Mike Sudoma
Kad su ljudi iziritirani onim što gledaju, osjećaju se nelagodno, a sigurnosna baza na kojoj je izgrađeno njihovo mjesto u svijetu je poljuljana. To je pravi način da ljudima otvorite oči i potaknete ih na razmišljanje
povezane vijesti
Program »Forum« Berlinskog filmskog festivala pod svoje krilo okuplja filmove koji su prije svega rađeni bez ikakvog kompromisa, čvrsto zauzimaju stav i donose novinu kako u formi, tako i u sadržaju. Ove se godine u »Forumu« našao i kanadski film »The Twentieth Century« (»Dvadeseto stoljeće«) u režiji Matthewa Rankina.
Ovo je njegov prvi dugometražni film, no iza sebe ovaj kanadski redatelj ima vrlo uspješnu filmsku karijeru s tridesetak kratkih, uglavnom eksperimentalnih filmova.
»Dvadeseto stoljeće« bavi se mladošću i političkim usponom Mackenzija Kinga, značajnog kanadskog političara koji je kao premijer Kanade odslužio tri mandata. No, Rankinov film se ni u kojem slučaju ne može nazvati povijesnom dramom, nego je to prvenstveno vizualno izuzetno zanimljiva nadrealistička i osebujna interpretacija povijesnih događaja na samom prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
Nadrealistička prizma
Koliko god vaš film izgledao nerealno, radi se, u stvari, o stvarnom djeliću kanadske povijesti?
– Da, Mackenzie King je stvarno postojao, kao i sve ostale osobe u filmu, i mnogi događaji iz filma temelje se na stvarnim događajima. Moj film se bavi ranijim godinama njegova života, no iako je to priča o stvarnom čovjeku, film je samo moja ideja o tome kako je izgledala njegova mladost i dolazak na vlast, kroz njegove opsesije, patologije i fetišizam, njegovu romantičnu zbunjenost i bizaran odnos koji je imao s majkom.
Stvarni događaji su na neki način procesuirani i prikazani kroz nadrealističku oniričku prizmu. To je kao kad sanjamo. Mi sanjamo događaje i ljude koji su stvarni, ali u snovima je sve to procesuirano i ponovo osmišljeno. Time stvarni događaji predstavljaju nešto drugo i otkrivaju nešto iznutra. To je bio moj prilaz njegovoj biografiji, nadrealistički prikaz njegove mladosti i ja sam u stvari želio u svom filmu, prikazujući noćnu moru kroz koju je morao prolaziti 1899. godine, prodrijeti u podsvijest tog nacionalno važnog projekta.
I sve izgleda kao spoj Monty Pythona i njemačkog ekspresionizma.
– Slažem se. Inspiriraju me veliki umjetnici koje smatram majstorima nadrealnog, kao što su Fritz Lang, Josef von Sternberg, Fellini, češki animator Karel Zeman, Lotte Reiniger, Guy Maddin, Lars von Trier s početka karijere i naravno Terry Jones, redatelj Monty Python filmova. To su sve umjetnici koji su prigrlili nadrealizam. Filmovi se uglavnom rade da budu što uvjerljiviji i realističniji, s idejom da se prikaže svijet s kojim se gledatelj može lako identificirati. Ali ja smatram da se sa sasvim suprotnom situacijom, to jest nadrealizmom može stvoriti estetska vrijednost i jedan sasvim novi svijet, i idealno je kad se film radi s malim budžetom.
Kanadska mitologija
Studirali ste povijest Quebeca. Što vas je privuklo političaru/osobi Mackenziju Kingu?
– Sviđalo mi se to što je bio usamljenik, nikada se nije ženio. Sviđa mi se i to što je cijeli život pisao dnevnik jer to i ja radim vrlo opsesivno i u tome mi je jako blizak. Kada govorim o pisanju dnevnika, za mene to ne znači točno zapisivanje onoga što se dogodilo, za mene je to vrlo subjektivna verzija događaja i na mnogo načina to je tijek svijesti koji analizira i procesira ono što se događa. Kad razmišljam o tome, sve ima paralelnu svijest i sve malo podsjeća na snove.
Zato mi je bilo vrlo zanimljivo imati njegov dnevnik kao biografski predložak, kako bih njegov lik obradio prema njegovoj podsvijesti, a ne samo po površinskom sloju događaja na čemu su biografije uglavnom bazirane. S druge strane, on je imao zasta čudne opsesije i patologije, prisustvovao je seansama i imao je vrlo intenzivan odnos sa svojom majkom, a sve priče o njemu dio su kanadske mitologije, a ja sam ih odlučio upotrijebiti kao metodu da uzrujam moje sugrađane.
Zašto volite svojim filmovima uzrujavati sugrađane?
– Obožavam velikog redatelja nadrealizma Luisa Bunuela, koji u svojim memoarima ima izvanredan navod o tome kako nastoji da svaki njegov film bude zrno pijeska u oku gledatelja, kako bi ih uzrujao. Kada su ljudi iziritirani onim što gledaju, osjećaju se nelagodno, a sigurnosna baza na kojoj je izgrađeno njihovo mjesto u svijetu je temeljno poljuljana. To je način na koji stvarate nešto novo i pravi način da ljudima otvorite oči i potaknete ih na razmišljanje, a također, time stvarate nešto što može odigrati svoju ulogu u kulturi. Dakle, zato je moja ambicija bila da namjerno napravim nešto iritantno.
Filmovi na esperantuVi ne samo da govorite esperanto, već pravite i filmove na esperantu. – Da, ali da budem iskren, ja nisam sofisticirani esperantist već me samo privlači ideja utopije pa mi je stoga bilo uzbudljivo naučiti i esperanto. Još uvijek ima ljudi koji ga govore, uče i vjeruju u sve to. Ja sam prije nekoliko godina bio na jednom kongresu esperantista u Reykjaviku. Sanjarim o utopiji, no to ne znači da imam snažnu vjeru u utopiju poput predanih esperantista koji zdušno vjeruju u to. Ja to proživljavam s izvjesnom ironijom, no esperanto je krasan i vrlo poetičan jezik iako je umjetna tvorevina. Posvuda ima ljudi koji ga govore, no teško je znati tko ga zna. Početna ideja je bila da svi koji govore esperanto nose malu zelenu zvjezdicu sa slovom E u sredini kako bi se mogli prepoznati. I Tito je bio esperantist, i koliko ja znam bio je vrlo dobar u esperantu. Moj najdraži esperantist Ivo Lapenna je bio iz Hrvatske, a on je bio najbolji govornik na esperantu. |
Cenzura i zabrana filma
Vaš kratki film »Death by Popcorn« bio je zabranjen u Winnipegu. Njega ste također radili s namjerom da uzrujate sugrađane?
– Da, taj je film uzrujao cijeli Winnipeg. Taj je grad imao hokejaški klub koji su vlasnici jednostavno odlučili rasprodati i koliko kod to izgledalo bespredmetno u ostalom dijelu svijeta, stanovnici Winnipega su u tome vidjeli beskrajnu egzistencijalnu krizu. Moj prijatelj i ja smo napravili film u kojem smo sve to ismijali i da, film je ispao vrlo provokativan. Upotrijebili smo mnogo arhivskih snimaka s fanovima i mnogi su zbog toga bili ljuti i imali smo dosta problema. Ali film postoji i ima svoje mjesto u underground kulturi.
Koji je bio razlog da je film zabranjen?
– Taj film je u cijelosti napravljen od već postojećih arhivskih snimaka koje je TV postaja odlučila baciti u smeće. Mi smo to složili na sasvim poseban način, jer nam nije bio cilj napraviti običan dokumentarac, nego smo taj materijal složili tako da je sve dobilo novo značenje. Montirali smo materijal tako da značenje bude što je moguće zlokobnije i bolesnije. Jednostavno smo sve i svakoga ismijali, a čelnici televizijske postaje su totalno pobijesnjeli zato jer smo uzeli i upotrijebili njihov materijal. Mene je arhivist s televizije doslovno pozvao i rekao: »Mi ćemo sve ovo baciti, ako hoćeš uzmi.« Na kraju smo dobili vrlo ozbiljan pravni dopis u kojem je stajalo da moramo uništiti sve kopije filma i da ga više nikada ne smijemo prikazivati, da moramo vratiti sve videosnimke kako bi ih oni uništili. To je način na koji cenzura vlada u Sjevernoj Americi. Jedan redatelj iz Irana je to vrlo pametno rekao: »U Iranu smo podvrgnuti političkoj cenzuri, ali u Sjevernoj Americi radi se o ekonomskoj cenzuri.« I imao je potpuno pravo. Ekonomska i pravna struktura koja je stvorena oko ekonomije i vlasništva, čak ako se i radi o slikama koje su svima poznate i svi su ih vidjeli i dio su našeg života bez kupljenih licenca, ništa se ne može upotrijebiti – čak ni tuđe smeće.
Utopije 20. stoljeća
Čitajući sinopsis »Dvadesetog stoljeća«, naišla sam na izraz »utopijski idealizam kvebečke mistike«. Možete li nam objasniti što to znači?
– Djelomično je to mala interna šala, no s druge strane i nije. Quebec se voli definirati kao malo više utopijsko društvo u usporedbi s ostalim dijelom Kanade kojega smatraju konzervativnijim. Ponešto od toga je istina, no engleski dio Kanade se nervira zbog tog opisa i oni se naravno suprotstavljaju tom mišljenju govoreći da je Quebec nazadan i nerealan, i naravno to živcira Kvebečane. Ja se na neki način poigravam s tim pojmovima, o tome kako te dvije »usamljenosti« (solitudes), kako se nazivaju u Kanadi, predstavljaju jedna drugu. Ono što sam s filmom također želio postići je bilo prikazati kontrast. Početak 20. stoljeća je vrlo utopjski. Dvadeseto stoljeće počinje s velikom nadom u budućnost i sa snažnim uvjerenjem u našu sposobnost da prevladamo sve naše probleme, da živimo u internacionalnom društvu i u miru. Uz ideologiju, tehnologiju i našu ljudsku energiju sve je izgledalo moguće postići. No, svi znamo kako je ispalo to 20. stoljeće; mnoge utopije postale su noćne more, mnoge zajednice su se raspale i mi se nalazimo u stanju malaksalosti i iscrpljenosti u ovom na neki način ugroženom i beznadežnom svijetu i budućnost ne vidimo kao nešto veličanstveno, već kao nešto što često izgleda mnogo gore i od onoga što imamo danas. Zato sam zaista želio da referenca filma bude utopija s početka 20. stoljeća, a za centar svega postavio sam Quebec u koji sam utjelovio svu dobrobit planeta. I naravno, u cijelu tu utopiju uklapa se i esperanto pa mi je stoga Ludwik Zamenhof, čovjek koji je stvorio esperanto, bio ispiracija za lik J. Israel Tarte. Annie St. Pierre, koja glumi tu ulogu, maskirali smo tako da čak malo nalikuje na njega.
Ovo je vaš prvi dugometražni film. Planirate li nastaviti u tom smjeru ili vam je kratki film draža forma?
– Neke ideje za film su kratke, a neke su duge. Ovaj film je nastao od vrlo duge ideje. Kratki film je poput pjesme, dugometražni film je poput kratke priče, no ovaj je film u rangu viktorijanskog romana. Raditi na dugom filmu za mene je bilo vrlo uzbudljivo iskustvo, no mislim da je raditi na kratkom filmu jednako zahtjevno kao i raditi na dugometražnom filmu. Nažalost, kratki film nije priznat na tržištu kao i dugi film i teško dopire do gledatelja, ali ja svakako i dalje namjeravam raditi kratke filmove za koje imam mnogo ideja. Volim raditi eksperimentalni ili animirani film i kratka forma za to ima mnogo prostora.
