Brutalno iskreno te literarno i intelektualno vrlo analitički – temelji su pristupa francuske književnice Neige Sinno najtraumatičnijim razdobljima vlastitog života. Konkretno, višegodišnjem seksualnom zlostavljanju kojem je od sedme do četrnaeste godine bila izložena, a za koje je bio odgovoran njen očuh. Neige i njezina godinu dana mlađa sestra još su u krhkoj dječjoj dobi kad se njihovi roditelji, par francuskih ljubitelja prirode i hipi ideja koji žive u alpskom dijelu Francuske, rastaju. Njezinoj majci ne treba dugo da nađe novog životnog partnera, a to je u društvu iznimno omiljen, cijenjen i fizički atraktivan mladić koji također voli prirodu, bavi se penjanjem i planinarenjem, turizmom, uzgojem ekoproizvoda, spašavanjem planinara… Novca baš i nemaju, ali nekako se živi pa njezina majka rodi još dvoje djece (sina i kći). Izvana sve izgleda savršeno i oni su na jedan način primjer mlade francuske alpske obitelji okrenute suživotu s prirodom.

Autobiografski roman esej

Jedina koja zna da nije tako je mala Neige koju njezin očuh još od sedme godine seksualno iskorištava tvrdeći joj da je voli, da to rade iz ljubavi, da je to njihova velika tajna koju ona nikome ne smije kazati… Potpuno neiskusna djevojčica vjeruje mu i sve do 2000. godine, tad ima punih dvadeset, ne povjerava se nikome i tek tada odlučuje okolini reći što se zbiva. Reakcije su tipične – najprije nevjerica, potom gnušanje te u velikoj mjeri i njezina izolacija jer je »osramotila« cijelo alpsko seoce. No, ona ostaje uporna, u podršci joj se pridružuje i majka pa 2001. godine prijavljuju policiji očuha koji pritisnut dokazima priznaje i završava u istražnom zatvoru nakon kojeg slijedi suđenje koje će rezultirati kaznom od devet godina za sustavno seksualno iskorištavanje maloljetne pokćerke. Odležat će pet godina te zatim, zbog dobrog vladanja (!), biti pušten.

To su činjenice koje su francuskoj javnosti jako dobro poznate jer je cijeli ovaj slučaj 2000. godine privukao ogromnu pozornost i izazvao brojne rasprave. Vlastitu bolnu i sumornu priču Sinno je odlučila ispričati ne kroz fiktivni i romaneskni oblik proze, već kroz autobiografske zapise i iznošenje svojih stavova i sjećanja stvorivši time svojevrsni autobiografski roman esej. Autorica piše analitički objektivno trudeći se čak i obuzdati emocije te cijeloj priči prići i sa znanstvene, sociološke i povijesne strane vezane uz nasilje nad ženama i seksualno iskorištavnje najbližih. Tako, budući da je u trenutku objavljivanja ovog djela (2023.) ona već uspješna i ugledna francuska književnica, Sinno citira brojne literarne uzore (posebice nobelovku Annie Ernaux te čuveni roman »Lolita« Vladimira Nabokova), odnosno knjige koje su kroz oblik fiktivne proze obrađivale tematiku seksualnog nasilja. No, isto tako tu su i brojni drugi izvori, od novinskih članaka do raznih studija i članaka znanstvene literature, čak i jedna – bajka! Tu su, kao neobičnost, i rukom pisana pisma nje i njezine majke državnom tužiocu.

Dokumentaristička uvjerljivost

Uz sve to, valja reći kako se Sinno s vremena na vrijeme obraća čitatelju dajući time cijelom tekstu dodatnu emocionalnost, ali svakako i dokumentarističku uvjerljivost te u čestim trenucima i provokativnost koja, primjerice, izvire iz podatka da u Francuskoj (po svim kriterijima razvijenoj, kulturnoj i demokratskoj zemlji) svega 10 posto žrtava ovih gnjusnih činova podnese tužbu policiji.

Za Neige Sinno njezin je zlostavljač »narcistički nastrojen perverznjak sadističkih sklonosti«, a zanimljivo je da mu – očigledno namjerno – poklanja relativno malo pažnje pa mu, primjerice, ni u jednom trenutku ne spominje ni ime. Stoga oni koji očekuju opise zlostavljanja koje je on nad njom prakticirao godinama neće biti zadovoljni. No, ova knjiga i nije pisana zbog toga, već zbog želje da se skrene pažnja na druge potencijalne žrtve, na činjenicu da se baš sada i baš tu blizu nas događaju takvi zločini i tragedije koje u ogromnoj mjeri utječu na psihu i općenito život žrtve. »Čim smo u stanju govoriti o traumi, na neki smo način spašeni«, konstatira u jednom trenutku autorica upućujući time i sve ostale njoj slične žrtve seksualnog nasilja na jedan od najispravnijih načina borbe protiv tog zla – prijavu zločinca, samoanalizu i rad na sebi. Bespoštedan prikaz vlastite boli i patnje te sliku svega što joj se dogodilo u djetinjstvu i prati je (i pratit će je!) cijeli život, Neige Sinno završava konstatacijom kako će zbog užasa tog čina njezina dva svijeta – taj davnašnji pun iskorištavanja i današnji svijet samostalne i uspješne žene koja ima vlastitu obitelj – stalno biti tu i činiti jedan svijet:

»To je svijet u kojem su žrtva i krvnik ujedinjeni. Vjerujem da je to ista tama, ili gotovo ista. To je svijet u kojem se ne može ignorirati zlo. Ono je tu, posvuda, ono svemu mijenja okus i boju. Ignorirati ga ili zaboraviti nije opcija. Jer što više od njega bježimo, brže nas ščepa. Možemo se, međutim, držati uz rub, bez zadiranja u njega. Naučiti stajati na rubu tog svijeta, to je izazov, koračati poput pelivana po užetu naših sudbina. Posrtati, ali, ponovo, ne pasti. Ne pasti. Ne pasti«, zaključuje svoju knjigu »Tužni tigar« Neige Sinno.

O autorici

Neige Sinno (1977.) francuska je spisateljica, prevoditeljica i profesorica književnosti, poznata po hrabrom i snažnom emotivnom pripovijedanju. Rođena je u mjestu Vars u departmanu Hautes-Alpes, a veći dio života provela je između Europe i Latinske Amerike istražujući teme identiteta, sjećanja i traume. Njezin književni opus obuhvaća zbirku priča »La vie des rats« (2007.), esej »Lectores entre lineas: Roberto Bolano, Ricardo Piglia y Sergio Pitol« (2011.) za koji je dobila nagradu »Lya Kostakowsky«, te roman »Le Camion« (2018.). Njezino najnovije djelo, »Triste Tigre« (»Tužni tigar«, 2023.), postalo je jedan od najvažnijih i najpotresnijih literarnih događaja godine, hvaljeno zbog sirove emocionalne iskrenosti i stilske preciznosti. Djelo je osvojilo brojne nagrade, uključujući Prix Femina, Grand Prix des Lectrices Elle i Premio Strega Europeo, te Goncourt des Lycéens koji dodjeljuju učenice i učenici francuskih srednjih škola. Dobitnik je i Nagrade Goncourt – hrvatski izbor kao i drugih nacionalnih izdanja te prestižne nagrade (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Indija, Švicarska, itd.), te je bilo i u užem izboru za francuski Prix Goncourt. Naslov je potaknuo široke društvene rasprave potvrđujući Neige Sinno kao jedno od najvažnijih suvremenih imena francuske književnosti. Nakon gotovo dva desetljeća provedena u Meksiku, Sinno se vratila u Francusku gdje nastavlja istraživati teme traume, jezika i otpora kroz književnost.

Nobelovka Annie Ernaux o knjizi

»Čitati knjigu ‘Tužni tigar’ je poput pada u ponor s otvorenim očima. Prisiljava te da gledaš, da stvarno vidiš što to znači biti dijete koje godinama seksualno iskorištava odrasla fizički nadmoćna osoba. Ovu bi knjigu trebao pročitati svatko. Pogotovo tinejdžeri«, rekla je Annie Ernaux, a čuveni francuski časopis Le Monde napisao je: »Neige Sinno napisala je neustrašiv i izvanredan tekst, koji razotkriva kako književnost može biti prostor preživljavanja i otpora.«

Izdavač o knjizi

»Tužni tigar« potresna je autobiografska priča o nasilju, šutnji i moći književnosti da iznese neizrecivo. Neige Sinno bez zadrške progovara o zlostavljanju koje je doživjela u djetinjstvu, ali njezin tekst nadilazi osobnu ispovijest – on postaje minuciozna analiza trauma koje se prenose kroz generacije, društvenih mehanizama koji omogućuju takva zlodjela kao i snage jezika da ponovo uspostavi kontrolu nad vlastitom pričom.

Kroz precizan, ali lirski stil, Sinno nas suočava s pitanjima o prirodi zla, moći narativa i otpornosti ljudskog duha. Bez patetike, ali s bolnom iskrenošću, istražuje mrežu laži, šutnje i društvene ravnodušnosti koja okružuje nasilje, te načina kako se žrtve s njime nose – ili ne uspijevaju nositi. Roman koji ne ostavlja prostora ravnodušnosti, »Tužni tigar« istodobno je bolan i nezaobilazan. Inspiriran pjesmom »The Tyger« Williama Blakea, izazvao je široke društvene rasprave, osvojio brojne nagrade i postao obavezno štivo za sve koji žele razumjeti duboke traume i proces iscjeljenja kroz književnost.