Ovih dana u serijalu o zabranjenim knjigama Nicholas Barrett u tekstu za BBC News podsjeća na Vasilija Semjonoviča Grossmana, ruskog književnika židovskih korijena. Rođen je 1905. u Berdičevu u Ukrajini, a umro je 1964. u Moskvi. Završio je kemijski fakultet. Godine 1934. objavio je novelu o životu rudara »Glyukauf« i priču o građanskom ratu »U gradu Berdičevu«. Zbog uspjeha prvih djela (pohvalio ga je i Gorki), Grossman odlučuje postati profesionalni pisac. Borio se na bjeloruskoj i ukrajinskoj fronti. Godine 1942. piše novelu »Besmrtni narod«.

Za sudjelovanje u bitki za Staljingrad nagrađen je Ordenom crvene zvijezde. Najveći uspjeh postiže knjigom »Treblinski pakao«, u kojoj piše o holokaustu. Epski roman »Za pravu stvar« (1952.) napisan je u tradiciji Lava Tolstoja i govori o Staljingradskoj bitki. Grossman je zbog velike kritike morao preurediti roman. Roman »Život i sudbina«, na kojem je radio od pedesetih godina, objavljuje se u SSSR-u tek 1988. Roman je 1961. konfisciran, ali je sačuvana kopija došla do Zapada. Zajedno s romanom konfiscirana je i novela »Sve teče«. Grossman je napisao novu varijantu novele, koju završava 1963. (u inozemstvu je objavljena 1970., a u Sovjetskom Savezu tek 1989. godine).

Njegov povijesni roman »Život i sudbina«, koji je objavila i hrvatska Fraktura 2012. u prijevodu Fikreta Cacana, mnogi s pravom smatraju »Ratom i mirom« dvadesetog stoljeća. U ovom remek-djelu Grossman prikazuje svijet koji razdiru ideološke tiranije i rat, oslikavajući život svoje zemlje u dramatičnome povijesnom razdoblju kroz paralelne priče pojedinih članova jedne obitelji te ljudi koji su s njima na razne načine sudbinski povezani. Središnja je tema romana Staljingradska bitka, no uz ratnu epopeju iznimno su zorno i krajnje potresno prikazane i druge strahote rata, poput smrti u plinskim komorama i progona, u kojima se zbog pukog preživljavanja žrtvuje čak i vlastito dijete.

Ne negirajući herojstvo naroda u obrani zemlje od nacističkog osvajača, Grossman realno iznosi sve mane sovjetskog režima i pritom ne štedi tadašnju političku elitu sa Staljinom na čelu. Stoga je ovo djelo, dovršeno 1960. godine, zaplijenio KGB te je objavljeno tek dvadeset godina poslije, nakon što je prokrijumčareno iz SSSR-a. Smatra se da je »Život i sudbina« jedan od najboljih prikaza strahota jednoumlja ne samo nacizma, nego i staljinizma. Kako je istaknuto u New York Review Books Classics, kao epska priča o Drugome svjetskom ratu i ujedno obračun s mračnim silama koje su dominirale 20. stoljećem ovaj je roman bespoštedno realističan, što ga, uz moralnu čvrstinu, čini jednim od najboljih ostvarenja moderne ruske književnosti. Nazivaju ga i jednim od najvažnijih remek-djela 20. stoljeća, a Foreign Policy je naglasio da Grossmanov »Život i sudbina« više govori o ljudskoj slobodi nego bilo koje drugo djelo ruskih pisaca u 20. stoljeću, uz opasku: »Zato je vjerojatno i ostao toliko dugo pod ključem.«

Grossmanov »Život i sudbina« istodobno je majstorski splet sudbina i snažna deklaracija osobnog stava. U jednom od najboljih romana nadahnutih Drugim svjetskim ratom Grossman svjesno i hladnokrvno pokušava iznijeti sve što zna o Velikome domovinskom ratu, nastojeći ponovo napisati »Rat i mir« (London Review of Books). Podsjetimo, »Rat i mir« epski je roman Lava Nikolajeviča Tolstoja objavljen između 1865. i 1869. godine, a prikazuje rusko društvo tijekom Napoleonovog razdoblja. Smatra se jednim od dva Tolstojeva remek-djela uz »Anu Karenjinu« te je jedan od najvećih romana u povijesti književnosti. Roman se bavi životom nekoliko aristokratskih ruskih obitelji: Bezuhov, Bolkonski i Rostov te njihovim sudjelovanjem u povijesnom razdoblju od 1805. do 1813. godine, posebno u vrijeme Napoleonove invazije na Rusiju. Tekst je podijeljen u četiri knjige (petnaest dijelova) i dva epiloga. Prve dvije trećine romana sadrže čistu fikciju, dok u drugim dijelovima pisac piše i o politici, povijesti i historiografiji. Iako je roman hvaljen, Gustave Flaubert i Henry James su kritizirali Tolstoja zboga preširokih »povijesnih eseja«, koje su smatrali nebitnim i »antiknjiževnim«.

U Frakturinom izdanju objavljeno je i Grossmanovo djelo »Sve teče…«, jedan od najpotresnijih i najsnažnijih romana o životu u Sovjetskom Savezu, o užasima boljega i pravednijega svijeta. Vasilij Grossman u romanu-eseju napisanom početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, a u SSSR-u prvi put objavljenom tek za perestrojke, rastočio je kroz život i razmišljanja Ivana Grigorjeviča, čovjeka koji je kao i mnogi nevin proveo tridesetak godina u gulagu, ideju revolucije i borbe za pravdu koja se izgubila u gladi u Ukrajini, u zatvorima u Moskvi i Petrogradu te zauvijek nestala u Sibiru. Fraktura u opisu knjige navodi citat: »Pa ipak je stoljeće ruske povijesti odredilo da Lenjin, koliko god to divlje i čudno zvučalo, sačuva prokletstvo Rusije: vezu njezina razvoja s neslobodom, s kmetstvom. Samo oni koji napadnu temelj nad temeljima stare Rusije – njezinu ropsku dušu – mogu se zvati revolucionarima.«

Svoj tekst za BBC News Nicholas Barrett počinje ovako: »Posljednjih mjeseci prosvjednici u Rusiji uhićeni su jer su dijelili kopije »1984.« i opisali sukob u kojem su već ubijeni deseci tisuća ruskih vojnika kao »rat«. Sloboda izražavanja imala je rastezljivu povijest u Rusiji… Slobode su dolazile i prolazile… Jedan primjer dogodio se 1956. godine kada je Nikita Hruščov predsjedavao svojim prvim Partijskim kongresom kao čelnik SSSR-a. Kako se konferencija bližila kraju, kongresnom dvoranom počela je kružiti glasina. Kasnije te večeri trebala je biti »zatvorena sjednica«. Nikome iz tiska ili izvan Sovjetskog Saveza nije bilo dopušteno prisustvovati. Kada se Hruščov vratio na pozornicu malo nakon ponoći, učinio je nešto čemu nitko u Rusiji nije mogao zamisliti da svjedoči u prethodna tri desetljeća. Osudio je Staljina…« Zatim Barrett podsjeća na Grossmanov prvi veliki roman »Staljingrad« (poznat i kao »Za pravu stvar«), koji je objavljen 1952. i u kojem »između čitatelja i nadolazećih tirana nalazimo portrete onih koji su uhvaćeni u unakrsnoj vatri«. »Za vrijeme dok je bio na bojišnici, Grossman je rekao da je mogao pročitati samo jednu knjigu, »Rat i mir«… Iz veličine i naslova »Života i sudbine« jasno je da je Grossman želio odati počast patnji koja ga je okruživala vlastitim klasikom dostojnim Tolstoja. Razlika je bila u tome što Tolstoj nije živio u vrijeme Napoleonove invazije, a njegov se roman usredotočio na elite u Petrogradu i Moskvi. To je uglavnom priča o prinčevima, princezama, grofovima, groficama, diplomatima i generalima. »Život i sudbina« je priča o majkama, očevima, kćerima i sinovima. Hitler, Eichmann i Staljin također su tu, ali oni većinom čine zlokobnu pozadinu, uvijek prisutnu, ali uglavnom udaljenu i uvijek odvojenu od posljedica svojih naredbi…

Kratka poglavlja trepere između obiteljskih stolova za blagovanje, zarobljeničkih logora i lisičje jame, gdje Grossman, epizodu za epizodom, spaja banalnosti i apsurde istočnog fronta: »Jedan vojnik je pjevao; drugi je imao poluzatvorene oči, bio je pun strašne slutnje; treći je razmišljao o domu; četvrti je žvakao kruh i kobasicu i razmišljao o kobasici; peti je, širom otvorenih usta, pokušavao prepoznati pticu na drvetu«. Rezultat je brojgelovski krajolik koji otkriva veličanstveni zamah povijesti uz zrnate detalje unutar njega. U »Životu i sudbini« ne vidimo samo metlu, već i svu ljudsku prašinu koja se vuče s njom. Možda je Grossman ciljao na nešto poput »Rata i mira«, ali se zbog vremena koje je proveo na bojišnici srušio na pola puta između Tolstojevog epa koji definira eru i Čehovljevih bezvremenskih, mikrokozmičkih kratkih priča. Jedna takva epizoda prati mladu neudanu ženu po imenu Sofija dok susreće malog dječaka po imenu David bez pratnje u skučenom kamionu za stoku na putu za Auschwitz.

Godine 1941. Grossmanovu majku Židovku ubili su nacisti u masovnom pogubljenju u Ukrajini, a njegovo izvještavanje iz oslobođenog logora smrti u Treblinki citirano je kao dokaz u Nürnbergu. »Život i sudbina« roman je o genocidu koliko i o ratu. Kad stignu, David biva osuđen na smrt. Sofija je liječnica i nacisti su je voljni poštedjeti. Ona odbija. Umjesto toga, Sofija odlazi u smrt kako bi mogla držati Davida u plinskoj komori, dopuštajući mu da se osjeća kao sin, a njoj dopuštajući da se osjeća kao majka«, piše Nicholas Barrett.