom su društvenopovijesnih zbivanja na koja taj tzv. mali čovjek nema utjecaja. Kako se taj mali čovjek može tome otrgnuti, ima li neka formula do koje ste došli?

– Ja vam mogu reći što sam doživio. U tih nepunih godinu dana u toj zgradi u kojoj sam živio bile su četiri racije. Došli bi specijalci, u 6 ujutro, razbucali neke sobe, odveli neke ljude. Sve četiri su bile pogrešne, odveli su pogrešne osobe. Zašto? Zato što je ta zgrada prepuna stranaca. Kada je situacija normalna, Njemačka je država koja otvara svoje ruke i prihvaća sve, međutim kad se nešto loše dogodi, kao kad netko bude mrtav u romanu, e, tada se gleda otkud je tko. Iako je sve, službeno, po propisima, gleda se tko je svjetliji, a tko tamniji.

Kaže se na jednom mjestu u romanu: »Pisci su naprosto očajni ljudi, a kada prestanu biti očajni, prestanu biti pisci.« Jeste li vi očajni?

– Ne, nisam očajan. Kontekst te priče je da mora postojati neko nezadovoljstvo koje te pokreće kao pisca.

Idemo s još jednim citatom: »München nije ništa drugo nego vješto zamaskirana provincijska idila, konglomerat umivenih i pomno održavanih bazena malograđanštine u kojoj i auslenderi brzo nauče plivati. Uredno pokošen travnjak, besprijekorna fasada, pometeno lišće, podšišana živica, ulašteni vrtni patuljci, a onda se, kad nitko ne gleda, ubijaju djeca.« Je li to München, je li to Njemačka?

– Ja sam to u jednom trenutku tako doživio. Ne samo München, nego cijeli taj srednji dio Europe, možda i šire. Gdje god sam putovao, imao sam osjećaj te pretjerane uglađenosti, a ispod toga vrije, ključa. Kaže jedan lik u romanu slično: »Sve ti je ovo podšišano, fino, a ispod zmaj spava.« Koji zmaj? Onaj s podšišanim brčićima. Evo, Šveđanima su nakon 30 godina neonacisti došli na vlast. Zašto? Ja nisam sociolog nego pisac, pa pišem. Identitet Europe se mijenja, i možda nam se neće svidjeti kuda ćemo otići, ali te promjene su neumitne. Nadam se samo da će one biti blage, da ćemo se na njih stići naviknuti.

Auslenderska pozicija

Idemo na malo vedrije teme. Kako roman prolazi, što ljudi kažu, što struka, kolege, kritičari?

– Kada sam došao u Sandorf, Ivan, vlasnik, zvao me jednom u tri mjeseca. Sada zove svaki tjedan. Meni je drago da su ljudi prepoznali knjigu, jer inače ti ljudi koji su otišli iz naše zemlje, ja ih zovem »auslenderi«, a pogotovo oni koji su otišli u zadnjih desetak godina i koji su potpuno različiti od onih gastarbajtera 60-ih, 70-ih, oni u našem gledištu, kulturološki, gotovo da i ne postoje. Tu su dva i pol filma i dokumentarac Krste Papića otprije 50 godina. A to je premalo, za tu populaciju koja je samo svojim doznakama gotovo jaka kao turizam. Sjete ih se samo političari kad treba dnevnopolitički profitirati.

Vaše pisanje otpočetka odaje poziciju, metaforički rečeno, »auslendera«, nekoga tko ne piše na matrici domaćeg romanopisanja. Nekad vam je to u recepciji bila prednost, a nekad se to iščitavalo kao mana. S prvim romanom ušli ste u mnoge finale nagrada, ali neku veću ipak niste osvojili. Kako doživljavate tu svoju spisateljsku »auslendersku« poziciju i što uopće mislite o nagradama?

– Meni je ta uloga komotna. A i želim biti »auslender«. Jer što znači biti pisac u Hrvatskoj? Svi pisci osim možda jednog ili dva moraju raditi nešto drugo da bi preživjeli. Ja i da hoću ne mogu biti pisac, moram raditi nešto drugo da bih plaćao račune, a s druge strane, ponekad se i ne volim petljati u mainstream hrvatskih pisaca. Paše mi ovako.

A što vam onda trenutačno donosi kruh na stol?

– Otišao sam iz menadžerskog posla, jer mi je previše oduzimao glavu i srce, i otišao raditi u skladište. Sretan sam, manje sam plaćen, ali kad dođem kući, mogu pisati.

Povijesni roman iz vremena Krista

Kako i kada pišete? Jeste li disciplinirani?

– Jesam, ali ne ubijam se od posla u smislu da si zadajem da moram napisati pet stranica ili raditi osam sati; ja se držim pokojnog profesora Žmegača, koji je rekao: »Napiši stranicu dnevno, i za godinu dana imaš knjigu.«

Ja knjigu radim više godina. Napišem prvi tekst, ekstenzivni, i onda ga lagano pustim da fermentira. Svakih nekoliko mjeseci ponovo ga iščitam, vidim što ne valja, nemilice režem, i onda to s 500-tinjak stranica nakon dvije godine padne na 250. Ali 250 stranica kojima sam zadovoljan.

Lako je napisati, treba poslije toga čistiti, zgušnjavati. A i, kako smo utvrdili, ja nisam pisac, nego sam »auslender«, pa onda i nemam problem da mi urednik kaže da nešto ne valja i da treba izbaciti.

Kako se održavate »u treningu« između romana i na čemu već sada možda radite, odnoso mislite raditi?

– Pa stalno nešto pišem, i priprema za pisanje romana je pisanje. Sada već pišem roman koji će izaći za dvije godine, koji nema veze ni sa čim o čemu sam dosad pisao, a da bih došao do nečega, moram puno učiti o materiji. A govorimo o povijesnom romanu iz vremena Isusa Krista. I nije to samo naučiti što je bilo između ovoga ili onoga povijesnog lika, nego i kako su ljudi živjeli, u kakvim kućama, što su jeli, kakvi su bili sa životinjama…