ZAGREB – Nova knjiga Dimitrija Popovića »Slikarstvo i mržnja«, s podnaslovom »Od Leonardove Meduze do dadaističke Mone Lise«, govori o temi mržnje u umjetničkom stvaralaštvu. Autor u formi likovnih eseja iznosi primjere od antičkog mita do tema iz Starog zavjeta. Na pomno odabranim primjerima Popović, argumentima iz filozofije i psihologije umjetnosti, ali i logikom koja proizlazi iz same umjetničke prakse, pokušava odgovoriti na ključno pitanje zašto su upravo negativne emocije poput zla, rugobe ili mržnje, osobito produktivni pokretači umjetničke kreacije.
Za knjigu od 250 stranica u izdanju Naklade Ljevak, moglo bi se reći da je i svojevrsna najava sljedeće knjige koju autor najavljuje već na proljeće ove godine, u kojoj u beletrističkoj formi obrađuje kompleksnu temu odnosa mržnje i ljubavi, odnosno njihove uvjetovanosti.

Fenomen mržnje

Knjiga »Slikarstvo i mržnja« bavi se mržnjom kao izrazom suprotstavljenih svjetonazora koji dovode do revolucija i ratova, što se manifestira na sve društvene aktivnosti, uključujući time umjetnost i kulturu. Suprotnosti, ljubav i mržnja, dobro i zlo, nužne su za spoznavanje ljudskog bića, a u tom procjepu udaljenih emocija i vrijednosti umjetnik podsjeća i na ljudsku ponovljivost, ali i na pokušaj spašavanja kao konačnu vrednotu i cilj. O samoj knjizi autor kaže:
– Fenomen mržnje se manifestira u sferi kulture kada se ova negativna emocija artikulira u negatorske stavove prema umjetnosti i tradiciji uopće, kao što su to činili predstavnici futurista i dadaista s početka dvadesetog stoljeća. U okviru ovog širokog temata knjige obrađivao sam kompatibilna umjetnička djela koja su mahom vrhunska ostvarenja slikara kao što su Piero della Francesca, Leonardo, Michelangelo, Grunewald, Caravaggio, Rubens, Rembrandt, Poussin, Delacroix, Goya, Courbet… sve do Picassa i Duchampa. Budući da sam u svom stvaralaštvu obrađivao određene teme koje su vezane za ovu negativnu ljudsku emociju, neka sam svoja djela poput »Meduze«, »Medeje«, »Judite«, »Salome«, »Svete Agate«, asemblaža inspiriranog Van Goghom, »Ekvilibrij ništavila« ili instalacije »Pjesma bez riječi« uvrstio u ovaj pregled. Na naslovnici knjige nalazi se slika »Freud« iz ciklusa »Frojdizmi«.

Negativna emocija

Dimitrija Popovića pitamo kad ga je počela zaokupljati i intimno intrigirati ideja mržnje u umjetnosti.
– S idejom mržnje u kontekstu likovne umjetnosti i literature susreo sam se u mladosti. Bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se ova negativna emocija manifestira prema svijetu i samom čovjeku, što sam otkrio kod »ukletog pjesnika« – francuskog pisca Isidorea Ducassea, poznatog pod pseudonimom Lautréamont, u njegovoj čuvenoj knjizi »Maldororova pjevanja«. U vrijeme studija na Likovnoj akademiji uradio sam jedan objekt »Lautréamont« koji uz nadrealistički koncept ima i simboličke elemente mržnje – samomržnje koju je ovaj autor ispoljavao prema sebi i uopće ljudskom biću. Poslije su došli Dostojevski, Kafka, Cioran. U likovnoj umjetnosti me je posebno zaokupila, također u tim mladim danima, Delacroixova slika »Medeja se sprema ubiti djecu« koju sam vidio u Parizu 1971. godine, kao i Goyino kasno djelo »Saturn proždire svoju djecu«. Dakle, od tih dana iz mladosti do danas motivi u čijoj je osi mržnja, odnosno koji se baziraju na mržnji, često se javljaju u mojim radovima. Spomenuo bih starozavjetni motiv Judite i Holoferna koji je inspirirao cijeli jedan ciklus radova, crteža, slika, oslikanih fotografija, performansa, također tu je i novozavjetna priča o Salomi i njezinoj mržnji prema Ivanu Krstitelju, što je rezultiralo ciklusom od stotinjak radova u raznim likovnim medijima. Da ne spominjem ciklus »Corpus Mysticum« s izrazima mržnje prema Kristu, posebno brutalnih scena martirija na križnom putu do Golgote. Zvuči paradoksalno, ali takozvane mračne ili tragične teme toliko su zanimljive za transpoziciju u likovne medije ili umjetnost upće, da su gotovo sva vrhunska umjetnička djela bila inspirirana motivima mržnje u manjem ili većem intenzitetu izraza ove negativne čovjekove emocije. Za moto moje knjige uzeo sam jednu zanimljivu misao Oscara Wildea: »Mržnja je s intelektualnog stajališta vječna negacija, a promatrana s gledišta osjećaja, mržnja je oblik atrofije koja ubija sve osim same sebe«.

Dokaz nesavršenosti ljudske prirode

Zanimljivo je da su Popovićeve umjetničke preokupacije uvijek one »nelijepe« – smrt, raspadanje, eros usko povezan s tanatosom, konačno i mržnja kao pokretač emocije stvaranja, o čemu kaže:
– Mržnja je dokaz o nesavršenosti ljudske prirode. Već u Knjizi postanka imamo bratoubojstvo koje je potaknuto mržnjom, kada Kajin ubija Abela. Mržnja kao negativno stanje ljudske emocije samo potvrđuje zamršenost tajne čovjekove prirode. Tom se tajnom bavi i umjetnost na određeni način. Ne s ambicijom da tu tajnu rasvijetli, nego da ukaže na nju ne bi li u čovjeku pobudila onu suprotnu kvalitetu, opozit mržnji, što znači dobro, odnosno ljubav. Ali, činjenica jest ono što sam maloprije naveo, da su vrhunska umjetička djela mahom inspirirana mržnjom – od Euripida do Dostojevskog. Da navedem samo ova dva primjera. Nije li André Gide bio u pravu kad je ustvrdio da se lijepim osjećajima pravi loša literatura? Ili kako je napisao njegov slavni prethodnik Diderot: »Vrlinom se mogu stvoriti samo mirne i hladne slike; strast i porok unose živost u kompozicije slikara, pjesnika i glazbenika«. U jednoj beletrističkoj knjizi koja će biti objavljena na proljeće ove godine bavim se kompleksnim odnosom mržnje i ljubavi, odnosno njihove međusobne specifične uvjetovanosti.