Krajem prošle godine u literarnim je krugovima pažnju izazvalo novo objavljivanje romana »Oblomov«, djela Ivana Gončarova koje je postalo klasik ruske i europske književnosti. Knjigu je objavio riječki (kostrenski) izdavač Lektira d.o.o. koji niz godina odabire djela svjetske književnosti rukovodeći se ponajprije kvalitetom, pa je s te strane logično i objavljivanje spomenutog naslova. Ipak, Valtera Lisicu, direktora ove izdavačke kuće, na početku razgovora pitamo što ga je nagnalo na tiskanje romana od čijeg je prvog pojavljivanja prošlo 166 godina.

– Uvijek je intrigantno pitanje zašto je neki pisac stotinama godina zanimljiv publici. Stoljećima se već pitamo, kako kritika, tako i publika, zašto je Hamlet tako nedokučiv i zašto je odlagao osvetu? Kako to da Wertherove patnje nisu samo ljubavne naravi, zašto u društvenom okruženju ne može pronaći svrhu i cilj? Zašto se i danas jednako smijemo – možda i više – Gogoljevom Hlestakovu (»Čemu se smijete? – Sebi se smijete!«). Zašto je inteligentni mladić raskoljene duše i danas sinonim za zločin i kaznu i je li točno da sudska kazna kudikamo manje zastrašuje zločinca od spoznaje da i »njegova duša traži kaznu«? Zašto Ana Karenjina (ili Emma Bovary) i danas simbolizira ženu slomljenu licemjerjem društva koje oprašta grijehe ako su skriveni, ali kažnjava iskrenost? Složit ćemo se da je unatoč stoljetnim društvenim, političkim i tehnološkim promjenama ljudska psiha ostala manje-više ista. I dalje nas oblikuje nagon, ego i poglavito emocije. Mnogi važni trenuci u našim životima imaju više veze s kompleksnim i moćnim emocijama nego s konkretnim činjenicama.

Što je klasik?

Roman »Oblomov«, premda njegov autor Ivan Gončarov nije ni izbliza poznat kao prethodno navedeni velikani, bez imalo dileme spada uz sam bok najvećih djela svjetske književnosti. Kao književni talent, Gončarov je definitivno imao i zrelost i originalnost: njegovi neobični likovi, teme i iznenađujuće inovativne književne tehnike najavljuju i usmjeravaju dolazak revolucionarnih pisaca, primjerice Čehova koji je jednom napisao da je Gončarov »10 glava iznad mene po talentu«. Dostojevski nije simpatizirao Gončarova zbog rada u državnoj službi pa mu pripisuje »dušu birokrata« i »oči kuhane ribe«, ali ipak navodi da ga je »Bog, kao da mu se smije, obdario briljantnim talentom«. Među Gončarovljevim najvatrenijim obožavateljima bio je i Lav Tolstoj koji je o romanu »Oblomov« jednostavno napisao – »doista veliko djelo«.

Kako knjiga prolazi na tržištu i kakav je, po vašem sudu, danas položaj klasične književnosti kod mladih čitatelja?

– Još je rano za ocjenu tržišne uspješnosti ovoga romana, ali ja sam uvjeren da će oduševiti sve koji ga odluče pročitati. Što je klasik? Složit ćemo se da je klasik vrhunsko umjetničko djelo koje je izdržalo test vremena, zadržavajući visoku vrijednost, aktualnost i univerzalnu poruku kroz generacije. »Oblomov« je priča o vječnoj borbi između apatije i ambicije, između zone komfora i prisilne promjene, između imperativnih ciljeva i blagotvorne dokolice. Zbog toga je ovo svevremenski roman, roman koji nudi uvid u naše moderne živote u kojima se često osjećamo preopterećeno i nemoćno i koji nas potiče da razmislimo o potrebi pronalaženja ravnoteže između odmora i predanosti, između statičnosti i dinamike, između kontemplacije i grozničave užurbanosti.

U usporedbi s modernim tehnikalijama, knjiga je, osobito kod mlađe publike, naoko zastarjeli, »usporeni« medij. No, mladi, suprotno uvriježenom mišljenju, ipak čitaju i siguran sam da će prigrliti i Oblomova, ponajprije zbog njegove prekrasne duše i sposobnosti za najplemenitije emocije.

Oblomovština

Kako, po vašem mišljenju, Oblomov kao sada već klasični lik »suvišnog čovjeka«, korespondira s današnjom stvarnošću?

– »Od trenutka kada sam postao svjestan sebe, osjećao sam da već venem.« Tako Ilja Iljič Oblomov objašnjava svoj zaustavljeni razvoj prijatelju Stolzu koji ga pokušava probuditi iz kobne letargije. Oblomovljevo djetinjstvo u pospanom, zaostalom vlastelinstvu, koje prati vojska kmetova, bilo je tako strukturirano da ojača blaženu neaktivnost – i to je raj u koji se odrasli Oblomov čitavog života želi vratiti. Ovo je roman o volji, ili bolje rečeno, o nedostatku volje. Kulminacijska točka romana dijalog je između Olge i Oblomova u kojemu oboje spoznaju da je njihova sreća nemoguća. U tom je dijalogu označena i društvena pojava dobrih, pametnih, nježnih i plemenitih ljudi, koji »pogibaju« jer nisu odgojem i životom osposobljeni za rad, pothvat i rezultat.

Ima li oblomovštine i danas i nisu li baš to nereagiranje i apatija krivi za brojne negativnosti u svijetu?

– Kritičar Nikolaj Dobroljubov izveo je pojam oblomovština iz najpoznatijeg Gončarovljevog romana, upotrebljavajući ga da označi fizičku i mentalnu tromost zaostalog ruskog plemstva. Pojam je preko romana ušao u opću upotrebu i prema Anićevom rječniku označava pomanjkanje volje za djelovanjem, radom, obvezama; lijenost, inertnost, jalovost.

Peggy Guggenheim objavila je 1946. svoje memoare u kojima jednom svom bivšem ljubavniku, zgrožena apatijom i nedostatkom volje za životom, daje fiktivno ime: »Oblomov«. Taj slabo prikriveni ljubavnik bio je Samuel Beckett, koji je pretvorio taj nadimak u ime kojim je potpisivao mnoga svoja pisma.

Oblomovština i danas egzistira jer se radi o karakternom sklopu pojedinca. Je li oblomovština kad dio mladih ljudi »doživotno« ostaje živjeti s roditeljima? Oblomova današnjice prepoznajemo i u eskapizmu suvremenog čovjeka koji se, razočaran općim stanjem u društvu, namjerno odvaja od zajednice i odlazi u usamljeništvo. No, sretan je onaj čitatelj koji se može samo smijati Oblomovljevim izgovorima, a da iza ogorčenja zbog njegove pasivnosti ne bi bio svjestan neugodnog osjećaja samoprepoznavanja.

Vrhunska djela

Planirate li objavu još nekih ovako značajnih knjiga?

– Iako se primarno bavimo lektirnim naslovima među kojima je također puno klasika, kroz našu biblioteku Must read, a naslanjajući se na iznimno bogato nakladničko nasljeđe našega kraja, nastojimo objavljivati vrhunska djela novije svjetske književnosti, djela koja suvremeni čitatelj doista – kako kaže sam naziv biblioteke – mora pročitati. Pored »Oblomova«, dosad smo objavili roman »Ljubljena« za koji je nobelovka Toni Morrison dobila American Book Award i Pulitzerovu nagradu, pa roman koji je pisan punih 35 godina i koji je aklamacijom svjetske književne kritike proglašen kapitalnim djelom 20. stoljeća – »Hadrijanovi memoari« Marguerite Yourcenar. Objavili smo i četiri romana nagrađivanog američkog pisca Johna Irvinga čiji su romani uglavnom pretočeni u zapažene filmove (»Kućna pravila« donijela su mu Oscar za scenarij), a njegovi romani »Svijet po Garpu« i »Molitva za Owena Meanyja« i službeno nose titulu modernog klasika. Ono što planiramo objaviti ostaje u tajnosti jer nam se u nekoliko navrata dogodilo da je netko »uklizao« i objavio naslove koje smo mi već imali u pripremi. No, raduje činjenica da smo stvorili jedan trade mark kojem se vjeruje. Koristim prigodu da se zahvalim Kulturnom vijeću i Upravnom odjelu za kulturu PGŽ-a na podršci u mnogim projektima.

Lik Oblomova

Pišući u predgovoru ovoj knjizi o liku Oblomova i ideji romana Valter Lisica, između ostalog, kaže: »Unatoč tome što je zaglavljen u svojoj inertnosti, Oblomov uspijeva artikulirati ideje i uvide koji odjekuju kod čitatelja, nudeći duboka razmišljanja o univerzalnim temama, ljudskosti i ranjivosti. I sa svim svojim manama, Ilja Iljič je lik s kojim čitatelj može suosjećati jer predstavlja strahove, nesigurnosti i proturječja s kojima se svi susrećemo. Gončarov je svojim duboko suosjećajnim odnosom prema junaku s takvim slabostima uspio stvoriti punokrvno ljudsko biće.«