Sloboda misli

Virginia Woolf – žena kojoj je cijeli svijet bio domovina

Kim Cuculić

U nas je Virginia Woolf u prvom redu poznata kao predstavnica engleskog modernizma, dok je izdanja Centra za ženske studije predstavljaju kao autoricu koja angažirano promišlja neka od pitanja koja 20. stoljeće nije uspijevalo prevladati



Mogu vam samo ponuditi mišljenje o nečemu malo važnom – želi li pisati, žena mora imati novca i vlastitu sobu, ovo je poznati citat iz knjige »Vlastita soba« (1929.) engleske književnice Virginije Woolf, koja je rođena u Londonu 25. siječnja 1882. godine. Spomenuta knjiga je po žanrovskom određenju koliko esej o ženama u književnosti, toliko i modernistička pripovjedna proza o autoričinoj utopijskoj maštariji te se smatra najutjecajnijim tekstom dvadesetostoljetne feminističke književne kritike.
Pod pravim imenom Adeline Virginia Stephen rođena je prije 140 godina u mnogobrojnoj obitelji uglednog povjesničara, leksikografa i književnika Leslieja Stephena, gdje je stekla veliku, premda neformalnu naobrazbu te se družila s mnogim londonskim intelektualcima i umjetnicima, uključujući njezinu tetku, istaknutu fotografkinju Juliju Margaret Cameron.


Sa sestrom, modernom slikaricom Vanessom Bell te braćom Julianom »Thobyjem« i Adrianom organizirala je salonska okupljanja iz kojih je poslije nastala Bloomsbury Group, intelektualno progresivna družina nazvana prema otmjenoj londonskoj četvrti u kojoj su se sastajali njezini članovi, mahom uglednici raznorodnih struka. Član grupe bio je i njezin suprug, politolog i književnik Leonard Woolf, koji joj je pomagao pri borbi s dugogodišnjom depresijom i oporavku od životnih gubitaka (rana smrt majke, polusestre, oca i brata), i s kojim je, unatoč erotskoj sklonosti ženama (značajnu vezu održavala je s engleskom književnicom Vitom Sackville-West), ostvarila blizak odnos u nekonvencionalnome braku. Zajedno su 1917. utemeljili nakladničku kuću The Hogarth Press, u kojoj su većinom objavljivali njezine radove te istaknuta djela modernih pisaca – primjerice znamenitu poemu »Pusta zemlja« Thomasa Stearnsa Eliota. Narušena psihičkoga zdravlja, oduzela si je život 1941. utapanjem u rijeci Ouse u Sussexu, blizu ladanjske kuće u koju se sa suprugom preselila 1940. sklanjajući se od nacističkih napada.


Kritike i eseje na književne, umjetničke i društvene teme redovito je objavljivala u uglednim časopisima (Guardian, The Times Literary Supplement), a prvi roman »Izlazak na pučinu« objavila je 1915. godine. Već je u tome prvijencu najavila neke od svojih kasnijih tematskih preokupacija i stilskih postupaka: sklonost lirizmu i defabularizaciji, zanimanje za ženske likove i teme rodne neravnopravnosti. Uslijedili su romani »Noć i dan« te »Jakobova soba«, a njezin najpoznatiji i najčitaniji roman je »Gospođa Dalloway« iz 1925. godine u kojemu prikazuje jedan dan u životima Clarisse Dalloway, supruge uglednog člana britanskog Parlamenta, te Septimusa Warrena Smitha, mladoga provincijskog činovnika i veterana Prvoga svjetskog rata, koji pati od poslijetraumatskoga stresnoga poremećaja. Podsjetimo da je ovo djelo inspiracija za film »Sati« iz 2002. godine, koji je nastao po romanu Michaela Cunninghama u režiji Stephena Daldryja. Film počinje scenom samoubojstva Virginije Woolf, a zatim slijedi uvod koji prikazuje tri kratke scene iz triju paralelnih priča smještenih u Richmondu, 1923., Los Angelesu, 1951. i New Yorku, 2001. godine. Sve tri priče počinju jutrom i povezane su romanom »Gospođa Dalloway«, koji Virginia Woolf (Nicole Kidman) počinje pisati, Laura Brown (Julianne Moore) čitati, a Clarissa Vaughan (Meryl Streep) živjeti.




Roman »K svjetioniku« (1927.) smatra se jednim od proznih vrhunaca Virginije Woolf. U njemu su odnosi i refleksije likova povezani s vremenom provedenim u ljetnikovcu obitelji Ramsay u razdoblju od 1910. do 1920. godine. Glavni se sukob odvija između gospodina Ramsaya, oca obitelji, suzdržanog, krutog i samovoljnog profesora filozofije, te njegovog sina Jamesa, kojega otac, unatoč željama majke, odbija odvesti do otočića sa svjetionikom. Romanom se proteže problem rodne napetosti i neravnopravnosti, posebice između gospođe Ramsay, utjelovljenja društveno prihvatljive konvencije ženstvenosti (s osobinama suosjećanja, blagosti, nesebičnosti) i njezina supruga, čiji lik simbolizira stereotipizirane muške osobine (racionalnost, intelektualizam, usmjerenost na sebe), koje ga otuđuju od supruge i djece. Lik Lily Briscoe pomiruje i objedinjuje te suprotnosti te utjelovljuje ideal androginog umjetničkog uma, za što se Woolf zauzimala u mnogim svojim esejima. Njezin oblikovno najeksperimentalniji, za dio kritike i najznačajniji roman »Valovi« iz 1931. godine, gotovo se u potpunosti sastoji od solilokvija šestero prijatelja koji strujom svijesti pripovijedaju priču o svome životu, kao i onomu osebujna preminula prijatelja Percivala.


Podijeljen je na devet dijelova, međusobno odijeljenih sugestivnim opisima prirode te lajtmotivima valovita mora, u kojima se prikazuju različite životne faze protagonista, od njihova djetinjstva do pozne dobi. Poput opetovanih motiva valova što udaraju o stijene, pripovjedne svijesti i glasovi likova uzajamno se odražavaju, kontrastiraju i kontrapunktiraju, a na trenutke čak i miješaju uporabom rodno neutralnih zamjenica, podsjećajući na strukturu glazbene partiture. Značajni su i eseji Virginije Woolf, poput već navedenog »Vlastita soba«, dok u eseju »Tri gvineje« kritizira ulogu obrazovnog sustava koji, zahvaljujući promicanju patrijarhalnih vrijednosti, drži odgovornim za nastanak rata. Zauzima se za ulazak žena u obrazovne institucije i na tržište rada, odnosno sfere društva dotad predviđene za muškarce, kao i za novu obrazovnu reformu, gdje bi studenti usvajali umijeća uzajamnoga razumijevanja.


Ističe se i njezina esejistička zbirka »Obična čitateljica« te brojni osvrti na književne teme, od kojih su mnogi autopoetički. Spomenimo i genealoški roman »Godine« o zbivanjima u obitelji Pargiter u razdoblju od 1880-ih do 1930-ih, te metaroman s dramskim elementima »Između činova« o procesu pripreme i izvedbe tročinske drame. Pisala je i oblikovno hibridna djela u kojima se unutar pripovjednoga okvira poigravala žanrom biografije: satirički roman »Orlando: životopis« o avanturama androginog pjesnika/inje koji/a tijekom stoljeća mijenja rod, susreće književne klasike i propituje povijesnu zadanost rodnih uloga, parodijsko prozno djelo »Flush: životopis«, ispripovijedano iz perspektive psa engleske pjesnikinje Elizabeth Barrett Browning te nekonvencionalna biografija preminuloga prijatelja, utjecajnoga likovnog kritičara Rogera Fryea. Pozornost kritike i čitateljske javnosti privukle su i njezine kratke priče, kao i dnevnički zapisi i pisma, posmrtno objavljeni u višesveščanim kritičkim izdanjima.


Prema natuknici u Hrvatskoj enciklopediji, u hrvatskoj književnoj kritici percipirana je ponajprije kao modernistička spisateljica, uz Jamesa Joycea i Williama Faulknera upamćena po virtuoznoj uporabi modernih narativnih tehnika (struja svijesti, unutarnji monolog), čija su djela u izrazitu odmaku od proznih konvencija 19. stoljeća. Od važnijih prijevoda ističu se »Godine« (Josip Torbarina, 1946.), »Svjetionik« (Tomislav Ladan, 1974.), jedan od hrvatskih prijevodnih vrhunaca moderne svjetske proze, »Gospođa Dalloway« (Mate Maras, 1981.), »Orlando: životopis« (Jasenka Šafran, 2000.), »Valovi« (Iva Grgić, 2007.) i »Flush: biografija« (Sanja Lovrenčić, 2017.).
U novije je doba prepoznata kao autorica osobito feminističkoga usmjerenja, pri čemu se ističu recentniji prijevodi njezinih djela u izdanjima Centra za ženske studije u Zagrebu. U nas je Virginia Woolf u prvom redu poznata kao predstavnica engleskog modernizma u njegovim profinjenim eksperimentalnim oblicima, dok je izdanja Centra za ženske studije predstavljaju kao autoricu koja angažirano promišlja neka od pitanja što ih 20. stoljeće nije uspijevalo prevladati, kao što su mnoštvenost spolnih/rodnih identiteta, hijerarhijski ustroj društva temeljenog na patrijarhatu, pacifizam, patriotizam, nacionalizam…


Završimo riječima Virginije Woolf: »Nema zapreke, ključanice niti lokota koje možeš nametnuti slobodi mojih misli«, »Kao žena nemam domovinu. Kao ženi domovina mi je cijeli svijet.«