Idila će se pretvoriti u noćnu moru... prizor iz filma
Pokušavajući filmski reanimirati Gorski kotar, zaboravljenu lokaciju hrvatske kinematografije, Marasović je Delnice pretvorio u nekakav apstraktni prostor koji može biti i Kranjska Gora, ali i Davos ili neka skandinavska zabit
Nakon »Kapelskih kresova« Gorski kotar se pretvorio u zaboravljenu lokaciju hrvatske kinematografije. Nisu ga, doduše, ignorirali samo naši filmaši, već i naša vlada. Njegove krajolike pokušao je filmski reanimirati Nevio Marasović, nakon što se udaljio od dalmatinskog miljea (»Vis-s-Vis«), zadržavši se u njegovim snijegom zametenim pejsažima barem malo duže od naše predsjednice koja je oplakivala njegove »loše demografske slike«, za koje je valjda više kriv nakurnjak nego potkornjak.
U stvari, te iste Delnice u kojima je ambijentirana priča, Marasović pretvara u nekakav apstraktni prostor koji može biti Kranjska Gora (česta uporaba polki i retro šlagera poput »Vozi me vlak v daljave« u izvedbi Marjane Deržaj), ali i Davos (topli interijer očeve vile, za čiji je alpski chic, vjerujemo, više bila zaslužna junakova umrla punica, čiji nas prijeteći portret kao u Hitchcockovoj »Rebecci« ubija s njena zida). Tome je očito kumovao i Marasovićev scenarist Norvežanin Gjermund Gisvold, pa se ništa ne bi previše izmijenilo da je priča bila ambijentirana negdje u skandinavskim zabitima ili na Islandu. Samo što bi se tada junakovo ime čitalo »Jeran«.
Goranski mačizam
I sam prostor Marasovićeve saune u kojoj se bilda goranski buddy-buddy mačizam (taksist Goran i njegov prijatelj koji se u njenom prostoru hlade pivom) i homoerotizam (brat Goranove žene i njegov dečko arhitekt), baš i nije jako goranski. Gorski kotar ga ne prepoznaje ni u spa resort kontekstu, iako upravo taj erotizirani interijer saune smještene pored junakove kokainske kolibe, treba autoru kao kotač zamašnjak koji će kulminirati masakrom gotovo ravnim grčkoj tragediji.
Scena u kojoj će zatucani otac, vlasnik pilane (Milan Štrljić), ugledati sina u bliskom susretu analne vrste, pokrenula je pravu tabloidnu marketinšku lavinu s Ivanom Popovićem Volarićem kao njenim vodećim akterom, koji se eto skinuo do kraja te frontalno ali i »a posteriori« razotkrio svoju intimu, iako su mu ti međunožni atributi na internetskim portalima čedno pikselizirani, kako bi valjda pravi užitak njihova otkrivanja publika doživjela tek na velikom platnu.
Režija: Nevio Marasović
Scenarij: Gjermund Gisvold
Uloge: Franjo Dijak, Nataša Janjić, Goran Bogdan, Janko Popović Volarić, Milan Štrljić, Bojan Navojec, Edita Karađole, Filip Križan, Iva Krajnc
Scenografija: Petra Poslek, Iva Rodić
Kamera: Damir Kudin
Montaža: Marko Ferković
Zvuk: Damir Rončević
Kostimi: Katja Šunjić
Produkcija: Antitalent
Iako se Marasovićev film često uspoređivao s »Fargom«, barem kad je o braći Coen riječ, njihov je duh donekle prisutan tek u slow motion sceni ambijentiranoj u kuglani koja priziva »Velikog Lebowskog«. Poput Mirjane Karanović (»Dobra žena«), tako i u Marasovića imamo videokasetu koja krije inkriminirani sadržaj (mali erotski kućni porno video »zatrpan« u DVD kopiji »Vlaka u snijegu«), koji će Gorana dovesti do saznanja da je kao preljubnika optužio pogrešnu osobu.
Impresivna fotografija
No ono najbolje u filmu rezervirano je za impresivnu fotografiju Damira Kudina, te sjajnu sekvencu kamionske nesreće.
I dok se Marasovićev komad pridružuje recentnoj eksploziji hrvatskog queera, poput Grlićeva »Ustava Republike Hrvatske«, tako je i ovdje junakova homoseksualnost standardni generator mržnje i nasilja. Iako bi napokon voljeli vidjeti barem jedan naš film u kojem tijela gejeva u sauni neće biti spržena, već mažena i isprepletena, kao u izvrsnom »Taekwondou« Argentinca Marca Bergera. Film u kojem će naši goranski pejsaži u queer zoni postati ono što su bili snijegom zameteni pejsaži francuskih Pireneja u Techineovu filmu »Quand on a 17 ans«. Tko čeka, taj valjda i dočeka.
