Miroslav Krleža nedvojbeno zauzima posebno mjesto u povijesti hrvatske kulture, napose književnosti, ali i svega onoga što bi se moglo podvesti pod danas (ne)postojeći pojam južnoslavenske civilizacije, jer je živio i stvarao upravo u vrijeme kada su se oko ove ideje lomila koplja, prolivala krv, patetično u ime budućnosti zazivali aveti prošlosti, ali i stvarno vjerovalo u bolje sutra, a istodobno se doživljavala brojna i teška razočaranja zarad nespremnosti glavnih političkih aktera, dakako prije svih Srba i Hrvata da bez »fige u džepu« počnu ostvarivati visoko postavljene ciljeve ujedinjenja u koje su se zaklinjali.

Krleža nije samo naš klasik, kanonski pisac i jedno od najvećih imena u povijesti Hrvata, ali i svih Južnih Slavena i utoliko nam primjerice srpska literatura i kultura nikada ne mogu biti »koliko i Bugarska«, kako je to egzaltirano napisao prof. dr. Stanko Lasić, sigurno najznačajniji krležolog s ovih prostora, nakon što je 1991. došlo do krvavog raspada bivše, zajedničke države, jer usprkos svemu, te spone između dvju najvećih naroda koja su živjela u Jugoslaviji još su i danas itekako prisutne (od povijesnih i kulturoloških, do rodbinskih i prijateljskih) i htjeli mi to priznati ili ne, još nas uvijek čine, uz sve postojeće razlike, bližim no što bi to, barem neki od nas željeli.

Beskompromisan burevjesnik

Svojom snažnom, bujnom, argumentiranom, polemički oštro intoniranom kritikom svih naših zajedničkih nacionalističkih bludi, podjednako oštar prema srpskim i hrvatskim, ali i ostalim južnoslavenskim političkim stereotipima i mitovima, malograđanskim tabuima, klerikalnim baruštinama, neprestano je za života, a evo još uvijek sve do danas, izazivao burne reakcije i salve optužbi sa svih strana za svoju spisateljsku, a još više političku djelatnost »obojenu« lijevim idejama.

Upozoravao je na ideološke floskule i povijesne (samo)obmane balkanskih naroda, kao i svekoliku grabež kapitalizma kao društva; lucidno je i s prezirom ismijavao malograđansko obogotvorenje kapitala i uopće sveprisutnu društvenu dekadenciju koja je zaboravila na čovjeka, na istinu, dobrotu, pravdu i pravednost, moral i humanost, iako se neprestano bujnom demagogijom poziva(la) na vrijednosti do kojih zapravo uopće ne drži, niti joj je do njih istinski stalo.

Kao rasni antiklerikalac Krleža je kao malo tko znao razgolititi licemjerje Crkve kao institucije, klerikalnih farizeja, ali i sve lažne kršćanske idole koji su pod maskom svetosti najbezočnije lagali i varali, potkradali vlastiti vjernički puk i narod.

U doba neprikrivene lažnosti povijesne slike svijeta, naravno da je takav morao zagorčavati život sredini u kojoj je živio i pisao i zbog toga se neprestano nalazio na meti, podjednako hrvatskih kao i srbijanskih (srpskih) nacionalističkih elita.

A dodamo li tome da je svojim genijalnim rukopisom, raskošnim talentom i monumentalnim spisateljskim djelom promovirao »bogohulne« lijeve, komunističke ideje, da je u Oktobarskoj revoluciji, Lenjinu, a kasnije i Titu vidio ličnosti koje mogu i trebaju u ime klasne revolucije srušiti stari svijet građanske hipokrizije i izgraditi novi, socijalistički primjeren potrebama društva bez tako vulgarno i drastično izraženih socijalnih razlika, onda možemo zamisliti zašto je stalno, a uz to buntovan, oštra i zajedljiva jezika bio i (p)ostao crvenom krpom izazova i objektom mržnje, nesnošljivosti i opakih podmetanja i prijetnji, sve do javne ekskomunikacije i fizičke likvidacije.

Krleža je bio i ostao intelektualac par excellence, čovjek i pisac koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim; za jedne je bio otjelotvorenje Đavola, izdajnik vlastite nacije, komunjara i Jugoslaven, dok je za druge bio upravo ono najbolje što jedna nacionalna kultura i jedna zajednica imaju. Dakle, Krleža je bio i ostao beskompromisan burevjesnik čije je ubojito oružje bilo književno pero koje je koristio na način kako to nikada nitko s ovih prostora nije (u)činio. Plemenito, ali i ubojito.

Odnos prema jugoslavenstvu

Nema književne forme koje se Krleža nije dotakao i u kojoj nije afirmirao najviše, autentične vrijednosti iz kulture i povijesti pojedinih južnoslavenskih naroda; istodobno erudit i enciklopedist, osoba širokih pogleda i znanja koja je na maestralan način demistificirala sve laži i mitove koji su se stoljećima taložili uz hrvatsku i srpsku, ali i ostale »naše« kulture, a na kojima je nacionalistička, palanačka, malograđanska svijest gradila svoje u biti imaginarne, fantazmagorične povijesne narative.

Gotovo da nema teme o kojoj Krleža nije pisao: srednjovjekovni manastiri i freske u Makedoniji i Srbiji, sakralna arhitektura i umjetničko blago mediteranske Hrvatske, stećci bosanskih bogumila, ustanci za oslobođenje od tuđinskog zavojevača itd. Time je gradio duhovne mostove među našim narodima i zapravo se time nametnuo kao istinski jugoslavenski pisac, ali nikada ničim nije dovodio u pitanje i svoju pripadnost hrvatskoj kulturi; jednom riječju, kao protagonist ideje jugoslavenstva, ali i kao perjanica hrvatske kulture zagovarao je ujedinjavanje svih južnoslavenskih naroda. To, međutim, ne znači da je Krleža bio nekritički pobornik ove ideje, njegov odnos prema jugoslavenstvu bio je i složen i ambivalentan.

S velikim razumijevanjem i simpatijama pisao je o većini zagovornika jugoslavenstva, odnosno ranije ilirizma i(li) panslavenstva; utoliko mu je Juraj Križanić jedno vrijeme bio gotovo opsesija. Međutim, bilo je i ideologa jugoslavenstva poput Josipa Jurja Strossmayera ili Ivana Meštrovića o kojima nije imao lijepo mišljenje; Krleža je averziju prema Strossmayeru imao stoga jer je bio visoki crkveni vjerodostojnik i austrofil, ali ga je uvažavao i nije dovodio u pitanje njegove zasluge kao kulturnog mecene i čovjeka koji se zajedno s Franjom Račkim »uzvisio nad svojim stoljećem kao simbol građanske, demokratske i narodne svijesti«.

Ali, kao antiklerikalac koji je imao izrazito nepovoljno mišljenje o politici Katoličke crkve i Austro-Ugarske Monarhije, naprosto ga nije mogao prihvatiti u svoje društvo. Istodobno, imao je nepovoljno mišljenje i o političkim idejama Ivana Meštrovića kao jednog od najutjecajnijih pobornika tzv. integralnog jugoslavenstva. O kiparskom djelu Ivana Meštrovića pisao je afirmativno i Krleža ga je zapravo smatrao autorom koji je na osebujan način pridonio razvoju suvremene jugoslavenske umjetnosti, ali odbijao je propagandističke tekstove ideologa jugoslavenstva koji su u njemu vidjeli otjelotvorenje narodne epske poezije.

Enciklopedija Jugoslavije

Često se nameće pitanje, a ono je mučilo i Krležu: kako ujediniti jugoslavenske narode koji su toliko opterećeni svojim nacionalnim mitovima i tradicijama, partikularističkim interesima, a istodobno prožeti različitim religijskim iskustvima i duhom.

Stoga je sumnjao da do ujedinjenja može doći na temelju te tzv. građanske tradicije, i to je jedan od razloga zašto je bio tako izrazito antitradicionalistički određen i zašto je tako žestoko kritizirao konzervativnu, tradicionalističku svijest naših građanskih društava. Po njemu južnoslavenska je koncepcija građanskog društva na tim temeljima od samog starta morala zapasti u krizu, i to prije svega zbog kompleksa inferiornosti »rojalističke, vidovdanske fraze« s jedne strane i »hrvatskomilenijske fantazmagorije« s druge strane.

Ovaj rascjep glavni je razlog propasti Jugoslavije 1941., ali i 1991. I utoliko je za »tvrde« Hrvate Krleža uvijek bio premalo Hrvat, ili loš Hrvat, a za »krute« Srbe previše Hrvat i lažni pobornik jugoslavenstva, u biti antisrpske rabote i podjarmljivanja. Stječe se nedvojbeno utisak da je Krležina misao podjednako iritirala i »velike« Hrvate i »velike« Srbe; a on je vjerovao u ideju Jugoslavije jer je samo u njoj vidio garanciju kako i na koji način južnoslavenski narodi mogu sačuvati svoju političku samostalnost i nacionalni integritet.

Sve kulturne vrijednosti i progresivne povijesne pokrete pojedinih južnoslavenskih naroda Krleža je smatrao jedinstvenim dobrom, ali je pritom uvijek bio krajnje rezerviran prema ideji tzv. integralnog jugoslavenstva. Krleža mu se suprotstavljao jer je takav tip jugoslavenstva potirao sve nacionalne posebnosti Južnih Slavena, a ujedno mu je bilo jasno da se naslijeđene razlike između naroda koji trebaju činiti ili čine novu zajednicu ne mogu niti smiju umjetno i nasilno (u)kidati.

Vjerovao je u jedinstvo u razlikama ne poričući posebnost kultura i tradicija Hrvata, Srba i ostalih naroda zajednice. Upravo je stoga Enciklopedija Jugoslavije, koju je Krleža pokrenuo poslije Drugog svjetskog rata, trebala biti primjer svih tih njegovih nastojanja i uvjerenja. Iako je davao odlučujući ideološki i programatski ton cijelom projektu, oko sebe je okupio ekipu suradnika za koju su mu zadrti komunisti, kao i srpski nacionalisti prigovarali da su bili isuviše bliski ustaškom pokretu (Mate Ujević, Petar Mardešić, Petar Skok, Juraj Andraši, Kruno Krstić itd.) i da se zapravo radi o replici Hrvatske enciklopedije koju je uređivao dr. Mate Ujević, pokrenute koncem 30-ih godina još u Kraljevini Jugoslaviji, da bi po osnivanju NDH spomenuti urednik bio je imenovan ravateljem Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda i na tom je mjestu ostao sve do 1945., kada je tiskan posljednji peti tom ovog nikada do kraja dovršenog izdanja.

Krleža se na čelu Leksikografskog zavoda (koji danas nosi njegovo ime) nalazio od početka 50-ih godina minulog stoljeća sve do svoje smrti (29. prosinca 1981.), i za to vijeme pod njegovom uredničkom palicom tiskan je niz i danas nezaobilaznih enciklopedija različitih profila koje su na najbolji način svjedočile o našoj povezanosti sa svijetom, ali i afirmirale ono najbolje što je bilo stvoreno u okrilju južnoslavenskih kultura, znanosti, umjetnosti i uopće civilizacije u najširem smislu te riječi. Ali prijepori oko Enciklopedije Jugoslavije kao temeljnog projekta Krležinog zavoda bili su neprestano prisutni i nisu se stišavali čak ni po tiskanju prvog izdanja cijele ove višetomne edicije.

Za cijelo to vrijeme Krleža je svojim uredničkim bilješkama, napomenama i uputstvima pratio rad na Enciklopediji, a zapravo je komentirao već napisane tekstove brojnih autora iz cijelog SFRJ-a koji su sudjelovali u tom zahtjevnom i složenom projektu. Za neke od tih primjedbi znalo se i ranije, odnosno javno ih je izricao, ili o njima pisao, ali u cjelini su postale dostupne javnosti tek nakon otvaranja njegove književne zaostavštine pohranjene u Sveučilišnoj i Nacionalnoj biblioteci u Zagrebu.

Žestoki napadi

U eseju »O nekim problemima Enciklopedije«, kako mnogi kažu prolegomeni i ideološkoj platformi Jugoslavije, jasno je naznačio ambicije i intencije cijelog projekta, a taj esej uz tekstove iz zaostavštine u koju je javnost dobila uvid tek godinama nakon njegove smrti (»Marginalije«) postali su predmetima žestokih (ne)prikrivenih napada i koji su dolazili kako od strane hrvatskih tako i srpskih nacionalističkih elita, pri čemu su prednjačili oni iz Srbije, kako još u vijeme Titove Jugoslavije tako i nakon njezina raspada.

A o čemu se tu zapravo radi(lo); zašto je Krleža optužen za srbofobiju, proglašen za »osionog negatora srpske kulture i građanske tradicije, kroatocentristu koji neprikriveno brani i štiti hrvatski nacionalizam« želeći ga »osloboditi« od ustaške prošlosti i svekolikog zla koje su tijekom Drugog svjetskog rata počinili nad Srbima, ali i Židovima i Romima, najbolje svjedoči knjiga novokomponirane perjanice velikosrpskog intelektualnog nacionalizma prof. dr. Mile Lompara »Duh samoporicanja« tiskane u Beogradu 2018. godine.

Po njegovim je riječima Krleža, odnosno javno ih je izricao ili o njima pisao, bio »potpuno svestan da su ustaše – kako je sam rekao – osramotile hrvatski narod za hiljadu godina, on nije bio spreman da osvetli činjenicu genocida na način koji bi je učinio nepomerivim sadržajem jugoslovenske i međunarodne kulture sećanja«.

I dalje Lomapr nastavlja: »Krležine beleške pisane u decenijama nastajanja Enciklopedije Jugoslavije uverljivo dočaravaju intimna razmišljanja hrvatskog pisca i upoređene sa objavljenim odrednicama u Enciklopediji Jugoslavije pokazuju meru i stepen njegovog uticaja na ideološku i kulturno-političku javnu svest titoističke Jugoslavije. To je ujedno i objašnjenje što je Krleža i danas u Beogradu intelektualna ikona ne samo tzv. Druge Srbije«.

Profesor Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu prof. dr. Miloš Laban uočio je u odrednici »Ustaše« u Krležinoj Enciklopediji da se ovaj »srbocidni pokret sagledava kao posledica stradanja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji… Represalije prema srpskom stanovništvu ustaše su opravdavale tvrdnjama da su Srbi u Hrvatskoj u prošlosti uvijek bili na strani neprijtelja hrvatskog naroda i da su tokom vremena penetrirali na teritorij koji je pripadao hrvatskoj državi naročito u Bosni i Hercegovini i da taj teritorij treba vratiti hrvatskoj državi.

Okrivljavali su cijeli srpski narod zbog položaja Hrvata u Kraljevini SHS i Jugoslaviji i za politiku hegemonističko-unitarističkih snaga«. A po Labanu, tekst u kojem se govori o ustašama i ustaškim zločinima nad srpskim življem upravo počinje citiranjem ustaškog opravdanja za to. Za mnoge u tom kontekstu problem je bio i Krležin pozitivan odnos prema Anti Starčeviću (»zagovorniku genocida nad Srbima«), utemeljitelju i ideologu pravaškog pokreta, jer je zagovarajući jedinstvo Južnih Slavena smatrao da se to jedinstvo treba ostvariti pod hrvatskim imenom.

Dakako, ti su stavovi naišli na brojne oštre kritike, pa je Starčević odbacio ideju ujedinjenja pod hrvatskim imenom, ali Krleža ga je usprkos tome cijenio jer je bana Jelačića smatrao »narodnom sramotom, mizerijom i sažaljenja dostojnom kreaturom«, a i jer se protivio uvođenju njemačkog jezika u škole.

Eklatantni antiklerikalac

Nacionalistička elita u Srbiji Krležu i danas vidi kao zastupnika srbofobnih klerikalaca kojem je, kako to piše Lompar, »smetalo uporno srpsko ukazivanje na hrvatske povijesne obmane i falsifikate«. Naravno, čak ni Lompar nije mogao (niti to, mora se priznati, čini) dovesti u pitanje Krležin izraziti antiklerikalizam, odnosno Krležinu kritiku hrvatskog katoličkog klerikalizma, ali mu smeta što je pod isti aršin uzeo i ukazao na klerikalizam u redovima Srpske pravoslavne crkve.

Analizirajući Krležino pisanje i »nacionalnu ostrašćenost« u radu na Encikloediji Jugoslavije, Lompar bilježi: »Krleža poseže i za drugim klerikalizmima, očito ciljajući na Srpsku crkvu. I on kaže: tih klerikalizama ima kod nas nekoliko vrsta i nije katolički jedini…

Tamo gde treba zaštititi hrvatsku tradiciju i interese pojavljuje se upotreba simetrije u enciklopedijskoj arbitraži, kao što svaka naznanka o simetriji izostaje tamo gde bismo mogli osvetliti srpsku tradiciju i zaštititi srpske interese. Tako Krleža, kada govori o jugoslovenskim nacionalnim manjinama van titoističke Jugoslavije – o koruškim Slovencima, odmah im pridružuje i gradišćanske Hrvate.

Tvrdi da u Austriji ima više Hrvata nego Slovenaca…I tvrdi da govoriti o Slovencima u Austriji, a ne govoriti o egejskoj ili pirinskoj Makedoniji je besmisleno, jer i Bugari i Grci na još drastičniji način asimiliraju pripadnike naših manjina«.

Ali Lompar »upozorava« da Krleži nije ni na kraj pameti da govori o položaju srpske nacionalne manjine u Rumunjskoj. Posebno je za Srbe interesantan odnos Krleže prema Viktoru Novaku, piscu obimnog i kontroverznog djela (na više od 1.000 stranica) »Magnum Crimen«; riječ je o pola stoljeća klerikalizma u Hrvatskoj u kojem je autor opisao odnos Vatikana i hrvatskih klerikalaca, a koji je po Lomparu uvjerljiv dokaz da je taj klerikalizam bio jedan od oslonaca za genocid nad Srbima u NDH (1941. – 1945.); Lompar zaključuje da je Novakovo zastupanje unitarnog jugoslavenstva Krleža upotrijebio kao izgovor kako bi se lakše osudila njegova kritika hrvatskog klerikalizma i time u »svojoj« enciklopediji posredovanjem socijalističke ideološke matrice prikrio, ali i omogućio »delotovornu zaštitu u skladu s hrvatskim nacionalnim interesima«. Po Lomparu je Krleža svrstao Viktora Novaka među »trovače naših političkih bunara« jer je zagovarao jugoslavenstvo rojalističke provenijencije ne shvaćajući da je ono uzrok svih naših nedaća. U tom je kontekstu Krleža, iako i sam eklatantni antiklerikalac, odiozan prema idejama Viktora Novaka, odnosno njegovom antiklerikalizmu, jer po Lomparu »ukazuje na izvesne kontinuitete u hrvatskoj misli koja je i dovela do ustaške genocidne akcije«.

Krleža je po njemu ustaški pokret pokuša(va)o marginalizirati, svesti na »tri kamiona ustaša«, pravdajući time da Pavelić i njegovo društvo nisu imali širu potporu u hrvatskom narodu, a to je Krleži trebalo, tvrdi Lompar, kako bi obranio hrvatstvo od bilo kakve optužbe za genocidnu ideologiju. Autor »Duha samoporicanja« kaže: »Upravo je ideološka racionalizacija bila pogodna forma za Krležino minimalizovanje magnum crimen: kraj sveg njegovog osvedočenog antiklerikalizma. Potpuno svestan da su ustaše – kako je sam rekao – osramotile hrvatski narod za hiljadu godina, Krleža nije bio spreman da osvetli činjenicu genocida na način koji bi je učinio sastavnim delom međunarodne kulture sećanja. Otuda nije imao ni blagonaklon, nego negativan odnos prema Novakovoj kritici hrvatskog klerikalizma«.

Navodna srbofobija

Lompar se ne može načuditi činjenici da nakon svega što je učinio nažao srpskoj kulturi i srpskom narodu, dio srpske inteligencije u Krleži i dalje vidi neprijepornu intelektualnu veličinu; slijedi njegove antisrpske pozicije s kojih kritizira i omalovažava vrijednosti srpskog naroda.

Lompar navodi velik broj značajnih imena srpske literature ili javne scene o kojima je Krleža negativno ili s prezirom pisao (Isidora Sekulić, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski, Jovan Dučić, Stanislav Vinaver, patrijarsi Varnava i Dožić itd.), i to mu je krunski dokaz o srbofobnim stavovima velikog pisca, a koji su onda našli i svoj odraz u brojnim enciklopedijskim odrednicama.

Međutim, Lompar nije htio Krležu prikazati samo kao srbofoba, odnosno u negativnom političko-povijesnom kontekstu, već ga i oblatiti kao pisca, angažiranog intelektualca na ljevici i uopće prikazati ga kao krajnje nemoralnog čovjeka koji 1941. godine, iako deklarirani komunist nije otišao u partizane iz vlastite komocije, a da bi to opravdao, izmislio je priču da bi ga komunisti, s kojima je nakon tzv. sukoba na ljevici pokidao sve veze, za odmazdu likvidirali da im se pridružio u šumi.

Za vrijeme rata šutio je o ustaškim zločinima jer je uživao svojevrsnu zaštitu i Poglavnika i njegovog bliskog suradnika, zloglasnog Mile Budaka, a po svršetku rata se pokajnički i idolopoklonički odnosio prema Titu kako bi mu se umilio i iznova ušao u krug njegovih intimusa, u čemu je ubrzo i uspio.

Maršal je imao određenih rezervi prema Krleži, ali za razliku od recimo Milovana Đilasa ili Radovana Zogovića, nikada nije izgubio povjerenje u njegov um i duh, odnosno odanost komunističkoj ideji. Po Lomparu, Enciklopedija Jugoslavije sustavno je falsificirala povijesne činjenice, Krleža je osobno intenzivno radio na oduzimanju/poricanju srpskog identiteta; u vrijeme rasprava o položaju hrvatskog književnog jezika, potpisao je Deklaraciju (1967.), koja je zapravo rušila jedinstvo Jugoslavije, ali ga je sam Tito (za)štitio od napada.

Kasnije je ostao suzdržan prema tzv. Masovnom pokretu u Hrvatskoj, 1971. imao je rezerve prema Savki Dabčević-Kučar i Miki Tripalu, držao se po strani, ali je u isto vrijeme imao i određenih simpatija za postavljene zahtjeve jer bio je svjestan da mora doći do promjena u ustroju države ako se želi opstanak Jugoslavije. Krležin Eckermann, Enes Čengić u svojim četverotomnim bilješkama »S Krležom iz dana u dan« (za)pisao je što se sve zbivalo i koji su se prijepori vodili oko teksta/članka o Albancima pripremljenog i kasnije objavljenog u Enciklopediji Jugoslavije, za koje su u Beogradu tvrdili da su pune krivotvorina i da urednik enciklopedije za Kosovo Esad Mekuli i pisac teksta Ali Hadri »pokušavaju naučno verifikovati status Kosova kao republike«.

Ali sve ovo tek fragmentarno rečeno samo je dio velike priče koja kruži nacionalističkom Srbijom i koja govori o navodnoj srbofobiji hrvatskog »literarnog Pape«, ali se istodobno zaboravlja da tog istog Krležu vlastita nacionalistička sredina jednako tako (o)lako etiketira kao izdajnika Hrvata i Hrvatske, promotora jugoslavenske ideje pod kojom su se krile velikosrpske ambicije i šovinizmi, koji bi najviše željeli da Hrvatske nema, ili da je bude što manje. Međutim, to samo dokazuje jedno: upravo stoga što je kritički i otvoreno, bez rukavica i uljepšavanja pisao o svima nama kakvi jesmo, o zabludama i iluzijama, lažima i glupostima i Hrvata i Srba (i ostalih), što nas je poznavao u dušu, koliko je bio u pravu.

Pisao je o onome u što je vjerovao i mnogima je to smetalo, ali on je toliko nadrastao svoje/naše vrijeme, obilježio je cijelu epohu i mi još uvijek nismo svjesni koliko nam je Krleža značio, koliko bi bez Krleže bili izvan europskih civilizacijskih krugova. I dok se mi još uvelike valjamo u istom blatu na koje je Krleža odavno upirao prstom, još uvijek i danas ne znamo kako se iz njega izvući. Podjednako, ni kako se nositi s njegovom veličinom, ali i sjenom koja nas u stopu prati.

»Zastave«

A put koji nam je naznačio Krleža; romani i eseji u kojima je tako efektno obradio povijest ovih prostora, nismo spremni slijediti, niti smo ikada to iskreno i željeli. Krleža je u svojim »Zastavama«, kako mnogi kažu, nadgrobnom spomeniku bivšoj državi, u svakom slučaju, meni osobno remek-djelom njegove literature i vrhuncu njegovog ogromnog opusa, opisao sve prijepore oko jugoslavenske ideje sa svim njezinim pozitivnim i negativnim stranama, s kulturnom tradicijom koje se danas tako olako odričemo i što je još gore, temeljito je demoniziramo kroz svekoliki školski i obrazovni sustav, nepodnošljivom lakoćom prepuštamo žutilu medijskih prezentacija, ne shvaćajući koliko time i sebe same ponižavamo.

Krleža nije bezrazložno upozoravao kako ljepota ima tisuću lica, ali to je samo jedan mali planet u beskraju svemirskog oceana galaksija prepunog (naših) omraza, gluposti i nesuglasica. Pisao je i govorio pregnantno, žestoko i strasno, nastojao je pomiriti naše isključivosti i primiriti naše sukobe, tražio je političko rješenje, ali je kao svaki stari skeptik i agnostik shvaćao da »psi laju, a kravana prolazi«.

Ali i da »lajanje« ipak nije uzaludno, ako može spasiti i samo jednog čovjeka, učinjena je velika stvar. Upravo stoga jedino što stvarno vrijedi i što može spasiti našu dušu, to je umjetnost. Nije puno, nije utjeha, ali ništa drugo pristojnom čovjeku ne (pre)ostaje. I umjesto da što više čitamo Krležu, mi ga ignoriramo, kao da se bojimo suočiti s njegovim djelom i u njemu se ogledati, kako ne bismo prepoznali demone koji nas i danas opsjedaju i o kojima je tako suvereno i lucidno pisao.