Kada sam u ruke uzeo knjigu »Šalom porta nigra« (izdavač Most Art iz Zemuna) svog dugogodišnjeg prijatelja Vladimira Krstulovića, a odmah da napomenem, radi se o izuzetnom čovjeku (kako stoji u najavi ove knjige: »čudnog sebi i drugima«), nisam ni slutio u kakvu će me duhovnu avanturu čitanja ovog u svakom pogledu upečatljivog djela odvesti; kakva će mi to »crna vrata« povijesti (i) života, te ujedno svijeta (i) ideja otvoriti, odnosno s kakvim će me sve pitanjima suočiti, a sve to bez ikakvih pretencioznih ambicija da na njih dade bilo kakve definitivne, pa čak ni zadovoljavajuće odgovore. Svjestan da su samo pitanja ono što je vječno vrijedno, kako jedino ona mogu biti prava, a odgovori nikada, Krstulović je ovu misao dosljedno provodio kroz cijeli svoj (anti)roman.

Čitati djelo nekog pisca, a posebice ako imate taj privilegij ili nesreću da ga i osobno dobro znate (što je u pravilu otežavajuća okolnost, jer nas (ne)svjesno zavodi, pa čak i onda kada tom zavođenju pružamo iskreni otpor), znači pokušati ući, kako je to maestralno zaključio talijanski pisac Claudio Magris, u život onog drugog, »pustiti ga u osobni život… gotovo postati taj drugi, a ostati svoj…«, ali sve to ima smisla samo onda i ako u ponuđenom tekstu »početak uporno lovi svršetak« i u kojem se otvoreno i precizno, bez ikakvog jalovog estetiziranja i moraliziranja poručuje: laž je sve što nije istina, pa ma kako i koliko se mi trudili dati joj nekakav naknadni barokni sjaj.
A, upravo u ovom svom (anti)romanu, skupu priča, čini se namjerno fragmentiranih (a što su povijest i vrijeme negoli razbacani fragmenti naše stvarnosti?), Vlado Krstulović nam govori o različitim ličnostima koje tek trebaju »uskočiti u svoje obličje«, koje će tek svojim djelo(vanje)m postati osobe koje iznalaze svoju povijest. Sve ih vodi opojna nada u vječnost i neuništivost života, često im ta strast i ideja zamućuje stvarnu sliku, da bi ih tek suočavanje s ništavilom vlastita postojanja učinilo istinski, autentično živim. Ili, kako u završnom poglavlju (»Tempus vincit omnia«) svoje knjige Krstulović parafrazira: »Što nesta za me zbilja osta«. U toj je rečenici sabijena čitava povijest svijeta i vremena, u to je ugrađen kredo njegova svekolika raskošna pisma: posvjedočiti kako ono što smo izdali, zaboravili ili s prezirom odbacili, ne mora značiti (i ne znači) da je zauvijek nestalo, izgubilo se, već samo da nismo bili dostojni ideje u koju smo se lažno ili nedovoljno iskreno zaklinjali.

Neodoljiva iskrenost

Krstulovićava knjiga nosi u svojim rečenicama jednu neodoljivu iskrenost, svježinu diskursa i ne zamara se mogućim prigovorima koji će razoružavajućom glupošću banalizirati ono što duhom oskudni ili ideološki programirani nisu i nikada ne mogu dosegnuti. Prigovori tipa: kako se radi o puko angažiranom i programatskom tekstu, dakle manje vrijednoj literaturi, jednostavno ne stoje, jer što je u ovom konkretnom slučaju tzv. angažiranost conditio sine que non za razumijevanje autorovih napora da pokuša drugima, a jednako tako i sebi samome pojasniti kako je svaki povijesni i životni (u)sud svojevrsna Ejzenštajnova »montaža atrakcija«, te iako se njene forme iskazuju kao »knjige, kategorije, doline smrti, ujedinjeno kraljevstvo zla i gluposti«, (pa ih u širokoj lepezi nabraja: od znakova uklesanih u kamen preko Masade i Babijeg Jara do svih Revolucija, ali i velikih čistki koje nakon toga uvijek slijede, Četvrte internacionale, svih mogućih formi egoizama, ali i ljepote Ivanovog djetinjstva (eh, taj neponovljivi Tarkovski), do čuvara nikada podignutih spomenika), njihalo nevidljivih sila svemu očitava kraj, ali uvijek za neki novi početak. I pri tomu mora nam biti jasno: ma što da smo (u)činili, nikada ne znamo jesmo li to učinili na pravi način.
Cilj nikada ne vidimo jasno, već ga samo slutimo, više kao iluziju, manje kao realnost, ali unatoč svemu očajnički strasno, ponekad i po cijenu vlastitog života, nesumnjivo uvijek na svoju štetu želimo prodrijeti do skrivenoga. A, to je uvijek put nepoznatim stazama i tako se Krstulović poput Argonauta uputio u tu avanturu, bez predrasuda, otvorena srca i uma, ne opterećujući se dokle će doploviti, jer kako piše u svojoj knjizi »ploviti se mora«. On to kao potomak dalmatinskog podneblja (s beogradskom adresom) jako dobro zna, uostalom kao i svekoliku višeznačnu zagonetnost ove maksime koja opija mirisima mora, horizontima koji izmiču, ali i mami idejom Revolucije koja je uvijek najljepša kada se o njoj sanja; njeno je (p)ostvarenje uvijek početak svih naših razočaranja, košmara kojih se ne znamo ili pak ne želimo osloboditi.

Vatra buntovništva

Autor ovog skromnog prikaza briljantne Krstulovićeve knjige mora priznati kako još uvijek i danas kada čuje zvuke Internacionale, ponese ga nekakva zaludna nada kako je moguće, suprotno svim razuvjeravanjima, dokučiti i ostvariti »radikalnu, humanu različitost koja je neodvojiva od ljepote jedne vrste« (Jonathan Franzen), iako ga u tome sve »crvene konjice« svijeta, majstorski prikazane kod Kazimira Maljeviča ili ispisane kod Isaka Babelja u tome uporno demantiraju, s (o)porukom koja jasnija ne može biti: sve ono što se začinje u krvi i mačem razrješava, na koncu se i samo u krvi utapa. Naravno, u dušama milijuna povrijeđenih, uniženih i prezrenih silnim, brutalnim nepravdama, zločinima, lažima, arogancijom i bahatošću, na koncu i melankolijom poraza, ipak usprkos svemu vječno živi i živjet će vatra buntovništva i želje za boljim životom.
Na koncu priznajmo: samo heretici pokreću svijet, začinju borbu koja se u početku čini nemogućom, da bi vremenom pokazala i svoju snagu, ali i svoju nemoć. Ta borba, ma koliko zaludna bila, vrijedna je svakog napora (ne kaže Ivo Andrić zalud kako se na Balkanu »dram ljudske sreće uvijek dušom plaća«), jer ne pristaje na (za)datost povijesti, vremena, ideologija, religija, klasa, staleža, sustava i predrasuda svih vrsta.
Krstulović ne pristaje na poglede i stavove uvijek sveznajućih, cinično uzvišenih realista kojima je briga za druge tek iritantni, ritualni oblik sentimentalnosti. Takva vrsta cinizma uvijek je početak kolaboracije sa zlom; u konačnici je lišena smisla i u svojoj
umišljenoj, a grotesknoj monumentalnosti pretvara se u mistično mučeništvo, ili što je češće u kič i glupost, a dobro znamo, barem svako za sebe iz vlastitog iskustva, kako i koliko glupost može biti opasno i efikasno oružje.

Maestralno povezivanje formi

Krstulović svojim pismom (a često me načinom razmišljanja asocira na vrstan, nažalost nepravedno zaboravljen roman »Aronova ljubav« velikog izgnanika Ervina Šinka) maestralno povezuje razne forme (ne)vremena u kojem živimo, s kojim se suočavamo: kreće od Tertulijanove teze »tempus omnia revelat« (vrijeme sve otkriva), potom se dodiruje Ovidijeve maksime »tempus edex rerum« (vrijeme sve uništava), povremeno se tješi kako ipak »tempus vulnera sanat« (vrijeme liječi sve rane), da bi na koncu parafrazirao izvadak iz Vergilijevih ekloga »amor omnis vincit« (ljubav sve pobjeđuje), koju Krstulović prerađuje u »tempus vincit omnia«, ali time ništa ne relativizira, ne teži nikakvom uzvišenom skepticizmu, već »pokorno« poput Hašekova Švejka ironizira sve teze koje ljudski duh i um pokušavaju uniformirati, (malo)građanski zaključati u »pravila dopuštena zakonom«, iz kojih je svako iskakanje smrtni grijeh.
Sve što ne respektira švejkovštinu, imanentnu češkom ironijsko-humornom diskursu koji se sjajno manifestira i u djelima Kundere, Škvoreckog i Hrabala, pretvara se u umišljenu i bolesnu pozu, postaje intelektualnom izdajom (Julien Benda), jer u konačnici mi biramo ideje, a ne one nas. Mi biramo između »imati ili biti« i zato, za ono što jesmo ili nismo, nikada nikoga ne smijemo kriviti osim sebe same. Nije pitanje zašto smo (od)uvijek gubili već dobivene bitke, nego znamo li nešto iz tih poraza naučiti? Naravno, nitko nikada nije, niti će (raz)riješiti (p)ostavljene dileme; odgovora nema, postoji samo odabir. Ali, treba se ohrabriti, pa čak i onda kada su nam šanse za uspjeh mizerne, jer znate kako se kaže: samo gospoda idu u unaprijed izgubljene bitke. Jedino se tako kroz poraz postaje pobjednikom.
Teško je naučiti, a još teže (p)ostvariti maksimu: ne uznositi se pobjedama i ne izgubiti se(be) u porazu, jer nikada ništa nije definitivno. Krstulovićev rukopis, čini mi se, upravo ide tim tragom i stoga se na koricama njegove knjige ne nalazi uzalud crtež (izradila ga je Mima Paunović, piščeva životna partnerica), koji instruktivno sugerira kako je put do svakog cilja nalik Ahasverovim lutanjima i stoga je ovaj židovski, mitski lik vječno živ; paradoksalno, što je stariji, to je življi.

Obiteljska saga

Ova je knjiga nesumnjivo ujedno i svojevrsna obiteljska saga Krstulovićevih; već vidim kako Vlado diže obrve, ironično se smješka i kaže: vidi, vidi, baš me zanima hoće li se usuditi ići do kraja? Naravno da neću, jer naprosto nemam, za razliku od autora tu količinu znanja i hrabrosti, ali moram spomenuti kako Krstulovići imaju svoje visoko i časno mjesto u povijesti Jugoslavije, onog što se nekada zvalo našim narodima i narodnostima, a čega smo se tako olako odrekli; s takvim obiteljskim nasljeđem zahtjevno je živjeti, ali Vlado se s tim zna (po)nositi. Čitajući »Šalom porta nigra«, prepoznavao sam (ili samo uobražavam) likove njegovih najbližih, od roditelja, sestre i braće (naravno, ne izostavljajući kontekstualno ni Vladimirovu djecu i unuke), ili su me barem brojne slike iz njegovog teksta asocirale na njegove najbliže koji su tijekom Drugog svjetskog rata u jednom danu (Neretva, Sutjeska…) proživjeli više života (i smrti) negoli mnogi od nas za čitav svoj životni vijek.
Koliko je privilegij, toliko je prokletstvo poznavati autora knjige, prijateljevati s njim, jer zadati se okviri naprosto ne daju prevladati; često vidimo samo ono što želimo vidjeti, a time sigurno nismo bliži istini priče koju autor iznosi. Ali, tu se ništa ne da učiniti, za utjehu ostaje Thomas Mann i njegov Felix Krull, varalica koji se krije u svakom od nas, ne toliko u onomu što čini, već u onomu što ne čini. To je filozofija u kojoj se miješaju i prljavština i uzvišenost, samilost i bolesna nastranost, aristokratska otmjenost i suptilnost, ali i najniže strasti, moralno i amoralno itd. Upravo stoga Krull nije nedostojan našeg interesa, pa i sažaljenja: on je zapravo izrastao u inspiraciju naše epohe sa svim nijansama boje krvi, jer živimo u vremenu prijevara i obmana, licemjera i zločinaca koji nam se lažno predstavljaju kao novi spasitelji, proroci i humanisti, a Krullova je veličina upravo u tomu što je pomiren s onim što jest i u tome je nepodnošljiva niskost njegove uzvišenosti.
Na početku priče o varalici Fellixu Krullu njemački nobelovac piše. »Hvata me sumnja da iznesem svoju priču, svoju povijest i pitam se jesam li dorastao tom izazovu… Ali, kako se sve što imam priopćiti sastoji od mojih najosobnijih i najneposrednijih iskustava, zabluda i strasti, te tom materijom savršeno vladam, ova bi se sumnja najviše mogla doticati takta i prikladnosti izraza kojim raspolažemo… Stoga sam riješen da se u ovim zapisima savršeno držim iskrenosti i da pritom ne strahujem od prijekora zbog taštine ili bezočnosti. Inače, kakva bi se moralna cijena i smisao mogla pripisati ispovijestima koje bi bile ispisane s drugog stanovišta, a ne sa stanovišta istinoljubivosti, pa koliko god nas to koštalo«.

Babilonska (o)poruka

U Krstulovićevom je tekstu istodobno sve čitko i naizgled jasno, priča ide nekim svojim tokovima koji se presijecaju i povezuju, nestaju poput ponornice, a potom opet izranjaju, ali u tom pogledu kontekstualnost je puna »znakova pored puta«, sve je premreženo podtekstom, (s)misao se krije između riječi, u glasnim tišinama, a sve naizgled skriveno vrvi bogatstvom sadržaja, simbolima i asocijacijama. Kao pisac i čovjek širokih uvida i respektabilnog znanja, Krstulović se kloni ispraznih iskaza, bljutavog robovanja stereotipima; naprosto nije u njegovoj prirodi osloniti se na lažni sjaj baroknog izričaja, koji nudi blještavilo iza kojeg ništa ne stoji. Upravo stoga, on je iskren i otvoren do bezobzirnosti, nije mu ni na kraj pameti skrivati svoju idejnu, lijevu i jugoslavensku opredijeljenost i upravo nas time privlači u krugove svoga pisma, poziva nas da uronimo u tu babilonsku (o)poruku, da je pokušamo dešifrirati po vlastitom nahođenju, jer istina je samo jedna, a glasi: istina da bi (p)ostala istinom mora sumnjati u samu sebe, skrivati se od sebe same i tako nam davati iluziju kako je možemo uloviti i dohvatiti.
Vještinom istinskog književnog maga, Krstulović nas razuvjerava u našim zabludama i upozorava kako mi za cijeli život zapravo ne pamtimo ideje, umne misli, burne događaje, već daleko više, i prije, pojedine geste, osmijehe, poglede, boje i mirise, jer samo nam u toj simbiozi može približiti bit onoga što je u svom tekstu (o)smislio. Prije više od 500 godina, protestantski karizmatik i heretik Martin Luther je naglasio: »Ako i kada griješiš, griješi snažno, ali od toga nemoj praviti vrlinu«. Oblikujući priču i prema mjeri vrline grijeha, Krstulović ne zapada u napast da moralizira, upravo suprotno, njegov je napor usmjeren u razotkrivanje onoga što se krije »s druge strane morala«. Njegov tekst nam daje perspektivu, uvid, ne toliko u ono što se dogodilo, već kako se i zašto nešto dogodilo, kamo je otišlo, a da nikuda nije stiglo. Sav se napredak povijesti sveo na činjenicu da novo u borbi sa starim uvijek samo privremeno pobjeđuje, a da se protokom vremena, u konačnici sve uvijek vraća na početak. Ili kako je to Krstulović lucidno zapisao uspoređujući životne staze i usude nekih svojih junaka (braća Mladen i Mitar) od kojih stariji, elokventni Mitar, pun znanja i iskustva postupno napušta ideju revolucije i priklanja se evoluciji, a mlađi Mladen se pita kako je moguće i pomisliti da »revolucije ne daju rješenja«, odnosno kaže: »Svaka revolucija podrazumijeva lomove i nasilje nad ljudima… Ljudi pamte i nose strahove. Novo društvo nije moguće dok god postoje duboke traume, želja za osvetom i stalni strah od novoga… A onda bi mi odmah na pamet pale Indija i Afrika… Zašto ljudi umiru od gladi, a zemlja je bogata… Zašto je bijeli čovjek spreman gledati i miriti se svakodnevno s činjenicom da on sam ima previše, a siromašni nemaju ništa«.

Jedinstvena knjiga

Na koncu, pravo je pitanje zašto samo proganjani dolaze do pune istine; u tome se krije vječito židovsko prokletstvo i spoznaja kako osloboditelji svih vrsta ubrzo postaju novi okupatori i kako je ova spoznaja malo za utjehu, jer na koncu svi imamo samo jedan, prolazni život i užasno je doživljavati sudbinu punu pogroma i progona, gledati vlastitu djecu kako se muče i pate. A, upravo Židovi to paradigmatski žive i to im je isuviše dobro poznato, ma gdje se nalazili«. Antisemitizam je izvorište ljudskog zla i grijeha. Pitanje ostaje i uvijek će se obnavljati bez punog rješenja: je li spas čovječanstva u znanju i kulturi ili je ipak spas u širenju znanja o nužnosti revolucije? Tu nema mjesta velikim riječima, židovski moralni kodeks jasno kaže: ako si spasio i jednog čovjeka, spasio si i čitav ljudski rod, i to uvijek treba imati na umu, uvijek treba pomoći onome tko je u nevolji. Ne lamentirati i sablažnjavati se nad zlom, već jednostavno pružiti ruku bližnjemu kada pati; ali, tegobni usud nepregledne mase migranata danas koji očajnički traže spas u borbi za goli život, ne obećava da smo im osim ravnodušnosti spremni ponuditi više. Životi milijuna nalik su židovskom usudu, bez obzira na to koliko nam se čini da vrijeme mijenja »jasnoću istine«.
Krstulović je uspio u svojoj knjizi izvrsno izbalansirati suprotstavljene idejne polove, svakom dati njegov puni i pravi sadržaj i značaj, a kada sam ga upitao zašto se odlučio upravo sada napisati takvu knjigu, odgovor je bio tipično krstulovićevski: »Smučila mi se strategija ovog svakodnevnog posrednog nastupanja, smučila mi se (ne)moć očevidnog, jer svi se relevantni dokazi evidentnih istina zaobilaze i ignoriraju, sve se čini kako bi se građani, ljudi, narodi prispodobili slici poželjne laži, a istina ukinula kao kategorija«. I upravo vrijednost ove knjige, prije i iznad svega je u tome što ne pristaje na laž, ne pristaje na manipulaciju, želi pokazati i dokazati da se može biti i mora postojati na drukčiji način, ali za to treba imati hrabrosti, znanja, pameti i odlučnosti. A, pisac ove jedinstvene knjige time je obilno obdaren i nagrađen.