RIJEKA – Boris Papandopulo nedvojbeno je jedan od najvećih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Takvu tvrdnju bez sumnje možemo vremenski proširiti na hrvatsku glazbu uopće, ali i na cijelu regiju i Europu. Naime, proučavajući Papandopulov skladateljski opus svakim danom bivamo sve više oduševljeni ingenioznošću njegova glazbenog uma, a bolji poznavatelji svjesni su i njegove važnosti u glazbenim izvedbama dok je godinama djelovao kao dirigent. Grad Rijeka maestru Papandopulu duguje i mnogo više jer je upravo on postao ravnateljem opere novostvorenog Narodnog kazališta 1946. godine dirigiravši prvom izvedbom opere »Nikola Šubić Zrinjski«. U tom razdoblju izvršio je i ključnu konsolidaciju ustanove i ansambla ostavši ravnatelj do 1948., a i kasnije u drugom mandatu od 1953. do 1959. Sreća kazališta bila je da je u razdoblju između dva Papandopulova dolaska dirigent bio Lovro pl. Matačić pa se može ustvrditi kako je upravo Rijeka pedesetih godina imala jedan odlični operni ansambl.

Kvalitetne izvedbe

Bolji poznavatelji lika i djela Borisa Papandopula znaju da je on, živeći u Rijeci i Opatiji, vrlo plodonosno skladao, prilagođavao i revidirao svoje skladbe koristeći se jednim od najmudrijih skladateljskih načela koje nazivamo praktičnost. Svjestan realnih mogućnosti i dostupnosti resursa, Papandopulo stvara skladbe koje su tada izvedive, ali bez kompromisa u kvaliteti. Jednako tako, vizionarski u mladima prepoznaje potencijal tjerajući ih do krajnjih granica kojih i sami možda nisu bili svjesni pa je njegov utjecaj neizbrisivo utkan u žića mnogih, danas zrelih, umjetnika. Jedan od njih, Goran Končar, na glazbenom događaju u Svečanoj dvorani Talijanske zajednice u Rijeci »Circolo« ispričao je publici svoje osobne doživljaje, ali i podijelio mišljenje o ukupnom Papandopulovu značaju za hrvatsku glazbu zaključivši izlaganje sviranjem kadence iz Koncerta za violinu i orkestar, op. 125.

U nastavku događanja nastupili su još neki vrlo značajni umjetnici, svi na neki način povezani s Rijekom: Ivan Graziani (violina) i Ivan Vihor (glasovir) izveli su 3. i 4. stavak Sonate za violinu i glasovir da bi Vihor potom samostalno izveo i Contradanzu. Zaključna točka događaja bio je nastup Vida Veljaka (violončelo) i Filipa Faka (glasovir) s Rapsodijom concertante za violončelo i glasovir. Ne treba ni reći da su sve izvedbe bile iznimno kvalitetne, ali jednako tako i kratke (posebno činjenica necjelovite izvedbe Sonate). Zbog navedenog teško je govoriti da se radilo o koncertu komorne glazbe, ali jesmo nazočili glazbenom događaju posvećenom 120. obljetnici Papandopulova rođenja (iako ne bi trebalo zaboraviti ni 35. obljetnicu Papandopulove smrti).

Pohvalna inicijativa

Ono što treba posebno naglasiti je pohvalna inicijativa Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca za jednim cjelovitim skupom događanja posvećenim ovoj značajnoj obljetnici pa je ovaj glazbeni trenutak bio dio jednog mini-festivala, Festivala Papandopulo. Naime, već danas održat će se tri sljedeća događaja: promocija kapitalne monografije »Boris Papandopulo« autorice Erike Krpan, izložba u zgradi HNK-a te, zaključno, simfonijski koncert uz izvedbu violinskog i glasovirskog koncerta sa solistima Goranom Končarom i Goranom Filipecom, uz nastup Anamarije Knego i pod ravnanjem Valentina Egela.

Navedena inicijativa, program ili projekt, kako god to nazvali, doista je iznimno značajna, o čemu su na glazbenom događaju u »Circolu« govorili i dirigent Valentin Egel te intendantica Dubravka Vrgoč, uz već spomenutog prof. Končara. Doista, kako je i istaknuo Končar, ukoliko našu glazbenu baštinu ne čuvamo i ne promoviramo, osuđeni smo na njezinu propast i zaborav i tu odgovornost leži na publici koja bi trebala posjećivati sve ovakve događaje. Ipak, teško se oteti dojmu da odgovornost leži i u višim umjetničkim i političkim instancama koje stalno govore o zaboravu, ali malo i premalo čine da se, možda, opusi hrvatskih skladatelja jednom zauvijek usustave, digitaliziraju, pohrane, snime i učine dostupnima. Pokušaji u tom pravcu svakako postoje i vidljivi su, ali su ipak nedovoljni, spori i slabi, posebno ako znamo da tehnologija napreduje upravo ususret olakšavanju takvih napora. Slijedom toga, iako odgovornost nije djeljiva, njezina ukupnost može se alocirati na sve nas bez obzira s koje strane gledali na kazališnu pozornicu. S veseljem očekujemo događaje koji slijede omogućujući nam da se nadahnemo glazbenim genijem kakav je bio Boris Papandopulo.