U sjajnom eseju o Konstantinu Paustovskom, suvremeni njemački pisac Hans Magnus Enzensberger pokušao je sažeti što ga je to privuklo njegovom djelu: »Postao mi je omiljen kada sam pročitao njegovo glavno djelo »Povijest o životu« koje je napisao i objavio između 1945. i 1963.

Konstantin Paustovski počeo ga je pisati neposredno nakon rata. Prvi od šest tomova »Daleke godine« uspio je objaviti 1946., a daljnje objavljivanje je prekinuto u vrijeme radikalizacije Staljinove vladavine.

U razdoblju »otopljavanja« od 1954. do 1963. ponovo se javio za riječ i završio svoju historijsku panoramu koja seže od početka 20. stoljeća, preko Prvog svjetskog rata, do početka formiranja Sovjetskog Saveza.

Tek je posthumno objavljeno cjelovito djelo bez skraćivanja cenzorskih škara… Ideologija mu se nikada nije uvukla pod kožu; sebe je smatrao gledateljem, a ne akterom.

Atmosferska zgusnutost njegovog pripovijedanja, sposobnost da opiše velike događaje en miniature, a prije svega njegova neobjašnjiva vedrina u oživljavanju prohujalog vremena, značajne su za razumijevanje ne samo ruske povijesti, već i suvremene Rusije.

Za mene je bila i ostala nezaboravna njegova rečenica u kojoj kaže da se s pločnika Odese i Lenjingrada može iščitati tok svjetske povijesti.«

Monumentalno stvaralaštvo

Enzensberger je u grubim crtama oslikao bit spisateljskih ambicija i nastojanja Konstantina Paustovskog, ali valja dodati da ovaj pisac još uvijek nije na pravi način valoriziran. Obimno djelo ovog u svemu iznimnog čovjeka, za koje je uostalom 1965. i bio nominiran za Nobelovu nagradu (ali ga je pod pritiskom sovjetske partijske nomenklature zaobišla), ostalo je nepoznato.

Međutim, bez obzira na tu činjenicu, njegovo uistinu monumentalno stvaralaštvo, prije svega mislim na opsežnu »Povijest o životu« (ciklus u 6 tomova: »Daleke godine«, 1947., »Naivna mladost«, 1955., »Početak nepoznatog stoljeća«, 1956., »Vrijeme velikih očekivanja«, 1958., »Skok na jug«, 1960. i »Knjiga lutanja«, 1963.), koja je koliko temelj razvoja ruske lirske proze, toliko je utjecala i na (tada) mlađu generaciju pisaca kao što su J. Kazakov, J. Nagibin i V. Solouhin.

Još više je to veličanstvena kronika Rusije 20. stoljeća u kojoj se kao u zrcalu odražavaju veliki povijesni događaji u kojima je stvarnost »razlomljena i razmrvljena« u niz detalja iz kojih nam onda Paustovski gradi novi, umjetnički oblikovan mozaik posredovanjem kojeg je onda moguće još bolje i preglednije sagledati cjelinu epohe; usud pojedinca u njemu, glavne konflikte, predrasude, greške, nade i (iznevjerena) očekivanja.

On je nastojao, a u velikoj mjeri je i uspio na originalan način ispisati i protumačiti kao svjedok svoju epohu, oblikovati istinu o njoj upravo stoga što je autobiografskim elementima majstorski interpolirao pojedinačno i opće, intimno i društveno i izgradio autentičan poetski sustav s osobitim povijesnim koloritom i tako je rekonstruirao i oživio slike prošlosti koje utemeljene na snažno ispisanom tekstu, kao slikom pripovjedača (lust zu fabulieren) predstavljaju radost za čitatelja, ali i bogatstvo za teoretičare i povjesničare književnosti, jer autor kao visoko intelektualizirani »lirsko-epski subjekt« svojim maestralnim pasažima niže i vrednuje događaje i osobe, posebice one iz književnog svijeta.

Njegova su djela ujedno dragocjeni povijesni materijal važan pri oblikovanju cjelovite kompozicije novodobne ruske književnosti koja je u velikoj mjeri obilježila, ne samo povijest svjetske književnosti, već i kulture.

Književno formiranje

Konstantin Georgijevič Paustovski je rođen u Moskvi 31. svibnja 1892., a budući da mu je otac bio službenik na željeznici (podrijetlom Kozak, a majka Poljakinja iz ugledne intelektualne obitelji), obitelj se često selila i tako je Konstantin pohađao gimnaziju u Kijevu zajedno s Mihailom Bulgakovim.

Potom je upisao studij filozofije, ali izbijanjem Prvog svjetskog rata, prekinuo je školovanje jer je bio mobiliziran u sanitet. Sudjelovao je u brojnim bitkama u kojima je ginulo tisuće ljudi, ali on je srećom prošao neokrznut.

Kada je došlo do svrgavanja carizma i izbijanja Februarske revolucije u Petrogradu (1917.) oduševljeno se priključio ustanicima. Za vrijeme građanskog rata radio je kao novinar u Kijevu, Odesi i na Kavkazu, a od 1923. sve je više boravio u Moskvi.

Često je putovao u inozemstvo i obišao je cijelu Europu, ali za njegovo je književno formiranje važan bio boravak u Odesi, gradu koji je koncem građanskog rata bio preplavljen bjelogardejcima, aristokracijom i pripadnicima bogate građanske klase koji su u strahu od boljševičke odmazde očajnički tražili mogućnost bijega iz zemlje, i u toj velikoj luci iščekivali savezničke brodove za evakuaciju prema Turskoj, Jugoslaviji, a potom dalje na Zapad.

U Odesi je Paustovski upoznao glavne protagoniste tamošnje književne škole na čelu s Isakom Babeljom, Valentinom Katajevim i Jurijem Olešom koji su, uz Aleksandra Grina nesumnjivo izvršili najveći utjecaj na njegovo književno formiranje.

Paustovski je obišao i Jaltu, putovao je u Batumi, da bi se napokon 1930. trajno nastanio u Moskvi gdje je postao urednik u Pravdi, ali istodobno, svojim se novelama i romanima o industrijalizaciji i izgradnji SSSR-a svrstao među književnike koje je kritika hvalila i prihvatila, iako je prema Paustovskom stalno imala popriličnu distancu, budući da je stilski odudarao od normi klasičnog (soc)realističkog prikaza stvarnosti. To je zbunjivalo, ali istodobno i privlačilo tadašnju stručnu književnu javnost, a još više čitateljsku publiku.

(Samo)ironijski patos

Prve priče Paustovski je objavio 1912., ali renome »pravog« književnika pribavila mu je knjiga kroki-priča »Morske crtice« (1925.) i roman »Opalova kuverta« (1929.). Njegovi omiljeni likovi bili su sanjari, tragači za novim, kvalitetnijim oblicima života, stalno u naporu i težnji prevladavanja banalnosti života.

Već prve priče imaju višeslojnu strukturu koja se iskazivala kroz stalan sukob između onog rečenog i nedorečenog, oko zatomljenih emocionalnih naboja, melankoličnih slutnji, nikada do kraja ostvarenih ideala.

Velik opus Paustovskog karakteriziraju (samo)ironijski patos i sklonost specifičnom humoru; utoliko se u mnogo čemu razlikovao od većine tada vodećih sovjetskih pisaca. Stilski je bio blizak A. Grinu čijem se umijeću istinski divio i čiji je portret maestralno ocrtao u romanu »Romantičari« (1916. – 1923.); kroz lik glavnog junaka, pisca Maksimova, odnosno kroz njegov odnos prema dvjema ženama, kroz koji su se artikulirale razne strane njegova karaktera, iskazao je mijene vlastitih svjetonazora koje su bile neminovne protokom vremena i događanja.

Za pisca toga doba bilo je karakteristično povezivanje realnosti i konkretnih osoba, posebice iz svijeta kulture i umjetnosti; njegova su djela puna takvih reminiscencija, a u pravilu se radi o intelektualcima koji vladaju različitim sposobnostima i vještinama, sjajno su obrazovani, široko informirani, citiraju klasike; zapravo Paustovski se u svom pismu oslanjo na Osipa Mandeljštama i razvijao njegovu tezu o potrebi opće izgradnje (sve) ljudske kulture koja se može širiti samo ako svi mi, ili barem što veći broj građana, sudjeluje u duhovnim procesima, jer samo se tako obogaćuju naši životi, sredina u kojoj živimo, društvo kojem pripadamo.

Izobličena fotografija stvarnosti

Tijekom 30-ih godina minulog stoljeća, Paustovski je objavio nekoliko zapaženih beletrističko-publicističkih djela s izrazito lirskim nabojem, među kojima posebno mjesto zauzimaju »Kara-Bugaz« (1932., ime zaljeva u Kaspijskom moru) i »Kolhida« (1934., antički naziv za čarobnu i čudesnu zemlju na Kavkazu).

Iako i ova djela pripadaju tzv. programatskoj književnosti o socijalističkoj izgradnji, ona se u mnogočemu razlikuju od tisuća sličnih romana toga doba. Kao prvo, samim naslovima knjiga (tada je bilo uobičajeno da se pišu opsežni romani u čijem su nazivu u pravilu stajale riječi: energija, hidrocentrala, visoka peć…), i drugo, ono daleko važnije: lirsko-romantičarskim problematiziranjem romanesknih sadržaja odudarali su od shematiziranih stereotipa, ideološki obojene proze, iako se naravno i u njegovom djelu radnja kompozicijski odvijala oko zapleta u izgradnji tvornica, sukobima s neprijateljima socijalizma, domaćim i inozemnim saboterima i izdajicama.

Ali, »fotografija stvarnosti« koju nam je pružao Paustovski uvijek je bila malo izobličena, iskrenuta; uz elemente žurnalističke feljtonistike, uvijek je naglašavala i svojevrstan ironijski odmak od zadanih književnih regula, što je u eri etabliranog staljinizma budilo podozrenje i političke nomenklature i uvijek ideološki pravovjerne cenzure.

Prilagođavanje elemenata romantike i sentimentalizma socijalističkoj stvarnosti, često je bilo (pro)tumačeno kao skriveno destruiranje socijalizma i vrijednosti za koje se sustav zalagao. Bez obzira na sve, upravo zbog takvog pisma, Paustovski je stekao velik ugled i široku popularnost u javnosti, pa čak i izvan granica SSSR-a.

Međutim, sovjetski ideološki kulturtregeri su dobro osjetili kako elementi ničeanizma, romantičarskog hiperbolizma i građanske dekadencije promiču socijalizmu strane elemente, oblikuju specifično književno stvaralaštvo Paustovskog, tako da je čak i sam Staljin uperio prstom u pisca i samim time potaknuo uvijek budne cenzore da njegovo djelo iščitavaju u novom ključu i da u njemu traže čak i »skrivene, neprijateljske kodove«, dakle ono čega nije bilo.

Pisac i čovjek

Paustovski je dobro znao s kime ima posla i u kakvom vremenu živi; u eri velikih staljinističkih čistki 30-ih godina naprosto je prestao s do tada intenzivnim radom; 1936. objavio je lirsku prozu »Crno more«, a dvije godine potom i životopis o maršalu Vasiliju Blucheru čiji ga je gotovo fantastični život ponukao da ispiše romansiranu biografiju (»Daleko i blisko«), koja je bila objavljena iste godine kada je maršal od Staljinova miljenika postao navodno njegov opasni neprijatelj i stoga je u montiranom političkom procesu bio brutalno kažnjen.

Međutim, ta se biografska knjiga o dojučerašnjoj legendi boljševičkog pokreta nije negativno odrazila i na njezina pisca; mnogi to tumače činjenicom da Paustovski nikada nije zauzimao istaknutiju funkciju u partijskim strukturama i stoga je bio neinteresantan tajnim službama koje su u to vrijeme masovno pripremale i izvodile montirane političke procese.

Paustovski se u to vrijeme posvetio književnom portretiranju slikara Isaka Levitana i Oresta Kiprenskog; objavio je knjigu posvećenu središnjoj Rusiji »Meščerska zemlja«, ali najviše se posvetio pisanju knjiga za djecu.

I tako je uspio izmaći budnosti NKVD-a, a kasnije se saznalo (kada su u vrijeme perestrojke otvoreni arhivi KGB-a) da je u nekoliko navrata bilo planirano njegovo uhićenje, jer je cenzorima smetalo njegovo zalaganje za slobodu književnog i uopće umjetničkog izražavanja.

Dakle, samo spletom sretnih okolnosti nije svršio kao velik broj njegovih prijatelja pisaca u nekom od sibirskih gulaga, a iz tih se arhiva i doznalo kako nikada nikoga nije izdao; dapače, koliko god je mogao, pomagao je obiteljima deportiranih pisaca, intervenirao je za njih, a po povratku iz logora, nastojao objaviti njihova djela.

I možda najveća pohvala koju je jedan sovjetski pisac iz tog doba mogao dobiti, bila je upućena upravo Paustovskom: u svim književnim (i službenim i disidentskim) »salonima« nikada se nije čula niti jedna ružna ni pogrdna riječ na njegov račun; svi su ga cijenili i kao pisca, a još više kao čovjeka, jer on je to upravo u najboljem smislu te riječi i bio.

Ratni reporter

Početkom Drugog svjetskog rata Paustovski je izvještavao kao ratni reporter s bojišnica, pisao je kraće prozne tekstove u stilu tzv. hurapatriotizma, u pravilu o tragičnim i herojskim likovima u borbi protiv nacizma, a interesantno je spomenuti da je 1944. napisao kraći roman »Dim domovine«, ali spletom okolnosti rukopis knjige je izgubio, a uz taj izgubio je još dva u poodmaklim fazama, praktički već ispisana teksta.

Ali, kada je 1963. u Kalugi objavio knjigu »Izgubljeni roman«, u kojoj je pisao o tekstovima koje je izgubio i za koje je mislio da su zauvijek nestali, javila mu se jedna žena iz Kazanja, koja je radila u tamošnjem državnom literarnom arhivu i »kopajući« po dokumentima naišla je na roman »Dim domovine«.

Naravno, javila se piscu, vratila mu njegovo djelo, a kada ga je Paustovski ponovo pročitao, odlučio ga je objaviti bez izmjena, iako je priznao da bi ga napisao drukčije, »kada bi ga danas pisao«.

Nedvojbeno, kao pisac, Paustovski je platio »danak« onodobnoj socrealističkoj estetici, ali nikada kao čovjek nije podlegao kultu Staljinove ličnosti i upravo ga je ta činjenica, uz nesumnjiv literarni talent, pretvorila u svojevrsnu instituciju poratne sovjetske/ruske kulture.

Svršetkom rata započeo je rad na svom već spomenutom kapitalnom djelu »Povijest o životu«, a istodobno je od 1948. do 1955. predavao književnost na Institutu »Maksim Gorki« u Moskvi. U to je vrijeme objavio i svoju poznatu »Priču o šumi«, fantastičnu odu ljepotama prirode.

U knjizi je dao opise šuma, rijeka, planina, stepe i oblaka iznad njih s toliko mašte i umijeća koju nisu, tvrde brojni kritičari, opisali ni velemajstori takve literature kao što su bili Turgenjev i Bunjin.

Paustovski je bio jedan od vodećih aktera procesa destaljinizacije, posebice u kulturi; snažno se zalagao za istinski povratak vrijednostima poezije i umjetnosti uopće.

Zdušno se angažirao u rehabilitaciji mnogih autora koji su na montiranim sudskim procesima lažno proglašavani izdajnicima domovine i revolucije i tragično su skončali u sibirskim gulazima ili su bili javno proskribirani (Babelj, Bulgakov, Oleša, Zabolocki…), kao i za oslobođenje disidenata (D. Dudincev, A. Sinjavski, J. Daniel…), koje su tada aktualne sovjetske vlasti osudile na višegodišnju robiju, jer su se usudili kritički progovoriti o sumornoj stvarnosti svoje zemlje.

Vrijeme destaljinizacije

Tijekom 1956. pod uredništvom Paustovskog bio je pokrenut zbornik Liternaturnaja Moskva, a od 1961. zajedno s N. Pančenkom, V. Koblikovim i A. Štajnbergom u Kalugi je pokrenuo tiskanje ilustriranog zbornika Taruskije stranicy, koji danas spadaju među najznačajnije dokumente stvaralaštva sovjetske, antistaljinističke inteligencije.

Paustovski, koji je u to vrijeme živio u Tartuu, na sebe je preuzeo rizik odgovornosti za tiskanje zbornika, ne vodeći računa o cenzuri, i u tome je uspio. Naravno, dogmati staljinističke provenijencije odmah su ga napali, ali budući je to bilo vrijeme destaljinizacijskog kulturnog »otopljavanja«, zbornici su ipak objavljeni.

Javnost je tek u vrijeme perestrojke saznala kakvu je titansku borbu Paustovski vodio oko tiskanja zbornika, posebice do tada nepoznatih pjesama Marine Cvetajeve, kao i poezije N. Koržavina napisane po povratku iz sibirskog progonstva, te uspomene Nadežde Mandeljštam koje je pisala pod pseudonimom N. Jakovljeva.

U tim zbornicima prve tekstove je objavio i kasnije slavni V. Maksimov; sve u svemu, ti su zbornici odigrali prevratničku ulogu u novodobnoj sovjetskoj kulturi; i da Paustovski ništa više nije napravio, zaslužio bi zahvalnost svekolike humanistički orijentirane ruske inteligencije.

Kako bi se obranio od napada i objasnio vlastitu stvaralačku poetiku, objavio je knjigu eseja u dva toma »Zlatna ruža« (1957., 1961.) u kojoj je dosljedno pokušao obrazložiti zašto je romantika specifično obilježje njegove poetike i kako u tekstu ima etičku funkciju.

Romantika je moralna kategorija, vrlina koja nas vodi da pokušamo »dosegnuti oblake«, ostvarimo neostvarivo, ili barem budem stalno na tragu nemogućeg, u stalnom naporu približavanja neispunjivom.

A, kada je nakon pada Hruščova počela restaljinizacija društva, Paustovski se 1964. zajedno s nekima od najuglednijih sovjetskih intelektualaca (među inim i Andrej Saharov) obratio KPSS-u Otvorenim pismom u kojem se zalagao za slobodu riječi i misli, istodobno optužujući Savez sovjetskih književnika koji je na sve partijske, cenzorske i ideološke zahvate glasno (od)šutio.

Klasična ruska škola gorkijevskog usuda

Iako spada među ličnosti koje su obilježile sovjetsku epohu, Paustovski je za života primio samo jedno (Lenjinovo) odličje, ali ipak uoči smrti (umro je u Moskvi 14. srpnja 1968.) primljen je u Akademiju znanosti i umjetnosti.

Tako je odbačeni magnus parens sovjetske proze, pripadnik stare, klasične ruske škole gorkijevskog usuda, dobio zasluženo priznanje. Mnogi, kada pišu o njemu, povlače paralele s Iljom Erenburgom s kojim se Paustovski intenzivno družio.

I dok je Erenburg bio enfant terrible sovjetske literature, Paustovski je bio spiritus agens sovjetskog stvaralaštva. Obnovio je tradiciju i (iz)gradio nove umjetničke putove; nalik Pasternaku, Majakovskom i Njekrasovu, smatra se pionirom novog načina pisanja kakav do tada nije bio prisutan u sovjetskoj kulturi.

Očaran ljepotama prirode, želio je svojom literaturom ispisati lirsku sliku svijeta i života kao čuda čiji je smisao teško dokučiti. Kažu da je bio majstor detalja, a to je najvidljivije u njegovom monumentalnom ciklusu »Povijest o životu«; smatrao je na tragu Puškina kako: »bez detalja djelo ne može preživjeti«.

Svaka njegova slika svojevrsna je minijatura života, zaseban mikrosvijet u kojem je svaka riječ izbrušena poput dijamanta. Stoga ne čudi što njegovo djelo nazivaju literarnim pointilizmom, onim što je slavni ruski slikar Mihail Fjodorovič Larionov nazvao lučizmom, svjetlosnim (o)zračenjem.

Svoja djela Paustovski je pisao slikarskom rukom i u tome je bio poseban, a kada je umro, prozvali su ga »simbolom čestitosti«, »majstorom poezije u prozi«, a on je sve to uistinu i bio. Utoliko zauzima počasno mjesto u Parnasu ruske kulture i umjetnosti.