Godinama je glumica Marijana Mikulić pisala; ne s idejom kazališta, nego iz potrebe da preživi vlastite dane. Bilježila je frustracije, strahove, tugu i smijeh, pokušavajući pronaći smisao u ulogama koje su se istodobno sudarale; ulogom žene, majke, supruge i glumice.

Ono što je počelo kao intimni zapis, s vremenom je, potaknuto snažnim odjekom na društvenim mrežama i prepoznavanjem brojnih ljudi u njezinim riječima, preraslo u nešto veće, u glas koji je postao presnažan da bi se zadržao samo na papiru.

To nije samo moja priča

Autobiografska predstava »MARE #zenamajkaglumica« na kazališne daske premijerno stupa večeras u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog. Zagrebačka premijera planula je u svega dva dana, a jednak interes publike pratio je i drugi termin, 17. siječnja, koji je također brzo rasprodan.

Zbog velikog interesa otvoren je i treći datum u »Lisinskom« za koji su ulaznice dostupne publici. Nakon Zagreba slijedi Split, 3. ožujka, gdje su ulaznice gotovo u potpunosti rasprodane, što jasno potvrđuje koliko publika prepoznaje i cijeni autentičnost ove priče.

Monodrama je ovo koja je nastajala polako, stvorile su je godine osobnog rada, preispitivanja i hrabrosti da se vlastita intima podijeli s publikom. Balansirajući humor i bolne teme Marijana na scenu donosi priču koja nije samo njezina, već je i priča mnogih žena koje se pokušavaju ne izgubiti između majčinstva, braka, posla i vlastitih snova.

Uoči premijere, s tremom, ali i mirom koji proizlazi iz iskrenost, Marijana za Novi list govori o procesu nastanka predstave, granicama intime, odgovornosti koju osjeća prema publici i potrebi da kazalište postane prostor razumijevanja, podrške i zajedništva.

Predstava »MARE #zenamajkaglumica« nastajala je godinama. U kojem ste trenutku osjetili da je vrijeme da osobni zapisi prerastu u kazališnu predstavu?

– Ja sam godinama zapisivala, najviše iz potrebe da izbacim iz sebe ono što se gomila, frustracije, tugu, ljutnju, ali i smijeh. Onda se dogodilo to da sam krenula o nekim stvarima pisati i govoriti javno, i krenuo je val poruka ljudi koji žive isto.

Tu sam prvi put doživjela činjenicu da to nije samo moja priča. Osjetila sam da to što pišem ne smije ostati samo na papiru, nego da mora dobiti glas, i da taj glas treba doći i na pozornicu.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

Napravila sam što sam trebala

Koliko su vam društvene mreže pomogle u izgradnji hrabrosti da ispričate svoju priču na pozornici?

– Puno. Jer upravo tamo sam prvi put doživjela taj val poruka i taj »wow« trenutak da ljudi žive isto. Društvene mreže znaju biti grozne, ali meni su u ovom smislu bile mjesto gdje sam osjetila zajednicu i podršku. Kad vidiš koliko ljudi čeka da netko kaže ono što i oni osjećaju, dobiješ hrabrost, a zatim to prirodno preraste i u kazališni jezik.

Jednom ste prilikom rekli kako je pisanje za vas bilo terapijski proces. Kako se osjećate sada, uoči premijere, kad taj intimni tekst izlazi pred publiku?

– Osjećam i tremu i uzbuđenje, sve skupa. To je ona trema koja znači da ti je stalo. Pisanje mi je bilo terapija, njime sam izbacila iz sebe puno toga, ali kad tekst ide pred publiku, to je opet jedno novo ogoljenje.

S druge strane, imam mir jer znam koliko je rada iza toga, i koliko sam se kroz godine trudila, radila na sebi, na svim područjima. Vjerujem da ako izađe iskreno, da će biti dobro, i da će dotaknuti ljude tamo gdje treba.

Osjećam i zahvalnost jer znam koliko je puta bilo teško, koliko je bilo dana kad nisam znala hoću li ikad ovo završiti. Sad kad je tu, osjećam i ispunjenje, i neku radost, ali i mir da sam napravila ono što sam trebala.

Koliko je bilo teško odlučiti koje dijelove vlastitog života podijeliti javno, a koje zadržati samo za sebe i svoju obitelj?

– Nije bilo jednostavno jer ja imam obitelj, imam djecu, i nisu to samo moje priče. Objasnila sam djeci zašto mi je važno neke priče ispričati, koliko to može i drugima pomoći koji proživljavaju isto, i tražila sam i njihovu dozvolu da to sve ispričam.

Vodila sam se time da sve što ide van mora biti s razlogom i mora biti na način koji nikoga ne povređuje. Neke stvari sam ostavila samo nama jer nisu za javnost, i to mi je važno. A ono što sam odlučila reći, odlučila sam reći iskreno, bez uljepšavanja, jer u tome i jest snaga.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

Zahvalnost i odgovornost

Kako su vaši najbliži reagirali na činjenicu da su njihove, ali i vaše priče, postale dio ovog projekta?

– Bilo je tu svega, naravno. Nitko baš ne voli da se intima iznosi van, ali puno smo razgovarali i meni je bilo važno da postoji poštovanje i da sve bude na način koji čuva obitelj. Mislim da su s vremenom i oni osjetili zašto je to važno, koliko se ljudi u tome pronalazi te da nije poanta iznositi tuđe, nego progovoriti istinu.

Predstava balansira između humora i vrlo emotivnih tema. Je li vam humor bio instinktivan odgovor ili svjesna dramaturška odluka?

– Ne razmišljam puno o tome, stvarno. Humor je dio mene i dio mog načina da preživim teške stvari. Predstava je nastala iz mene, iz sebe je i igram. Najvažnije mi je da svaki put dam sve i da bude iskreno i do kraja. Kad je iskreno, onda je manje bitno je li nešto smiješno ili teško, ljudi osjete da dolazi iz srca.

Interes publike je ogroman, kako doživljavate činjenicu da su datumi unaprijed rasprodani?

– Iskreno, to mi je i nevjerojatno i predivno. Osjećam zahvalnost, ali i neku odgovornost jer ljudi ne kupuju kartu samo da dođu na predstavu, nego dolaze po nešto što im treba. Kad vidim količinu interesa, to mi je potvrda da je važno o ovim stvarima govoriti javno, ali iskreno. I da nismo sami.

Koliko vam je bilo važno da predstava ne ostane samo osobna ispovijest, nego i prostor podrške i razumijevanja za publiku? Posebice za žene koje se mogu prepoznati u temama majčinstva, braka i osobnih ambicija?

– To mi je bilo ključno. Nisam htjela da to bude »moja priča, pa tko voli, nek’ izvoli«.

Predstava je nastala iz potrebe da se govori o stvarima koje toliko žena proživljava, a o kojima se šuti.

Kad sam vidjela koliko ljudi reagira, koliko poruka dolazi, bilo mi je jasno da to mora biti i prostor podrške, razumijevanja, možda nekome mali poticaj da se pokrene, da potraži pomoć, da se ne srami.

Mnoge žene to žive, ali se mnoge ne usude to reći naglas.

Kad dođe dijete, brak, posao, a još ako dođe i dijete s teškoćama, tada se često potpuno izgubiš i potisneš sebe. Ako se žena u tome prepozna i osjeti da nije luda, da nije sama, i da ima pravo i na sebe, onda je predstava već napravila puno.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

Iskreno i s mjerom

Spomenuli ste sina Jakova koji je dijete s teškoćama, a u predstavi govorite i o potiskivanju vlastite kreativnosti kako biste se brinuli za njega. Što vam je to razdoblje života danas donijelo, s ove vremenske distance?

– Donio mi je puno, iako je bilo jako teško. Tek uz Jakova sam naučila koliko je važno slušati svoje srce i svoj instinkt.

Prije sam se često pokušavala prilagoditi očekivanjima okoline, ali kod njega to nije bilo moguće. Shvatila sam da nema univerzalne formule, da je svako dijete jedinka za sebe. To me razdoblje naučilo poniznosti, strpljenju, ali i tome da ako želim biti dobro njima, moram se vratiti i sebi.

Osjećate li dodatnu odgovornost jer se dotičete tema poput autizma, majčinstva i ženskog mentalnog zdravlja?

– Da, osjećam. To su teme koje ljudi često ili ne razumiju ili olako komentiraju.

Iz tog mi je razloga važno da govorim iskreno, ali i s mjerom te da ne radim od toga senzaciju. Ja ne tvrdim da imam sve odgovore, ja samo govorim ono što živim.

Ako to nekome otvori oči ili mu da osjećaj da nije sam, onda je to velika stvar.

Otvoreno govorite o izazovima braka. Je li vam bilo lakše o tim temama pisati ili ih izgovarati naglas na sceni?

– Lakše mi je bilo prvo pisati jer na papiru nekako sve »izbaciš« bez da te itko gleda.

Izgovor naglas na sceni traži drugo; traži hrabrost i ogoljenje. Lakše mi je jer znam da govorim istinu jer znam da nisam jedina i jer vjerujem da će to nekome pomoći.